Nakon što se vidjelo što je crkvena ženidba općenito, što je ženidbena privola, koji su to nužni elementi za valjanost ženidbe i tko je sve sposoban sklopiti je, sada će se nešto više reći o samom kanonskom obliku sklapanja ženidbe.
Postavlja se novo pitanje: što je kanonski oblik ženidbe? Kanonski oblik sklapanja ženidbe je skup kanonskih (crkvenih) propisa koji se odnose na način kako se ženidba mora sklopiti da bude pred Crkvom valjana i zakonito priznata.
Odmah na početku potrebno je navesti da današnji oblik, tj. način sklapanja ženidbe u Crkvi nije postojao oduvijek. Već je više puta rečeno da je privola mladenaca konstitutivni i tvorni element ženidbe te ona i nastaje razmjenom privole između muškarca i žene. Oni su služitelji sakramenta ženidbe, a crkveni službenik (biskup, svećenik, đakon) samo je ovlašteni svjedok koji će u ime Crkve prihvatiti njihovu privolu. Oni tu privolu prema naravnom pravu mogu razmijeniti bez ikakve pravne formalnosti i prisustva svjedoka te bez posredovanja Crkve jer je ženidba temeljno prirodno pravo svakoga čovjeka.
No, ipak danas prema crkvenom i svjetovnom zakonodavstvu traži se da ženidba bude sklopljena u javnom obliku prema načinima određenim vlastitim zakonom jer se radi o temeljnoj životnoj zajednici koja nema samo privatni karakter, nego i javni (društveni) iz kojega se svakom državnom uređenju rađaju građani, a samim tim Crkvi i drugim vjerskim zajednicama članovi (vjernici). Ona je najvažnija pravna ustanova čija je duboka ljudska stvarnost od temeljnoga značenja za svako društvo, laičko i vjersko, za kršćane i nekršćane općenito.
Povijesni razvoj oblika
Kada se želi govoriti o kanonskim propisima koji se izravno odnose na oblik sklapanja ženidbe, onda se može reći da je Tridentski sabor (1547. – 1563.) velika prekretnica u Crkvi. U prvom tisućljeću, pa i kasnije, u Crkvi nije postojala nikakva obvezatna odredba za valjanost da se ženidbena privola mora razmijeniti pred ovlaštenim službenikom Crkve, tj. biskupom ili svećenikom. Nego, kršćani su osim prema narodnim običajima i drugim javnim obredima svoga vremena, sklapali ženidbu kao i svi drugi nekršteni narodi i u privatnim pa i tajnim oblicima (klandestinske ženidbe) bez ikakve javnosti. Odnosno, često su samo u tajnosti bez prisutnosti svećenika, članova obitelji i svjedoka međusobno razmjenjivali voljnu privolu i tako stupali u brak.
S druge strane, u mjeri u kojoj je sazrijevala svijest o značenju i sakramentalnosti ženidbe, Crkva već u prvom tisućljeću počinje polako i neprimjetno uvoditi praksu da se ženidbe sklapaju in facie Ecclesiae (pred licem Crkve), tj. da se doslovno slave pred vratima crkve (ispred glavnoga ulaza), uz dopuštenje biskupa i pred svećenikom, gdje bi mladenci prvo sami razmijenili voljnu privolu i prstenje, a onda nakon svećenikovoga blagoslova ulazili bi svi zajedno u procesiji u crkvu na slavljenje presvete euharistije. No, kako ovaj oblik nije bio izričito tražen za valjanost, Crkva je sve ženidbe pa i ove gore navedene, prihvaćala kao valjane i nije im osporavala valjanost, naravno, osim onima koje nisu bile u skladu s naravnim i božanskim pravom.
S vremenom, Crkva je počela uviđati manjkavosti, odnosno zloupotrebe koje su se javljale u ovakvim načinima sklapanja ženidbi budući da je bilo teško dokazati jesu li neke osobe uopće dale jedna drugoj ženidbenu privolu, a zatim ako jesu, je li njihova voljna privola valjana ili ne te problemi koji su nastajali oko nasljedstva imovine zakonite i nezakonite djece. S druge strane, opet zbog svih tih manjkavosti, bilo je onda moguće lako raskinuti ženidbu i sklopiti novu, nepravedno napustiti i otpustiti ženidbenoga druga ili istovremeno biti s više osoba u intimnim vezama, u prividnom braku i u priležništvu i dr., jer nisu postojale službene evidencije.
Tridentski sabor
Kako bi se stalo na kraj svim tim zloupotrebama i teškim pravnim situacijama, Crkva je na Tridentskom saboru 11. studenoga 1563. godine dekretom Tametsi (sess. XXIV, decr. De reformatione matrimonii, cap. 1) odredila pravno obvezatan kanonski oblik ili formu ženidbe (forma canonica) koji ju je učinio svečanim pravnim činom. U Dekretu je formalno određeno – ad validitatem – da su valjane samo one ženidbe sklopljene pred vlastitim župnikom ili pred nekim drugim svećenikom koji je ovlašten od strane župnika ili mjesnoga biskupa i pred dva ili tri svjedoka. Time se željelo zaštiti svetost te jednost i nerazrješivost ženidbe. Dok su svi drugi oblici sklapanja ženidbi, a naročito tajni (klandestinske ženidbe) proglašeni ubuduće nevaljanim. Jednostavnije rečeno, sve tajne ženidbe ili ženidbe sklopljene u drukčijoj formi ili obliku od onoga u prisutnosti župnika ili drugoga ovlaštenog svećenika te dva ili tri svjedoka do stupanja na snagu dekreta Tametsi smatrane su valjanim i sakramentalnim zbog valjanosti voljne privole, a one koje su nastale nakon njegova stupanja na snagu, unaprijed su određene pod kaznu nevaljanosti.
Da bi ova odredba postala obvezatna i tako se provela u praksu, bilo je potrebno da se ovaj Dekret javno proglasi, tj. bude pročitan u svim župnim zajednicama, a stupao bi na snagu nakon trideset dana od proglašenja. Odredbe Dekreta nisu nikada zaživjele u cijeloj Crkvi jer zbog crkvenih (protestantizam i zapadni raskol), političkih i ratnih sukoba u nekim područjima i zemljama nije ni mogao niti smio biti objavljen, kao što je to bilo na područjima sjeverne i istočne Europe. Tako su klandestinske ženidbe i drugi oblici još uvijek stvarali pomutnju crkvenoj disciplini s obzirom na kanonski oblik jer se nastavilo raditi po starim običajima i praksi.
Dekret Ne temere
Ono što Crkva nije uspjela postići tridentskim dekretom Tametsi iz 1563. godine, postigla je tek pod vodstvom pape Pija X. u dvadesetom stoljeću. Naime, na zahtjev rimskoga prvosvećenika, Kongregacija koncila izdaje 2. kolovoza 1907. novi dekret Ne temere koji je konačno učinio kanonsku formu obvezatnom za cijelu Crkvu. U ovom slučaju, bez ikakvih izuzetka i vanjskih ograničenja, Dekret je stupio na snagu na Uskrs, 19. travnja 1908.
Novim Dekretom preciznije je određena mjerodavnost crkvenoga službenika da nazoči ženidbi vjernika. Ta mjerodavnost sada je strogo teritorijalna (područna), tj. mjesni ordinarij ili župnik valjano prisustvuju ženidbama svojih vjernika samo u granicama svoga vlastitoga područja: biskupije ili župe. U svim drugim slučajevima potrebno je tražiti posebna ovlaštenja. Dok je ranije mjerodavnost crkvenoga službenika bila osobna te su mogli prisustvovati ženidbama svojih vjernika i izvan svoga teritorija. Dekret naglašava i aktivniju ulogu crkvenih službenika u samom obredu vjenčanja. Oni nisu više samo pasivni primatelji privole ženidbenih drugova u ime Crkve, nego ju je sada u njezino ime izričito i traže.
Odredbe dekreta Ne temere preuzeo je u temeljnim crtama i Zakonik kanonskog prava iz 1917. godine u kanonu 1094, a koji je proglasio papa Benedikt XV. bulom Providentissima mater Ecclesia na duhovsku nedjelju 27. svibnja 1917. i u proglasnoj buli naznačio da Zakonik stupa na snagu nakon godinu dana, i to na Duhove 19. svibnja 1918. godine. Nešto kasnije, novi Zakonik iz 1983. ponavlja normativu prijašnjega Zakonika, uz neke novine o kojima će biti govora u idućim kolumnama.
