Božićno ozračje nas tradicionalno vodi pred jaslice i stvara dojam nježnosti i topline. Taj prikaz nas vraća u najranije djetinjstvo u kojem su jaslice sa svim elementima: pastira, kraljeva, životinjica, mahovinom i kućicom predstavljale sakralni prikaz koji nam se neizbrisivo utkao u svijest. Osjećaj da si prikazujemo najveći događaj Božje kenoze i da ljudskim rukama poslagujemo „kompoziciju” spasenjskoga događaja uvodi nas u čudesno otajstvo Božjega sebedarja i redukcije. Bog se potpuno oplijenio,razdao i ponizio da je dopustio čovjeku pristup u tajnu nad tajnama. Nemojmo odmah preskočiti činjenicu slaganja jaslica. Tradicionalno svaka obitelj u svom domu čuva figurice koje u božićnim danima stavlja pod bor. Nerijetko su te figurice i prava uspomena koju obitelj čuva desetljećima i koje se prenose s generacije na generaciju. Jaslice predstavljaju uspomenu na proteklo vrijeme, ali u isti trenutak nam daju priliku da uronimo u spasenjski događaj Božjega rođenja. Čovjek koji ima priliku posložiti figurice i sudjelovati u Božjem misteriju dolaska na svijet postaje na trenutak redatelj scene najvažnijega povijesnog događaja. Iz ove predbožićne perspektive osjećam kako bi svaki čovjek, bez obzira na službu koju obavlja, a osobito svećenici, biskupi, kardinali, trebali odvojiti malo vremena i u ovim danima napraviti svoje privatne jaslice. Taj trenutak susreta s prikazima osoba koje su korjenito promijenile ljudski rod daje nam priliku još dublje uroniti u iskazanu ljubav koja nam je dana i postati više čovjekom.
Tko je taj čovjek kojemu se i Bog divi?
Božje divljenje nad čovjekom, kao djelom vlastitoga stvaranja, započinje još u Edenu. Bog i čovjek imaju zajedničku povijest prijateljevanja u vremenu prije izdaje. Čovjek je izdao Boga, savez, zapovijed, odredbu, na koncu Ljubav. Trenutak izlaska iz Edena ostaje nam i danas paradigma loma koji je ireverzibilan i koji nikada neće obnoviti na isti način izgubljeni Eden. Čovjek započinje put hoda kroz pustinju povijesti u kojoj nije sam. Nakon stvaranja najveće očitovanje Božje ljubavi očituje se u svakodnevnom hodu s čovjekom. Božja kenoza i silazak u dramu svakodnevnice postaje prava kozmička drama u kojoj čovjek postaje cilj Božje ljubavi. U kolopletu događaja suvremenoga društva Crkva se nalazi pred zadaćom navijestiti Boga današnjem svijetu koji je sit ideja i prikaza Boga kao autoritarnoga bića koje vlada zapovijedima. Svijet kao da ne prihvaća ni romantične priče o Božjoj vladavini koja se brine poput dobroga upravitelja. Ne prihvaća ni pojam jednoga Boga koji bi bio vrhovni i jedini. Koga to čovjek traži? Taj odgovor možda je najvažnija informacija Crkvi u današnjem svijetu. Možda jednako važna kao i događaj kenoze koji se dogodio Božjim silaskom u jaslice i susretom sa svijetom koji će se promijeniti u kupelji ljubavi Kristova križa.
Kršćanin – biće koje se nada
Iako je vrijeme Božića prepuno govora o ljubavi i miru, možda je važno spomenuti kako je integralni dio svake pojedinačne kreposti upravo nada. U kršćanskoj perspektivi nada postaje neizostavna poveznica vjere i ljubavi. Možda najdublja kriza čovjeka se očituje u kontekstu kršćanske nade. Koliko god pokušali prikriti i nadomjestiti prostor nade, upast ćemo u mukotrpno traganje za nadomjescima koji nam neće ispuniti očekivanja. Nada je u svakodnevnici zamijenjena: osiguranjima, medicinskom njegom, analitikom, predimplatacijskom dijagnostikom, predbračnim ugovorom, eugenikom itd. Čovjek tehnologijom i mehanikom pokušava nadomjestiti prostor koji je određen za kršćansku nadu koja se ne postiđuje. Onaj koji se nada on u Bogu nalazi utjehu.
Nerijetko nam se takav pogled na kršćansko nadanje čini kao odabir lošijega dijela koji će biti utješan jer ćemo si reći Bog je tako htio te će nam to biti utjeha za lošiji dio koji smo odabrali. Takav pogled je apsurdan jer Bog ne daje lošiji dio, nevrjedniji dio, bezvezniji, Bog daje spasenjski dio koji je najvrjedniji i jedini ispravan. Nedostatak eshatološkoga pogleda u svakodnevnici muti nam pogled na Božje događaje u našem životu.
Kriza nade se osjeća općenito među ljudima, pa i u Crkvi. Filozofija apsurda (Sartre) i filozofija bespuća (Camus) prouzrokovale su među ljudima krizu nade u životnom pogledu na svijet, u idejnom području. Napetosti i nerazumijevanja ljudi u praktičnom životu, kao i neuviđanje izlaza iz konkretnih životnih poteškoća, mnoge baca u očaj, a tu je nada ne samo došla u krizu nego je i izgubljena te njezin nedostatak unosi duboki nemir i hladnoću u srca ljudi.
Crkva koja nema nadu može postati birokratski ured srednje kvalitete?!
Kriza nade osobito se osjeća i u suvremenoj Crkvi. Crkva proživljava mnoge krize, dolazi do čestih perturbacija na raznim područjima crkvenoga života. Te pojave kod mnogih rađaju malodušje, umanjuju pouzdanje i nadu. Trud i napor koji Crkva u nekim segmentima ulaže odnosi se na birokratsko usavršavanje i uređenje koje daje privid činjenja. Napori oko stila, forme i protokola iscrpljuju energiju i zapostavljaju jedino važno poslanje Crkve, a to je navijestiti evanđelje danas! Crkva koja gubi nadu može postati sintagma za jedan dio Crkve ili pojedince u Crkvi koji nose ovu odliku. Nipošto ne može postati generalna ocjena jer ne smijemo zaboraviti da je Crkva Kristova i da je on čuvar nade. Isto tako Crkva prima ili odbija nadu u svakom pojedincu koji je želi ili ne želi prihvatiti.
Birokratizacija koja množi dopise, medijske napise koji postaju sami sebi svrha, događaje koji gledaju u brojčanost okupljenih i uspjeh mjere po broju. Birokratizam koji ljude promatra kao brojeve i ne dopušta empatiji i ljubavi da učini iskorak u situaciju pojedinca postaje željezni okvir koji ne dopušta evanđelju da uđe u svakodnevnicu. Crkva koja postaje sutkinja a ne samaritanac, riskira da iznevjeri svoje poslanje. Nismo vlasnici evanđelja i Božjega Duha, možda si je to važno ponoviti u dane Božića. Boga se ne da zatočiti i uzeti pod svoje kako bismo s njime manipulirali i drugima prodavali „svoga” Boga. Bogu možemo pristupiti isključivo ponizno i u Istini koja obvezuje. Bog nam i danas pruža priliku da budemo njegovi, ali u ambijentu jednostavnih jaslica koje reduciraju sve nepotrebno i daju priliku za pogledom u najvažnije, Spasenje.
Jaslice – slika sinodalne Crkve?
Govor o Sinodi lagano postaje sve tiši, a govor o Jubileju u Crkvi sve glasniji. Iako misaona razrada o Sinodi i nije donijela konačne zaključke a ostavila je dojam nejasnoće i podijeljenosti koji je mnogima postao poligon za rasprave i podjele. Jubilarna godina postaje poligon i novi momentum za pojedince koji će nam ponuditi svoje ideje i vizije „tisućljetne” tradicije jubilarne godine koja u Crkvi već odavno, a i prije Crkve ima svoje mjesto i simbol. Pitam se jesmo li mi okorjeli prigodničari koji prije nego dovršimo jedno i donesemo zaključak prelazimo na drugo i s istim entuzijazmom pristupamo ostavljajući dojam velikoga interesa. Možda kao i malo dijete koje se posveti jednoj igrački dok ne ugleda boje i oblike nove te prvu ostavlja kao da mu nikad nije bila zanimljiva.
Jaslice zasigurno postaju paradigma sinodalne Crkve koja priginje koljena kako bi se približila Spasitelju – malom Isusu. Silazak i spuštanje ovoga puta ne treba biti božanska kenoza,nego ljudsko prigibanje koje će se sagnuti prema Bogu. Ambijent potpune redukcije od birokratskoga, umjetnoga i umišljenoga Crkvi može postati ljekovit jer jaslice su baš takve – jednostavne. Nekoliko daščica, slama, otac i majka i novorođenče. Ne samo slika nego stvarnost ljubavi koja obnavlja svakoga tko se prigne i pogleda u nju.
Sinodalna crkva, siguran sam, može naći sve odgovore u jaslicama. Može pronaći i odgovore za buduće poslanje Crkve ali i nadahnuće za svakoga pojedinca. U vremenu nasilja, ratova, ubojstava djece koja se događaju pred našim očima, jedina nada krije se u prigibanju koljena i pogledu u Spasitelja koji dolazi u božićnoj noći prepun nade.
