Govoreći o molitvi vjernika na svetoj misi, o potrebi da ona bude što sadržajnija i obuhvatnija, netko je rekao i sljedeće: „Želim inzistirati na širini koju bi te molitve trebale imati. Ako neke zajednice ne mogu smisliti molitve koje nadilaze vlastite granice i interese, izražen je uski smisao Crkve.”
Smisliti molitve?! Nisam siguran je li se autor tih riječi izrazio na neodgovarajući način ili su njegove riječi netočno prenesene. Jer molitve nisu nešto što se može smisliti.
Molitve nisu jata – ili rojevi – lijepih riječi koje uzlijeću u nebo. Niti su ponajprije sklop pažljivo domišljenih, temeljito odvaganih riječi. Nije riječ o svojevrsnom nadmetanju u lijepom izražavanju. Sve to ne dotiče srž molitve. Štoviše, sve to molitvu okrada.
Molitve mogu biti izrečene i šturim i nezgrapnim riječima. Mogu posvjedočiti zbunjenost i nesigurnost. U njih itekako mogu biti utkani i ushit, i tjeskoba i mûk. Za molitvu, uključujući i za molitvu vjernika, nisu nužne riječi. Nužno je srce. Iskreno. Jer samo ono dopire. I nerijetko se događa da predsjedatelj slavlja pozove okupljene vjernike da se zagledaju u svoju dušu i upute svoju bezglasnu molitvu za sebe, za svoje, za ono što osobno prepoznaju potrebitim, pa da zajednica te tihe molitve svojim molitvenim odzivom podrži.
Molitva vjernika redovito je zagovorna molitva, prozbena molitva, molitva predanja, začudo rjeđe – i zahvalna molitva. A da bi čovjek prepoznao za što mu je moliti, da bi zajednica prepoznala za što joj je moliti, dovoljno je otvoriti oči. Otvoriti srce. Vidjeti Crkvu u njezinim potrebama i okupljenu vjerničku zajednicu u njezinim potrebama. Dovoljno je pogledati, voljeti svoje u svom domu. Prolaziti ulicom i promatrati prolaznike. Prelistati novine ili pogledati vijesti na televiziji ili nekom internetskom portalu. Dovoljno je prisjetiti se onih čije je zdravlje narušeno. Onih koji žive u oskudici. Dovoljno je spomenuti se onih koji su otišli pred nama obilježeni znakom vjere. I onih koji su pred nama otišli u grču…
Sve to tako jednostavno potiče na molitvu, pogotovo ako je čovjek svjestan da je Božje uho uvijek prisutno, uvijek pozorno, jednako kao i njegovo srce. Jer molitva nije umjetnost. Molitva nema ništa srodno s bilo kakvom izvještačenošću. Molitva je iskaz pouzdanja i zauzetosti. U njoj je nužno barem nešto od djetinje bezazlenosti.
Molitva proistječe iz jednostavnosti i bliskosti – i molitva riječima i molitva šutnjom. Točnije: slušanjem. Mudrovanje nije korito u kojem se susreću ljudsko i Božje. Svojom molitvom vjernika mi Bogu govorimo da smo ljudi koji živimo u ovoj Crkvi, u ovom svijetu, i da nam je do njih stalo. I da znamo da je i njemu do njih, do nas, itekako stalo. Da, molitva vjernika je prostor našega susreta s Bogom, prostor u kojemu se prepoznajemo kod kuće i u kojemu dozrijevamo u našemu ljudskomu i vjerničkomu hodu.
