Koliko?? Ups, ispala jedna nula pri upisu! Nebitno… Zasićeni negativnim, oglušili smo tako na nestanke, šake i oružje, koje presuđuje, grabi živote. Uglavnom žena – majki, studentica, učenica, umirovljenica. U samo osam godina 101 ženu je ubio muž ili bliska osoba! A malobrojne sigurne kuće dupkom su pune… Negdje između, smjestila se priča o dva mlada čovjeka, Ivo Šegota i Mladen Kožić, koji pokušavaju postati udomitelji djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Centar za socijalnu skrb je započeti postupak prekinuo i zaključio kako „ne postoje zakonske pretpostavke za pokretanje postupka izdavanja dozvole udomiteljima, jer žive u životnom partnerstvu (zajednica života dviju osoba istoga spola sklopljena pred mjerodavnim tijelom), a životni partneri u Zakonu o udomiteljstvu nisu izrijekom navedeni kao mogući udomitelji (navedeni su samci, bračni i izvanbračni partneri)”.
Upravni sud u prosincu 2019. godine presudom poništava ranija rješenja i predmet vraća na ponovni postupak. Centar za socijalnu skrb odlučuje jednako kao i prvi put (na što ima pravo jer je sud predmet samo vratio na ponovni postupak, a nije sam i odlučio o meritumu, npr. da zahtjev tužitelja treba biti prihvaćen). Par najavljuje žalbu mjerodavnom ministarstvu i nada se drukčijoj odluci…
Posvojenje i udomiteljstvo
Za početak, treba razlikovati posvojenje, kojim se stvara trajni odnos roditelja i djeteta, a kojim posvojitelji stječu pravo na roditeljsku skrb od udomiteljstva kojim se djetetu osigurava smještaj i skrb u udomiteljskoj obitelji, ali udomitelji udomljenjem ne stječu pravo na roditeljsku skrb, udomiteljstvo je privremeno i dijete može biti vraćeno u vlastitu obitelj ili dodijeljeno drugoj udomiteljskoj obitelji.
To ne znači da mi ne trebamo, kao društvo, težiti tome da su svi građani jednakopravni, naprotiv! Ali ne na štetu drugoga! U životu jamstva nema, ali izbora uglavnom ima
Važeći Obiteljski zakon navodi: „Ovim se Zakonom uređuje brak, odnosi roditelja i djece, posvojenje, skrbništvo, učinci izvanbračne zajednice žene i muškarca…”, dakle nije predviđena mogućnost da osobe u životnom partnerstvu mogu posvojiti djecu. Dok u Zakonu o udomiteljstvu, stav je Upravnoga suda, zakonodavac prilikom propisivanja zakonskih uvjeta nigdje nije propisao određenu spolnu orijentaciju udomitelja.
I tu kreće rasprava. Poziva se na ugroženu slobodu i prava istospolnih parova, pa djece na normalan život…Traže argumenti i tamo gdje ih nema, pa se izvlače iz konteksta i riječi samoga pape Franje kako bi se „katolici trebali ispričati homoseksualnim osobama za verbalne i fizičke napade, čak i tražiti oprost od njih”. Zaboravivši napomenuti da je dodao… „ne samo od njih već i od siromašnih, zlostavljanih žena i djece, ispričati zbog blagoslivljanja oružja…, jer smo svi grešnici”. Katolička Crkva razlikuje pojavu od osobe. Osuđuje grijeh, a spašava grešnika. „Takve osobe se mogu osuditi, ali ne zbog ideoloških razloga, već zbog nekih svojih političkih ponašanja, nekih manifestacija koje vrijeđaju druge.” Crkva ne priznaje nikakva javna priznanja saveza između osoba istoga spola.
A onda se argumentira, brojčano, navodeći kako se u Hrvatskoj trenutačno o djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi brine oko 1500 udomitelja. Istovremeno godišnje se ne posvoji niti 100 djece iako ih oko 450 ima uvjete za posvojenje, a na posvojenje čeka tri puta toliko posvojitelja od kojih je većina na listi za posvojenje dulje od tri godine…
A sloboda djeteta?
Jasno je da je sustav inertan, neučinkovit i da se gube prilike za normalan život te djece… Što je uopće u ovoj priči normalan obiteljski život? Država ima pravo da udomitelji traže slobodu za… A sloboda djeteta? Ma svaka normalna osoba je, u načelu, bolji roditelj od, naprimjer, biološkoga oca monstruma s Paga koji je bacio svoje četvero usnule djece. Ali čak i ako stavimo na stranu sve zakonske, vjerske, moralne i sl. zapreke i argumente, zar stvarno, nakon što samo površno pročitate dnevne novine, vjerujete da smo društvo koje bi bilo obazrivo prema djetetu koje odrasta u drukčijoj obitelji? Sjećate se surovosti vršnjaka iz djetinjstva? Zbilja vjerujete da živimo u društvu koje ne bi djetetu, barem u svađi, predbacilo da ima tatu i tatu ili mamu i mamu, pa makar i privremene? I ne manje važno, namećemo mu takvu obitelj kao standard, što ona nije! Na koncu, tko može preuzeti odgovornost odluke kojom će se baš to, već traumatizirano, dijete izložiti dodatnom riziku? Djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi još i više trebaju stabilnost, sigurnost, biti poput ostalih. Ne trebaju izlaganje nečemu što u našem društvu nije (u potpunosti) prihvaćeno. To ne znači da mi ne trebamo, kao društvo, težiti tome da su svi građani jednakopravni, naprotiv! Ali ne na štetu drugoga! U životu jamstva nema, ali izbora uglavnom ima. Možda je od udomljenja ipak bolji izbor neki poboljšani sustav organiziranoga života djece u domovima, uz nadzor stručnjaka? Jer tko, u konačnici i koliko, može nadzirati pojedinu udomiteljsku obitelj? Udomiteljstvo može biti i profesija, a tu je najčešće vrlo malo emocija. Iznimkama kapa do poda! Pravo na drukčije mišljenje? Da, svakako, ali i meni!
Za kraj jedna drukčija priča, o Kristini Terihaj, 35-godišnjoj djevojci velikoga osmijeha iz Slavonskoga Broda. Od rođenja boluje od artrogripoze – bolesti mišića, zglobova i vezivnoga tkiva. Ni ruke, ni noge ne može pokretati, a 21 operacija nije ništa pomogla. Ipak, to ju ne sprječava da uz podršku obitelji, asistenta i prijatelja putuje, bude aktivna u Crkvi, u zajednici ljudi s invaliditetom, da slika držeći kist u ustima, pliva, sama se šminka (!), peče kolače, poleti jedrilicom… I onda je, jednu večer, skupina mladih ljudi okuraženih alkoholom, ugledala invalidska kolica ispred vrata stana. Uzeli su ih, vozili se u njima, slikali i snimali po cesti i na kraju ih uništili. Kristina je bila očajna kad je vidjela da kolica nema. Za tri tjedna putuje u Jeruzalem! Iako ima dvoja veća kolica s motorom za kretanje po stanu ili u gradu, za putovanje joj trebaju upravo ta, standardna invalidska kolica. Krađu je prijavila policiji, a objavu o događaju podijelila na društvenim mrežama. Policajci iz PP Slavonski Brod Kristinu dobro poznaju, pa su i osobno bili pogođeni ružnim događajem. Treći dan od krađe pronalaze donatora za nova kolica, a kasnije joj donose i još jedno pomagalo. Zahvaljujući snimci provoda počinitelje brzo pronalaze. Kristina krivce ne želi tužiti. Kad su to čuli zamolili su je za sastanak. Rekla im je da je vjernica i da im ništa ne zamjeri, da im je sve oprošteno! Postiđeni su molili da bilo što naprave za nju. Rekla je da dođu na misu za mlade. I stvarno su došli. Dečki su i volontirali na godišnjem susretu osoba s invaliditetom u Slavonskom Brodu. Svaku su osobu iznijeli iz autobusa, smještali u kolica i vozili ih cijeli dan. Na kraju su Kristini zahvalili što im je omogućila da shvate što kolica znače invalidnoj osobi. Kristina je osoba slobodna od bijesa, mržnje, negativnoga, osoba slobodna za praštanje, radost, vjeru, ljubav… I razumijevanje. Prihvaćanje. Ljudi se rađaju dobri, zaključuju sudionici ove priče, samo nekada životne okolnosti ne dopuštaju da ta dobrota izađe na vidjelo. Vidjeti dobro u drugima može samo onaj tko dobro i traži. Jer Slobodi za Dobro ne trebaju ni ruke ni noge.
