Franjina ljubav prema molitvi i zajedničkoj liturgiji, za koju se posebno brinuo, iščitava se iz svih njegovih spisa, među kojima su najljepše i veoma poetične upravo molitve. One nam omogućuju da pristupimo najdubljoj tajni njegova jedinstvenoga ljudskoga i kršćanskoga iskustva. Franjo se rado povlačio u samoću, običavao je cijele noći provoditi u napuštenim kapelama i određeno vrijeme živjeti u samotištima u planinama kako bi meditirao. A koji su to bili izvori Franjine meditacije?
Biblija: nalaziti veselje u presvetim riječima Gospodnjim (Opom 20)
Onaj tko čita Franjine spise ostane iznenađen učestalošću biblijskih citata. Iako moramo priznati da su neke citate dodali pisari ili prepisivači, ostaje činjenica da Franjo citira često pojedine riječi ili čitave rečenice iz Staroga, a posebno iz Novoga zavjeta. Činjenicu da je dobro poznavao Novi zavjet potvrđuju i njegovi biografi. Toma Čelanski tvrdi da je Franjo doista imao dobro pamćenje. Njegovo poznavanje najvažnijih odlomaka Biblije dolazi kako iz njegovoga aktivnoga sudjelovanja u liturgijskim slavljima, tako i iz osobnoga čitanja. Biblija je za njega bila neiscrpan izvor molitve i meditacije.Posebnu ulogu u njegovu životu imali su biblijski psalmi, pomoću kojih je Franjo u školi u Asizu naučio čitati i pisati. Budući da je psaltir služio i kao školska knjiga, naučio ih je napamet. To pojašnjava kako je uspio sastaviti vlastiti psaltir, to jest Časoslov muke Gospodnje, koji se na prvi pogled ne čini originalnim, jer je gotovo isključivo sastavljen od stihova uzetih iz psalma. Međutim, kad se malo pobliže pogleda ovaj časoslov, otkriva se da Franjo služeći se psalmima i drugim citatima iz Novoga Zavjeta stvara originalnu sliku Muke Kristove i doslovno Put križa. Znanje o psalmima i ljubav prema Raspetom pretočili su se tako u divnu meditaciju o Kristovom otajstvu.
Da se usredotočimo na Sveto pismo u našoj meditaciji potiče nas i Drugi vatikanski sabor u svojoj glasovitoj enciklici Dei Verbum kao i postsinodalno Apostolsko pismo Benedikta XVI. Verbum Domini (2010.) te Apostolska pobudnica pape Franje Evangelii gaudium (2013.). Proučavanje Biblije ne znači automatski ući u kontakt s Bogom. Izučavanje ne treba biti samo iz znatiželje ili još gore zbog hvalisavosti, nego u duhu slušanja i spremnosti da se učini ono što Riječ poučava. Franjo je želio da fratri radije budu „dobri u ljubavi nego neznalice željne znanja” (OgSav 69). Iz ovoga razumijevanja božanske Riječi, koja se događa u molitvi i u svetom djelovanju Duha, izvire iz Franjina srca duboko poštovanje prema riječima Gospodnjim.
I u ovom slučaju poštovanje prema svetim knjigama ne ostaje samo na mentalnoj razini, već rezultira stavom i svakodnevnom praksom. U istoj Oporuci Franjo inzistira na moljenju časoslova, ne samo zato što ujedinjuje zajednicu s cijelom Crkvom, nego i zato što ga dovodi u kontakt s nadahnjujućim izvorom: Božanskom Riječi. Časoslovom odgovaramo Bogu njegovim vlastitim riječima i meditiramo njegovu volju izraženu na poseban način u životu i riječima Isusa Krista. Stoga sigurno možemo govoriti o Lectio divina Franje Asiškog. Razumijemo Riječ toliko bolje koliko smo u stavu slušanja i molitve, tj. koliko od njegove Riječi učinimo da bude Riječ koja se moli i meditira.
Muka: čitati knjigu Kristova križa
Franjo je imao veliko strahopoštovanje prema „riječima našega Gospodina Isusa Krista, koji je Riječ Očeva, i riječima Duha Svetoga, koje su duh i život” (2PVj 3). U tom pogledu temeljna je za njega bila slika križa. Po njoj je, kao iz pisane knjige, iznova prolazilo cijelo otajstvo spasenja. Jedan od događaja koji je najviše obilježio njegov život bio je susret sa slikom Raspetoga u crkvi sv. Damjana. Taj trenutak, osim što mu je otkrio njegovu zadaću, učinio je Franju čovjekom obilježenim križem iznutra, čovjekom koji će kasnije na gori La Verna i na izvan postati slika Raspetoga – alter Christus kako će ga nazvati kasniji hagiografi.
Njegova ljubav prema raspetom Otkupitelju izražena je na poseban način u molitvi povezanoj s nastankom prve zajednice – bratstva: „Klanjamo ti se, Gospodine Isuse Kriste, …jer si svojim svetim križem otkupio svijet” (Opor 5). Značajno svjedočanstvo o važnosti ove molitve vidi se iz onoga što Bonaventura izvještava o prvoj zajednici: kada su fratri bili u Rivotortu i još nisu imali liturgijske knjige kako bi mogli pjevati kanonske časove, „čitali su … knjigu Kristova križa, poučeni primjerom i riječju oca, koji im je neprestano govorio o Kristovu križu” (1Bon IV, 3). Dobro znamo kako je franjevačka duhovnost obilježena križem, i da gotovo nema slike nekog franjevačkog blaženika ili sveca koji nije prikazan s križem ili simbolima muke. Štovanje križa stvorilo je kasnije mnoge oblike kršćanske pobožnosti: klasični Put križa sv. Leonarda Portomauricijskog, bratstvo pet rana, žalosna otajstva krunice i druge pobožne prakse. Ovakva franjevačka duhovnost utjecala je i na umjetnost, posebno u prikazivanju Krista na križu. Do vremena sv. Franje na slikama i raspelima uglavnom je prikazivan proslavljeni Krist, dok kasnije prevladava prikazivanje Krista koji pati na križu.
Sve stvoreno: radovati se stvarima koje postoje na svijetu
Franjo se rado povlačio u samoću, običavao je cijele noći provoditi u napuštenim kapelama i određeno vrijeme živjeti u samotištima u planinama. Unatoč tome on nije bio čovjek koji je prezirao svijet. Već od samih početka Reda postoji određena bipolarnost, napetost između propovjedaonice i pustinje, između grada i samoće. Mislim da se može tvrditi da ta napetost karakterizira cjelokupnu povijest Franjevačkog reda i djelomično objašnjava teškoće, podjele i pokušaje reformi u Redu. Napetost između fuga mundi i osvajanja svijeta urođena je već kod Franje koji se „žurio da iziđe iz svijeta kojim je prolazio kao prognanik, ali se služio svim onim što je na svijetu. Protiv knezova tmine naime njime se služio kao borilištem, a Boga je promatrao kao zrcalo dobrote” (2Čel 165), piše Toma Čelanski vrlo metaforičnim jezikom, shvaćajući dobro duh razlučivanja koji je djelovao u Franji. S jedne strane udaljavao je sebe od svijeta, a s druge je uživao u svijetu kao prirodi stvorenoj od Boga. Pa tako Toma Čelanski nastavlja: „U svakoj umjetnini veličao je Umjetnika. Što god je opažao u stvorovima, podsjećalo ga je na Stvoritelja. Zanosno je klicao svim djelima Božjih ruku; uživajući u divnim prizorima, gledao je živi smisao i uzrok svega.”(2Čel 165)
Što Toma Čelanski govori lako se provjeri u spisima svetoga Franje. U Hvalama Bogu višnjemu poziva sve čitatelje, čak štoviše sva stvorenja, da slave Boga. Pred kraj svoga života ovaj je poziv upućen čitavom svemiru, a što je nabolje izrazio u svojoj Pjesmi brata Sunca. Čak je i priroda za Franju objekt meditacije. U svakom stvorenju iščitava Božji rukopis, zbog čega poziva sva stvorenja da se ujedine u hvaljenju Boga. Prema Franji jedinstvo s kozmosom nema samo opći odnos s Bogom, nego iznad svega s Kristom po kome je sve stvoreno i po kome sve postoji.
Franjo doživljava jedinstvo svemira kao poziv Stvoritelja da obrađujemo zemlju s poštovanjem i osjećajem odgovornosti. Otuda i naša ekološka zauzetost u svijetu u kojem danas prevladava neviđena eksploracija dobara i konzumizam pod motom kupi i baci. Franjo zna i po kojoj cijeni se svijet pomirio s Bogom, i zato upućuje „pozdrav u Onome koji nas je otkupio i oprao nas svojom predragocjenom krvlju” (PRe 3). Tako se uživanje u lijepim stvarima u svijetu ujedinjuje sa sviješću da nas je spasonosno Kristovo djelo vratilo u prijateljstvo s Bogom i da nismo otkupljeni samo mi ljudi, nego i cijeli svijet. Stoga iz više razloga svako stvorenje postaje izvor meditacije. Na kraju, vidimo da je Franjo pravi učitelj svim ljudima, a napose članovima velike franjevačke obitelji. Svatko bi trebao s više pažnje nadahnjivati se na istim izvorima meditacije: Svetom pismu, muci Kristovoj i svemu stvorenom. Tako ćemo i mi postati plodni za nove duhovne izričaje i vlastite molitve. A molitve svetog Franje, lijepe u svom stilu i bogate svojim teološkim sadržajem, izvor su stalnog nadahnuća te beskonačne interpretacije i meditacije za sve ljude i sva vremena. Bogu hvala, danas imamo Franjevačke izvore prevedene na hrvatski jezik. Stoga, posegnimo češće za njima i napojimo se duhovno na tom izvoru.
