„Na sve odluke u mome životu utjecala je temeljna činjenica moga postojanja. Od djetinjstva sam patio od organske bolesti”, ove je glasovite rečenice u svojoj Filozofskoj autobiografiji zapisao istaknuti njemački filozof i psihijatar Karl Jaspers (1883. – 1969.). Te su rečenice poput sidra utkane u znamenitu biografiju ovoga filozofa, jer bolest ga je uvelike „usidrila” i obilježila. Pritom se postavljaju i zanimljiva pitanja: kako je netko mogao uspjeti na polju medicine, konkretnije psihijatrije? Kako je netko mogao postati vrhunski filozof svjetskoga glasa? Kako je netko mogao biti društveno-politički angažiran i napisati velik broj studija te primiti počasne doktorate iznimnih sveučilišta od Basela do Ženeve, Lausenne i Pariza i, u konačnici, do Heidelberga, gdje mu je i počela sveučilišna karijera? „Gdje je crpio snagu ovaj veliki znanstvenik, koji je imao osobnost da poput magneta privlači i ohrabruje druge?” pitala se na njegovu pokopu u Baselu također velika filozofkinja i Jaspersova prijateljica Hannah Arendt. Odgovori na ova pitanja možda leže u neobičnoj, ali ljekovitoj spoznaji koju je bolesni dječak Jaspers već zarana shvatio i zapisao: „Koliko god čovjek bio bolestan, u njemu će ipak uvijek postojati oni dijelovi koji su zdravi.”Jaspers je sam sebi postavio imperativ života: čovjek ne smije biti koncentriran samo na ono što je bolesno, već mora pokušati osmisliti život onim što je zdravo.
Precizne dijagnoze njegovih bolesti bile su: teška i kronična bolest pluća ili bronhiektazija, stalno pogoršanje respiratornih problema, česte infekcije i upale pluća te velika mogućnost zatajenja srca (slabo srce). Sve je to itekako utjecalo na dječaka koji je osjećao stalni fizički umor i slabost. Liječnici su mu već u 17. godini prognozirali još samo 5 godina života! Unatoč neizvjesnoj budućnosti koja se naglo skraćuje, Jaspers želi osmisliti svoj život i dati vrijednost danima koji su mu preostali. Prvo što čini jest da u svoj život uvodi snažnu disciplinu jer, prihvaćajući savjet svoga kućnog liječnika i prijatelja Alberta Fraenkela, shvaća da stroga disciplina prema sebi može, ako ne izliječiti ga, onda barem odgoditi umiranje. Njegove bolesti zahtijevale su i visoku razinu higijene i samodiscipline, što Jaspers i postiže. Naučio je svladavati sebe. To je prvi ključ čovjekova uspjeha. Zahvaljujući samodisciplini, Jaspers je produžio svoj životni vijek za više od 50 godina, jer liječničke prognoze su govorile da će umrijeti već u 23. godini života.
Karl Jaspers 1901. godine prekida studij prava i godinu poslije upisuje medicinu – jer, pored života, bolest oblikuje i njegov studij. Osim spoznaje kako sebi pomoći, ovaj filozof želi bolje razumjeti tko je on u bolesti, želi razumjeti granice vlastitoga postojanja. Shvaćajući istinu da čovjekova bolest nije promjena koja se događa samo na površini, već još više u njegovoj nutrini, mladi Nijemac je odlučio specijalizirati psihijatriju. Svoj filozofski sustav Jaspers gradi na osobnom iskustvu i onom što se naziva granična situacija (Grenzsituationen), gdje je život stalno ugrožen, ali, unatoč svemu, pojedinac treba i mora živjeti stvarajući nešto smisleno. Premda nikad formalno nije završio studij filozofije, ipak ga je borba s bolešću oblikovala da se okrene filozofiji (1921. godine) te postane relevantni predstavnik egzistencijalne filozofije. Upravo ga je bolest nagnala da otvara pitanja dubljega smisla života i transcendencije. Najdublju istinu Jaspers otkriva na vlastitoj koži i vlastitom iskustvu, a ta istina glasi: čovjek ne može živjeti bez ranjivosti, a kada prihvati svoju ranjivost, tek tada postaje autentičan. Zato ranjivost svakom, a posebno mladom čovjeku, ne jamči da će prestati živjeti, već mu sugerira da mora nastaviti živjeti, samo u drugim okolnostima. Bolest i ranjivost vinut će Jaspersa u visine za koje nije ni slutio da ih može dotaknuti, otvorivši ga onom što je puno veće od njega samoga (das Umgreifende).
