Početna stranica » Ivan Bubalo: Ima li svjetla na kraju tunela?

Ivan Bubalo: Ima li svjetla na kraju tunela?

31 min

Uostalom, današnjem banalnom, kao i svakom drugom nihilistu, i nije posebno važna ni sama istina ni sloboda da se uz nju stoji. Njega u biti i ne zanima koliko je dva i dva, njemu je važnije koji mu je rezultat bolji za vlastiti interes. Ako Gazda kaže da je dva i dva pet, onda je pet, jer je njemu u biti svejedno koliko je: četiri, ili pet? Svakako nas je Nietzsche poučio da je „istina vrsta zablude”...

Fra Ivan Bubalo rođen je 1945. u Donjim Šušnjarima, općina Derventa. Diplomirao je teologiju na Franjevačkoj teologiji, te filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu, u Sarajevu; doktorirao je na KBF-u u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 1970. Predaje na Franjevačkoj teologiji od 1974., gdje je obnašao službu dekana u četiri mandata. Bavi se graničnim pitanjima filozofije i teologije, posebno etičkim aspektima čovjekova djelovanja u suvremenom svijetu.

Ovaj je razgovor planiran prije više od godinu dana povodom dvadesetogodišnjice povratka (1997.) Franjevačke teologije, čiji ste tada bili dekan, u Sarajevo nakon petogodišnjeg izbjeglištva u Samoboru. Zbog određenog spleta okolnosti razgovaramo tek sada, ali bih razgovor ipak započela s pitanjem o povratku: Što Vam je bilo u danima povratka i novoga početka, ili nastavka, na pameti? Jeste li očekivali ovakav razvoj događaja u BiH, Hrvatskoj, Europi u svim važnim (i nevažnim) sferama života ili ste ipak prilično iznenađeni, pa i razočarani?

Bilo mi je na pameti ono što i pred očima, ali i ono što je bilo pred nama u budućnosti, a do čega pogled nije mogao doprijeti, pa se moglo samo naslućivati kao u magli. Sve to skupa bilo je i složeno i nejasno i nesigurno. Vratili smo se međutim, kako sam u toj prilici rekao, „u uvjerenju da smo dužni činiti ono što smatramo da je ispravno, bez obzira što okolnosti koje su izvan našeg utjecaja teško da obećavaju ostvarenje naših nakana”, misleći pritom na našu primarnu zadaću kao odgojno-obrazovne ustanove Franjevačke provincije Bosne Srebrene, ali i na naš – koliko god mali – doprinos izgradnji bosansko-hercegovačke zemlje i društva. Završio sam tada riječima „da smo učinili ono što nam je bila dužnost i da smo sačuvali obraz. A to nije malo. Ponekad je to zapravo sve”.

A što se tiče očekivanja, mogu reći da i nisu bila prevelika, s obzirom na tada upravo okončanu agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, na njezine žrtve i svekoliku pustoš koju je iza sebe ostavila, s obzirom na dejtonska rješenja koja nisu ništa bitno riješila, kao i s obzirom na haško dijeljenje pravde (ono se zove pravda?) koje je već pokazivalo svoje pravo lice. Kasniji razvoj međutim postidio je i najskromnija očekivanja.

A potom su nadošle neke pojave ovdje i u svijetu za koje sam (ne samo ja) mislio da jednostavno nisu moguće, pogotovo na razini čitave jedne velike civilizacije, čak i na globalnoj razini.

Lijevo-liberalna revolucija

Na što konkretno mislite?

Mislim na lijevo-liberalnu revoluciju, svojevrsnu marksistički inspiriranu kulturnu revoluciju koja se upravo zbiva pred našim očima, a po svojoj duhovnoj destrukciji i fatalnim posljedicama nadmašuje sve dosad viđeno u povijesti čovječanstva.

O kakvoj se to revoluciji zapravo radi?

Vrlo je teško u jednom ovakvom razgovoru reći makar samo ono najvažnije o tako kompleksnom fenomenu, ali je zbog njegove prevelike važnosti ipak potrebno barem pokušati.

Današnja lijevo-liberalna revolucija zadnja je dosad od lijevih europskih epohalnih prevrata, počevši s Francuskom revolucijom. Njome se htjelo srušiti „stari režim” kao proizvod vjere, tradicije, običaja i povijesnog iskustva kako bi se – počevši takoreći od nule – uspostavio sasvim novi poredak slobode-bratstva-jednakosti prema ideji čovjeka proistekloj iz apstraktnoga individualnog razuma, a na temelju prosvjetiteljsko-liberalnog poimanja čovjeka i društva. Revolucija je međutim u svojoj radikalnoj fazi umjesto ostvarenja toga idealnog poretka uspostavila vladavinu dotad neviđenog terora, čega su se mudri ljudi, poput britanskoga konzervativno-liberalnoga političkog mislioca Edmunda Burkea, pribojavali od samoga njezina početka. On je već u prvoj polovici 1790. godine u svojim Razmišljanjima o Francuskoj revoluciji, napisanima u formi pisma „jednom vrlo mladom gospodinu u Parizu”, kritički primijetio: „Vi možda jeste pokrenuli revoluciju, ali niste promijenili društvo. Srušili ste monarhiju, ali ljudima niste vratili slobodu.”

A drukčije se i nije moglo dogoditi, jer se u biti radilo o pokušaju stvaranja posve novog svijeta prema filozofskoj viziji savršenog poretka pravde i slobode. To zamišljeno stanje idealne društvene harmonije proglašeno je apsolutnom čovjekovom svrhom koji – potpuno se njoj podvrgavajući – postiže i svoje definitivno oslobođenje. Za tu se svrhu drži da je ona – kako kaže Jacob Talmon u svojoj knjizi Porijeklo totalitarne demokracije – „imanentna čovjekovom razumu i volji, da čini najviše ispunjenje njegovih istinskih interesa i da je jamac njegove slobode”. Radi se dakle o određenoj vrsti političkog mesijanizma koji, prema riječima istog autora, „postulira odlučujuću, harmoničnu i savršenu shemu stvari kojima se ljudi neodoljivo kreću, i za koje im je suđeno da ih dostignu”.

Lijevo-liberalna ideologija dakle, ili, po Raehnovoj terminologiji, politička korektnost, u biti je, kako kaže, „marksizam, i to sa svime što iz toga slijedi: gubitak slobode mišljenja, kontrola mislī, prevrat društvenog poretka i konačno totalitarna država. Uopće, kulturni marksizam, proizašao iz Frankfurtske škole, izaziva veći strah nego stari, ekonomski marksizam koji je upropastio Rusiju

Talmon međutim postavlja pitanje „je li ljudska sloboda kompatibilna s ekskluzivnim obrascem društvenog uređenja, čak i ako je taj obrazac usmjeren na maksimiziranje društvene pravde i sigurnosti”, te tvrdi da su „iz teškoće da se pomiri sloboda s idejom apsolutne svrhe iznikli svi problemi i antinomije totalitarne demokracije”. Jer ukoliko netko ne bi povjerovao u tu apriornu „jedinstvenu i ekskluzivnu političku istinu” (Talmon) i ne bi se uključio u postizanje toga apsolutnog cilja, greška bi, dakako, bila u njemu, a ne u političkoj dogmi, i takav bi bio optužen za kontrarevolucionarno djelovanje i na koncu na ovaj ili na onaj način eliminiran.

Radilo se dakle o jednoj u principu totalitarnoj i neostvarivoj utopiji koja je koštala života milijune nevinih žrtava. Od toga svoga totalitarnog projekta naime revolucionari – prema svjedočenju jednog od ideologa Revolucije, Thomasa Painea – nisu bili spremni odustati makar to značilo i sveopće uništenje, uključujući i njih same – prema onoj poznatoj latinskoj izreci fiat justitia, pereat mundus [neka bude pravda, pa makar svijet propao].

Stari svijet jest, doduše, propao, ali pravda nije uspostavljena, kao što apsolutna pravda neće nikad ni biti uspostavljena, unatoč svim pokušajima ostvarenja imanentnih, unutarpovijesnih utopističkih ideologija. Ono u što se Burke duboko uvjerio sažeo je na lapidaran način: „Nikada se prije nijedna skupina učenih ljudi nije prometnula u bandu pljačkaša i ubojica; nikada se plaćeni ubojice i banditi nisu zaodijevali u akademske halje niti su se koristili jezikom filozofa.”

Njegova kritika revolucionarnog terora – koji proizlazi iz same biti lijeve političke misli 18. stoljeća – vrijedi i za sve kasnije lijeve revolucije, od Oktobarske do svih njezinih „replika” – kao što je i jugoslavenska „socijalistička revolucija” – i to doslovno: kada je britanski ustavnopravni teoretičar Albert Dicey već u prvoj godini nakon Oktobarske revolucije u članku Burke o boljševizmu naveo njegova kritička mjesta o Francuskoj revoluciji, pri čemu je riječ Francuska zamijenio riječju Rusija, bilo je očigledno kako su ta dva događaja po svojoj nasilnoj biti i katastrofalnim rezultatima zapravo identična. Sve te komunističke revolucije, poduzete uime parole „sloboda narodu”, završile su potpunim porobljavanjem toga istog naroda u totalitarističkom sistemu koji su uspostavljale.

Ljevica i desnica

U današnjoj općoj zbrci na temu lijevoga i desnoga možda ne bi bilo zgorega samo ukratko navesti temeljne razlike između izvorne ljevice i izvorne desnice?

Obje političke teorije pojavljuju se na pragu „doba razuma”, u 18. stoljeću, i teže poretku utemeljenom na razumu, ali se bitno razlikuju, među ostalim, upravo u shvaćanju razuma. Ljevica polazi od apstraktnoga individualnog razuma za koji je sva prošlost iskvarena i protivna razumu te je treba u potpunosti uništiti i uspostaviti posve novi poredak na temelju spekulativne vizije savršenog društva. Drugim riječima: revolucija kao jedino i definitivno spasenje! Desnica, naprotiv, drži da dotadašnji poredak nije, doduše, savršen, ali nije ni apsolutno protivan ljudskoj naravi i razumu. On je rezultat dugoga povijesnog razvoja tijekom kojega su na temelju iskustva i praktične mudrosti – metodom pokušaja i pogreške u rješavanju problema i nastojanju oko općeg dobra – nastale tradicija, uvjerenja, sustav vrednota i bitne društvene i političke institucije nekog naroda u kojima se očituje konkretni, realni ljudski razum – doduše nesavršen, ali drugačiji i ne može biti, jer je nesavršena i sama ljudska narav.

Kad ljevičari bilo koje boje nekom neistomišljeniku nalijepe etiketu desničara, rasista, fašista, homofoba, islamofoba, populista i sl. – nema mu spasa, nikad se neće oprati, makar to bila čista kleveta i podvala.

Stoga je prema desnoj političkoj teoriji ukupno povijesno nasljeđe dostojno poštovanja i očuvanja kako se ne bi upalo u kaos i teror u koje vodi revolucija. Umjesto revolucijom politički se napredak ostvaruje – kako u svojoj knjizi Ljevica i desnica američki politički analitičar Yuval Levin interpretira stajalište E. Burkea – „kumulativnim reformama: uzdanjem u provjerene metode uklanjanja nedostataka i zadržavanjem efekata inovacija unutar širega konteksta kontinuiteta” [istaknuo I. B.].

Izokrenuti odnos baze i nadgradnje

I, što se događa danas nakon pada komunističkog totalitarizma u Europi?

Događa se njegova transformacija i revitalizacija pod raznim imenima, ponajčešće pod imenom globalne lijevo-liberalne ili kulturno-marksističke revolucije, odnosno njegov povratak od mrtvih u obliku diktature političke korektnosti.

O čemu se točno radi?

Prema temeljnoj marksističkoj ontološkoj tezi da „ne određuje svijest ljudi njihov bitak, već obrnuto, njihov društveni bitak određuje njihovu svijest” (Karl Marx) slijedi kako je sveukupna kulturna ili društvena „nadgradnja” – kao što su politika, pravo, religija itd. – puki refleks ili epifenomen proizvodnih odnosa, odnosno ekonomske „baze”. To znači da nadgradnja nema svoga vlastitog života i razvoja, nego tek prevrat na razini ekonomske baze vodi prema Marxu, i to nužno, do „sporijeg ili bržeg prevrata čitave goleme nadgradnje”. Ako se hoće mijenjati iskrivljena svijest, mora se izvršiti revolucija u proizvodnim odnosima, jednostavnije rečeno, ukinuti privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju.

Ta se marksistička dogma međutim nije povijesno potvrdila ni u onim burnim vremenima pred Prvi svjetski rat u Europi, ni u Oktobarskoj revoluciji, što ovdje nije potrebno šire obrazlagati. Može se samo primijetiti kako se sve događalo upravo suprotno od dogme: nije – naprimjer u Oktobarskoj revoluciji – bitak odredio svijest, nego je svijest odredila bitak, prema modelu top-down [ozgor prema dolje] revolucije. Stoga su se tadašnji vodeći marksistički teoretičari, na prvom mjestu Antonio Gramsci i György Lukács, od tradicionalnoga ekonomskog okrenuli kulturnom marksizmu pa su svoju radikalnu kritiku usmjerili prema sferi tradicionalne kulture – po njihovu mišljenju u biti represivne – kako bi njezinim rušenjem proveli društvenu revoluciju i tako uspostavili društvo slobode po mjeri novoga čovjeka. Pritom, naravno, nije im bilo ni u primisli dovoditi u pitanje na teorijskoj razini temeljnu marksističku dogmu o odnosu baze i nadgradnje.

Kao zamjenik narodnoga komesara za obrazovanje u kratkotrajnoj boljševičkoj vladi Bele Kuna u Mađarskoj, Lukács je pokrenuo program revolucionarnog razaranja društva – poznat pod imenom kulturni terorizam – u okviru kojega je u škole uveo radikalni seksualni odgoj djece, koji je uključivao odgoj za slobodnu ljubav, omalovažavanje i ismijavanje tradicionalnoga obiteljskog morala, monogamije i religije, kao i poticanje žena na ponašanje suprotno vladajućim normama na seksualnom području. Ne podsjeća li Vas ovo doslovno na program današnje lijevo-liberalne revolucije?

I kad smo već kod Lukácsa: njegova kritika jedne zajedničke knjige Béle Hamvasa i njegove supruge Katalin Kemény 1947. godine bila je sasvim dovoljan razlog da ovaj velikan duha dospije na crnu listu, izgubi mjesto knjižničara i ostatak radnog vijeka provede kao nadničar i fizički radnik.

Kako je tekao daljnji razvoj kultur-marksizma?

S razvijanjem destruktivne neomarksističke ideologije nastavili su pripadnici Frankfurtske škole, koju je s još nekim komunističkim intelektualcima 1923. godine utemeljio upravo Lukács. Na repertoaru njihove Kritičke teorije našli su se bitni stupovi zapadne kulture, prije svega obitelj, nacija i vjera, čime su se nadovezali na odbacivanje tih temelja od strane lijeve političke teorije još od njezinih početaka u drugoj polovici 18. stoljeća. Na popis za osudu i uništenje uvršteni su tako vjera, tradicija, moral, autoritet, patrijarhat, nacionalizam, „autoritarno društvo”, rasizam, i sve što se na bilo koji način moglo podvesti pod „fašizam”, a moglo je sve što se protivilo neomarksističkoj kulturnoj revoluciji. Za Adorna je, naprimjer, patrijarhalna obitelj kao temelj dotadašnjeg društva zapravo kolijevka fašizma, jer je to društvo autoritarno, pa onda dakle i fašističko. I, naravno, kao i oduvijek u marksističkoj revolucionarnoj teoriji, predmet kritike i osude bilo je temeljno zlo „buržoaskog” društva – kapitalizam.

Nakon dolaska nacionalsocijalista na vlast u Njemačkoj većina pripadnika Frankfurtske škole emigrirala je u Sjedinjene Države gdje su dalje razvijali Kritičku teoriju – povezujući je prije svega s Freudovom psihoanalizom, kao i s radikalnim feminističkim pokretom i različitim marginaliziranim društvenim skupinama – i gdje su svojim ukupnim djelovanjem snažno potaknuli revolucionarno raspoloženje studenata na tamošnjim sveučilištima, odakle je i krenuo pobjedonosni pohod kulturnog marksizma u svijet. Pokazala se ispravnom „heretična” teza jednog od najutjecajnijih pripadnika Frankfurtske škole Herberta Marcusea da različite radikalizirane manjine – prije svih studenti i feministice – te Treći svijet, trebaju preuzeti ulogu proletarijata u marksističkoj revoluciji. Više se ne radi o oslobađanju potlačenog proletarijata od okova kapitalizmu, nego prije svega o oslobađanju potlačenih žena ispod jarma patrijarhalnog društva.

Marcuse je, usto, svojom idejom o nužnosti da se arhaična moć seksualnosti oslobodi svih civilizacijskih ograda, presudno utjecao na seksualnu revoluciju mladih koncem šezdesetih godina prošlog stoljeća, čime je, kako kaže američki autor Raymond Raehn, kompletiran – počevši od Lukácsa – marksistički utjecaj Frankfurtske škole na mladu generaciju. Seksualna se revolucija odvijala kao pravi kulturni rat koji se najvećim dijelom vodio za gay-prava i prava na istospolni brak pod krilaticom ikone te borbe Franklina Kamenya iz 1968. godine: gay is good. Ona je zapravo „najveća rušilačka revolucija povijesti […] jer ne dodiruje samo život, nego istinske izvore života” (Peter Kreeft), što i ne treba čuditi ako se zna da je ljudska civilizacija izgrađena na razumskoj kontroli, oblikovanju i oplemenjivanju čovjekove seksualnosti kao temeljne životne moći koja sadrži i svoju rušilačku dimenziju, te njezino prepuštanje samoj sebi može imati samo katastrofalne civilizacijske posljedice.

U kojoj se fazi nalazimo danas?

Današnju fazu te kulturne, odnosno antropološke, revolucije karakterizira nametanje zapadnim društvima i izvoz u sve dijelove svijeta („kulturna kolonizacija”) tzv. rodne [gender] ideologije neumornim aktivizmom najrazličitijih LGBTQ-grupa za pritisak i bezbrojnih izdašno financiranih lijevih „nevladinih udruga”, uz zaglušnu podršku medija, ali i nepodnošljiv pritisak Ujedinjenih naroda i Europske Unije po principu milom ili silom, konačno uz uključivanje te ideologije u nacionalna zakonodavstva protiv većinske volje naroda, bez ikakve demokratske legitimacije. Ako kome trebaju primjeri, može ga se podsjetiti na nametanje „Istanbulske konvencije” u Hrvatskoj – protivne jasnoj većinskoj volji građana, posebno volji birača vladajuće stranke, protivne zdravoj pameti, činjenicama i znanstvenim spoznajama, protivne i Ustavu, ali s jačom obvezujućom snagom od ustavnih odredbi

Lijevo-liberalna ideologija dakle, ili, po Raehnovoj terminologiji, politička korektnost, u biti je, kako kaže, „marksizam, i to sa svime što iz toga slijedi: gubitak slobode mišljenja, kontrola mislī, prevrat društvenog poretka i konačno totalitarna država. Uopće, kulturni marksizam, proizašao iz Frankfurtske škole, izaziva veći strah nego stari, ekonomski marksizam koji je upropastio Rusiju. Ekonomski marksisti barem nisu veličali seksualnu perverziju i nisu pokušavali uvesti matrijarhat, kao što to čine Frankfurtska škola i njezini učenici”.

I da ne zaboravim, nakon silne marksističke kritike kapitalizma, unutar lijevo-liberalne ideologije došlo je konačno do sretnog pomirenja: kulturni marksizam ovladao je kulturnom nadgradnjom, ekonomska baza prepuštena je neoliberalnom kapitalizmu. Tako je konačno pronađena formula sretnog društva, utopističke države sunca, po kriteriju banalnog nihilizma. Postoji, nažalost, samo jedan detalj – a kao što je poznato, „đavo je upravo u detalju”: lijevo-liberalna ideologija u biti je totalitarna ideologija.

Totalitarizmi raznih boja

Da su fašizam, nacionalsocijalizam i komunizam totalitarni sistemi, pretpostavljam da to danas, nakon strašnih iskustava s tim režimima u 20. stoljeću, nikome ne bi trebalo biti sporno. Mnogima bi međutim moglo biti upitno svrstavanje lijevog liberalizma u totalitarne ideologije. Je li i on, kako kažete, u biti totalitarizam?

Nažalost, neki i danas imaju problema ne samo u vezi s karakterom lijevog liberalizma nego i u vezi s istinskom biti komunističkih režima, za razliku od opće bezuvjetne osude nacionalsocijalizma, odnosno fašizma, kao totalitarnog i zločinačkog sistema. Na lijevom, dominantnom političkom spektru, za komunizam se, i kad ga se – jedva nekako kroz zube – osuđuje kao totalitaran sistem, uvijek dodaju neke ograde i relativizacije. Smišljena je npr. sofistička floskula da je desni totalitarizam u svojoj biti i po svome cilju i posljedicama zao, a da je komunizam u svojoj biti i po svome cilju human i plemenit, samo je u njegovu uspostavljanju došlo do nekih nesretnih devijacija koje onda na koncu plemeniti cilj ipak manje-više opravdava.

Kakav je to međutim plemeniti cilj ako je njegovo postizanje tražilo zastrašujući broj ubijenih, a on, usto, bivao sve udaljeniji i udaljeniji?! Još je poznati skolastički mislilac prve polovice 12. stoljeća Petar Lombardski argumentirao da dobra namjera koja se ostvaruje po sebi zlim sredstvima nije dobra, jer je izbor sredstava i sam sastavni dio namjere. „Tko krade tuđe stvari kako bi ih dao siromasima, ne krade, kako kažu, poradi dobra: nije naime dobro davati siromasima tuđe stvari“, veli on u svojim glasovitim Sentencijama. Drugim riječima, o tome kakav je neki cilj doista, u konačnici najbolje pokazuju sredstva koja su nužna za njegovo ostvarenje: ako su sredstva zla, zao je i cilj, bez obzira što o cilju govorili oni koji se za njega bore. U svakom slučaju, na koncu imamo to da su prema lijevoj propagandi – ako ona uopće dopušta da je komunizam totalitaran – svi totalitarizmi, doduše, totalitarni, ali su desni totalitarniji. Konkretno, oni koji su puno kraće trajali i doveli do puno manje žrtava…

Još je 1925. godine talijanski liberalni političar Giovanni Amendola obje ideologije, fašizam i komunizam, označio „totalitarnom reakcijom na liberalizam i demokraciju”, što je poznati političar demokršćanske orijentacije i Mussoliniev protivnik Luigi Sturzo 1926. godine izrazio riječima kako se „između Rusije i Italije može konstatirati samo jedna jedina razlika, naime da je boljševizam komunistička dikatatura ili lijevi fašizam, a fašizam konzervativna diktatura ili desni boljševizam”. Ono bitno o komunizmu, s obzirom na njegovu totalitarnu narav, Vaclav Havel sažeo je u nekoliko riječi u jednom tekstu objavljenom u Vijencu početkom 1994. godine: „[…] komunizam nipošto nije bio samo diktatura jednih protiv drugih. Bio je to posvema totalitarni sustav, koji je prožimao sve i deformirao sve, uključujući sve prirodne oblike ljudskoga zajedničkog življenja; sustav koji je duboko zadirao i utjecao na ljudsko ponašanje”.

A što se tiče broja žrtava, povijest je pokazala kako je komunizam s najmanje sto milijuna ubijenih među vlastitim građanima – četverostruko više od broja ubijenih od strane nacionalsocijalizma – „najkolosalniji slučaj političkog pokolja u povijesti” (Martin Malia), odnosno „najveći, najkrvaviji zločinački sustav u povijesti” (Pierre Chaunu), za što se brojni argumenti mogu naći u novijoj kritičkoj povijesnoj literaturi, npr. u knjizi Alaina de Benoista Komunizam i nacizam. Isto se može reći i za „naše prostore”. Ovdašnji komunistički zločini ni po čemu ne zaostaju za komunističkim zločinima u drugim zemljama, osim što ih u mnogim aspektima nadmašuju. U usporedbi s usporedivim srednjoeuropskim zemljama jugoslavenski komunistički zločini neusporedivi su po svom opsegu i strahotama. Trase „Križnog puta” obilježavaju stotine i stotine većih ili manjih „hudih jama”, što ni danas nije poželjno spominjati u javnosti, a kamoli da bi se s time na adekvatan i svestran način suočilo. Naši militantni „antifašisti” – koji su n. b. ne demokratske, nego staljinističke provenijencije – naravno, na iznošenje stvarnih činjenica i argumenata sve do dana današnjega odgovaraju prezirnim ignoriranjem ili pukim nijekanjem očiglednoga i uobičajenim agresivnim optužbama svojih neistomišljenika za revizionizam i fašizam. Prema onoj poznatoj „dijalektici”: ako im se ideologija ne slaže s činjenicama, tim gore po činjenice.

Kako je došlo do te dominacije ljevičarskih ideoloških klišeja pa se npr. na europskoj i domaćoj javnoj sceni komunistički zločini gotovo nikad ne izjednačuju s fašističkim? Bilo kakav pokušaj argumentiranog dovođenja u pitanje tih klišeja ne biva osporen protuargumentima, nego biva ogorčeno osuđen kao revizionizam i prekrajanje povijesti.

To je naprosto rezultat Drugoga svjetskog rata u kojemu je komunistička Rusija, zajedno sa Zapadnim saveznicima, pobijedila, govoreći općenito, fašizam, te na taj način, kako kaže Milan Kundera, „dobila i rat simbola”, odnosno uzela sebi za pravo da „razdaje simbole Dobra i Zla”. Time je komunizam, maskirajući se antifašizmom, prikrio svoju zločinačku i totalitarnu narav. I to traje sve do danas, gotovo trideset godina nakon pada komunizma. Jer s padom komunističkih režima nije nestao i komunistički duh, nego se, kako je već rečeno, reinkarnirao u lijevo-liberalnoj „antifašističkoj” ideologiji.

U dominantnoj ljevičarskoj optici nije samo fašizam, nego je i svaka „desnica” sama po sebi apsolutno zlo, prema nekima gore i od samoga islamističkog terorizma. Tako se nakon terorističkog napada u Bruxellesu 2016. godine jedna političarka švicarske Stranke zelenih proslavila kratkim „ubojitim” komentarom koji govori sve: „Bojim se. Ne islama, ne terora – nego desnopopulističke hajke koja će uslijediti.” Kad ljevičari bilo koje boje nekom neistomišljeniku nalijepe etiketu desničara, rasista, fašista, homofoba, islamofoba, populista i sl. – nema mu spasa, nikad se neće oprati, makar to bila čista kleveta i podvala.

Nedavno je jedan ovdašnji aktivist ideologije „ljudskih prava” po kriteriju „Otvorenog društva”, iz čista mira i po kratkom postupku, mađarskog premijera Viktora Orbana etiketirao kao „čistog rasista, islamofoba”. Tome je dodao i svoj osebujni „teološki” uvid proglašavajući ga „jednom od najvećih karikatura kršćanskog svijeta u povijesti kršćanstva”. Nastranu uvrede, ali po kojim to kriterijima? Očito po mjerilima „političke korektnosti”, u skladu s kojom razni „ljudsko-pravaški” aktivisti u zadnje vrijeme sve češće prozivaju i vrijeđaju vjernike koji im nisu po njihovu lijevo-liberalnom ukusu, a samim time onda nisu ni pravi kršćani.

A ako ćemo pravo, kriterije „političke korektnosti” ne zadovoljava ni sama Biblija. I nju se od strane LGBTQ-lobija optužuje da potiče mržnju prema homoseksualnim i transrodnim osobama. Da ne spominjem zahtjeve s raznih strana da Crkva izmijeni svoje stajalište o pobačaju, ali i o svemu što se prohtije moćnom gender-lobiju. Toliko o slobodi govora i mišljenja – o vjeri da i ne govorimo – u novom, vrlom svijetu

Opasnost fašizacije

U vezi s temom totalitarnih ideologija zanima me još kakva je situacija u Hvatskoj. Imam dojam da se ni u jednoj europskoj zemlji ne govori toliko o opasnosti fašizacije kao u Hrvatskoj.

Točno, slažem se. Međutim agresivni govor antifa o toj opasnosti po njihovu starom dobrom običaju nema nikakva temelja u stvarnosti. Prošlo je već više od sedamdeset godina od pada ustaškog režima i trenutno u Hrvatskoj nema nijedne relevantne stranke ili pokreta koji bi se temeljili na fašističkoj ili ustaškoj ideologiji. I to jako dobro znaju svi ti – svakim danom sve brojniji, agresivniji i bolje plaćeni – tobožnji antifašisti. Nije njima problem nepostojeći fašizam i ustaštvo, problem je njima postojeća država Hrvatska. Hrvatski antifašizam buja ne samo na komunističkoj ideologiji nego i na državno-političkom jugoslavenstvu, za koje je sama ideja samostalne hrvatske države, a pogotovo njezina opstojnost, po naravi same stvari nepojmljiv skandal. Izmišljanje fašizma, pa onda napadi na njega, samo je maska za radikalno osporavanje hrvatske države kao takve s jugoslavenskog stajališta. Za fanatično jugoslavenstvo u konačnici je svaka samostalna hrvatska država „ustaška”, tj. po sebi zločinačka i neprihvatljiva. U tom smislu, antifašizam nije samo „čarobna formula koja zločine komunizma pretvara u herojska djela” (Vladimir Mrkoci), nego i čarobna formula za negiranje svake samostalne Hrvatske. Ona – prema antifašističkoj ideologiji komunističke i jugoslavenske provenijencije – može postojati samo kao geografski pojam ispunjen jugoslavenskim političkim i kulturnim sadržajem.

Znači li to da do suočenja s komunističkim totalitarnim nasljeđem u Hrvatskoj zapravo i nije došlo?

Njemački novinar Karl-Peter Schwarz osvrnuo se u Frankfurter Allgemeine Zeitung u lipnju 2014. godine na rezultate istraživanja četvrt stoljeća postkomunističke tranzicije koje je iznijela „Platforma europskog sjećanja i savjesti”. Njezina je zadaća koordinirati djelovanje instituta i organizacija koji se bave poviješću totalitarnih režima. Iz onoga što je utvrdila, Scholz zaključuje da u istočnoj i jugoistočnoj Europi nije uspjelo raščišćavanje s nasljeđem komunizma te da u tom dijelu Europe „iza demokratske fasade vlada kartel postkomunističkih oligarha koji je prisvojio države, stranke i medije”. Pritom se konkretno mislilo na Rumunjsku, Bugarsku, Sloveniju i Hrvatsku. Što se tiče same Hrvatske, stvar je prilično jasna: u njoj je na vlasti, kako piše politički analitičar Mate Mijić, „duopol najvećih stranaka proizašlih iz Komunističke partije. Hrvatski komunisti prebjegli su u HDZ, a jugoslavenski su ostali u SDP-u. […] Jedni su uspješno uspostavili monopol na domoljublje, a drugi na ljudska i građanska prava”. Odnedavno međutim HDZ se odriče svoga monopola i neprikriveno prelazi na stranu SDP-a, za što od njega dobiva bizaran aplauz na otvorenoj sceni kao priznanje zabludjelom bratu što se napokon vratio u zajedničku „očevu kuću”.

Stoga ne treba čuditi onoliki otpor – na koncu ipak neuspio – oduzimanju najljepšega zagrebačkog trga „najvećem sinu naših naroda i narodnosti”, iako će i dalje biti različitih ljevičarskih pokušaja da se taj, za njih nenadoknadivi gubitak ipak nekako ublaži. Ili, uzmite nedavnu odluku „Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima”, kojom je u biti obranjena crvena petokraka, premda je pod tim komunističkim simbolom – da se ne vraćamo još dalje u prošlost – Hrvatska u zadnjem ratu napadnuta s ciljem konačnog rješenja hrvatskog pitanja.

Danas dvije vodeće stranke zajednički i zdušno sprovode lijevo-liberalnu politiku, te ako u ovom trenutku hrvatskom društvu prijeti neka „fašizacija“, onda se, prema mišljenju Matije Štahana, nudi „rodna ideologija” kao „najrazvijenija sljednica povijesnog fašizma, djelomice i nacionalsocijalizma, pa i – preciznosti radi – boljševizma”.

Meko nasilje

Ovo je možda zgodan trenutak da se još nakratko vratimo na pitanje je li i lijevo-liberalna ideologija uistinu totalitarnoga karaktera

Kao što iz dosad rečenog proizlazi, pod lijevo-liberalnom ideologijom ili kulturnim marksizmom ili ideologijom političke korektnosti ovdje se podrazumijeva današnja zapadna, pa onda sve više i globalna, sveobuhvatna ideologija jednoumlja, prije svega neomarksističke inspiracije, koja u potpunosti kontrolira sve aspekte života („prožima sve i deformira sve, uključujući sve prirodne oblike ljudskog zajedničkog življenja”, da ponovim Havelove riječi o komunizmu). Ona je usmjerena na revolucionarno rušenje „staroga svijeta” dosadašnje zapadne kulture, kako bi se stvorio novi čovjek po mjeri rodne ideologije. Upravo ta kontrola cjelokupnog života i nametnuta, za sve obvezujuća, ideja novoga, „dženderiziranog čovjeka”, koja preuzima ono mjesto koje je ispražnjeno propašću projekta komunističkog „čovjeka posebnog kova” i nacističkog „nadčovjeka”, pokazuje bitno totalitarni karakter te ideologije.

Radi se o već uvelike ostvarenoj lijevo-liberalnoj hegemoniji u kulturi i na taj način uspostavljenom jednoumlju, koje se nameće „mekim” ali savršeno efikasnim nasiljem. Da ponovim, radi se o nedvojbeno totalitarnom karakteru lijevo-liberalne ideologije, tako da će nas nakon crnog i crvenog totalitarizma sada usrećivati totalitarizam duginih boja.

Radi se o najvećem kulturnom prevratu u povijesti čovječanstva, najvećem nasilju protiv ljudske naravi, jednoj u biti mizantropskoj ideologiji koja se pokriva borbom za tobožnja ljudska prava, recimo pravo žena na pobačaj, cinično nazvanim „pravo na izbor”, ili pravo na „istospolni brak”, što je čista kontradikcija u sebi, itsl. Posrijedi je onaj lukačevski kulturni terorizam koji ne smjera na tijelo, nego na duh, kojemu glavno sredstvo nije fizičko uništenje, nego uništenje duha agitacijom i propagandom, ispiranjem mozga, širenjem laži, te ušutkavanjem neistomišljenika uvođenjem staroga dobroga „verbalnog delikta” pod novim, opskurnim nazivom „govora mržnje”, kojim se zapravo progoni sloboda govora i mišljenja. Radi se o već uvelike ostvarenoj lijevo-liberalnoj hegemoniji u kulturi i na taj način uspostavljenom jednoumlju, koje se nameće „mekim” ali savršeno efikasnim nasiljem. Da ponovim, radi se o nedvojbeno totalitarnom karakteru lijevo-liberalne ideologije, tako da će nas nakon crnog i crvenog totalitarizma sada usrećivati totalitarizam duginih boja.

Možete li reći nešto više o tom „mekom” nasilju?

Još je poznati francuski politički teoretičar Alexis de Tocqueville, analizirajući tridesetih godina 19. stoljeća demokraciju u Americi, pokazao kako izgleda tiranija na demokratski način. Dok su se nekadašnji tirani, veli on, služili „okovima i krvnicima”, u demokratskoj tiraniji „tijelo je ostavljeno slobodnim, a duša je zarobljena”. Onima koji se ne slažu s vlasti neće se oduzeti ni život ni imetak. „Ostat ćete među ljudima”, veli „vladar” takvima, „ali će vam biti oduzeto pravo da im pripadate. […] Idite u miru, poklanjam vam život, ali je to život gori od smrti”. Posrijedi je dakle posvemašnje ukidanje slobode „mekim“ terorom – dok se eventualno ne procijeni da je potreban „tvrđi”, npr. u nekim zemljama nasilno oduzimanje djece od roditelja koji ne slijede rodnu ideologiju – i potpuna suspenzija istinske demokracije.

Ratifikacija „Istanbulske konvencije” u Hrvatskoj samo je jedan od brojnih primjera, doduše dosad najdrastičniji. Iako je određen broj zastupnika iz vladajuće stranke, koji su potvrdno glasali, bio uvjeren kako već po samoj naravi postoje samo dva spola/roda, muški i ženski – jednako kao što je i dva plus dva četiri – ipak su svoje uvjerenje zbog pritisaka i ucjena izdali pa glasali za konvenciju kojoj je glavni cilj da pod parolom „sprečavanja i borbe protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji” prokrijumčari rodnu ideologiju

Taj oblik suptilne prisile karakterističan je upravo za današnju lijevo-liberalnu ideologiju, samo se promijenio tiranin: ne radi se više o tiraniji demokratskoga većinskog mišljenja, o čemu govori Tocqueville, nego o tiraniji „prosvijećene” lijevo-liberalne elite koja svoj ideološki credo, uz lukavo izigravanje demokracije, nameće „neosviještenoj” većini da bi je prosvijetlila i usrećila. Kako to izgleda u praksi, može se vidjeti iz sve češćih medijskih odstrela kojima se, doduše, oni nepoćudni ne uklanjaju fizički, ali se zato veoma efikasno isključuju iz javnog života i onemogućuju. Pritom se ponajčešće služe nesnošljivim govorom revolucionarnoga gnjeva i ideološke mržnje koji neodoljivo podsjeća na duh Marseljeze i Komunističkog manifesta i koji time pokazuje što mu je pravo ishodište. A da takvi onda arbitrarno definiraju „govor mržnje” te ga papagajskim ponavljanjem pripisuju ideološki nepoćudnima – to naprosto spada u njihovu metodu suzbijanja slobode govora.

Na rubu pameti

Što je konačni rezultat?

Konačni rezultat je porobljavanje duha i kraj zdravog razuma, što pokazuju toliki slučajevi u kojima se neistomišljenike navodi i prisiljava da se odreknu svoga mišljenja, poreknu elementarne činjenice i odbace temeljne principe logike. Ratifikacija „Istanbulske konvencije” u Hrvatskoj samo je jedan od brojnih primjera, doduše dosad najdrastičniji. Iako je određen broj zastupnika iz vladajuće stranke, koji su potvrdno glasali, bio uvjeren kako već po samoj naravi postoje samo dva spola/roda, muški i ženski – jednako kao što je i dva plus dva četiri – ipak su svoje uvjerenje zbog pritisaka i ucjena izdali pa glasali za konvenciju kojoj je glavni cilj da pod parolom „sprečavanja i borbe protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji” prokrijumčari rodnu ideologiju. Time samoskrivljena i samoponižavajuća zarobljenost duha izlazi u potpunosti na vidjelo. Jer sloboda se na koncu, nasuprot svakom oportunizmu, svodi na „slobodu da se kaže da su dva i dva četiri”, kako veli glavni junak Orwellova romana Tisuću devetsto osamdeset četvrta Winston Smith te zaključuje: „Ako se to dopusti, sve drugo iz toga slijedi”.

Na koncu će „Partija” i Winstona prisiliti na svoju „matematiku” po kojoj su dva i dva pet, i njemu će do te mjere biti ispran mozak da će čak zavoljeti svog progonitelja Velikog Brata. Da bi se pak mogle prihvatiti apsurdne konsekvence te „matematike”, bilo je potrebno, kako kaže Orwell, u jednom trenutku upotrebljavati logiku, a u sljedećem zažmiriti na najgrublje logičke greške: „Glupost je bila jednako potrebna koliko i pamet, i jednako ju je teško bilo postići.” Ne svjedoči li nam čitav dosadašnji lijevo-liberalni pobjednički „marš kroz institucije” prema Gramscievu naputku za rušenje temelja zapadne kulture upravo o nevjerojatnoj ljudskoj gluposti u bezbrojnim slučajevima, posebno pak u vezi s nametanjem i prihvaćanjem mračne rodne ideologije i njezina oživotvorenja uvođenjem – da spomenem samo neke najnovije bizarnosti – „rodno neutralnih” zahoda ili mijenjanjem nacionalnih himni kako bi bile „spolno neutralne”?

A što tek reći za brisanje riječi „majka” i „otac” iz administrativnog jezika i njihovu zamjenu takvim besmislicama kao što su „roditelj 1” i „roditelj 2”? Što dakle reći za progon riječi koje su duboko ukorijenjene u svijesti i duši čovjeka, ljudskoga roda, riječi u čijoj se sjeni rađamo, živimo i umiremo?

A ništa. Nema se tu što reći: ljudska glupost nije samo beskonačna, nego i neizreciva. Pa ipak još jedna riječ: to samo pokazuje koliko je našim svijetom ovladao pomračeni um i koliko nad tim svijetom trijumfira zlokobni duh laži.

Uostalom, današnjem banalnom, kao i svakom drugom nihilistu, i nije posebno važna ni sama istina ni sloboda da se uz nju stoji. Njega u biti i ne zanima koliko je dva i dva, njemu je važnije koji mu je rezultat bolji za vlastiti interes. Ako Gazda kaže da je dva i dva pet, onda je pet, jer je njemu u biti svejedno koliko je: četiri, ili pet? Svakako nas je Nietzsche poučio da je „istina vrsta zablude”…

Ljudska glupost nije samo beskonačna, nego i neizreciva. Pa ipak još jedna riječ: to samo pokazuje koliko je našim svijetom ovladao pomračeni um i koliko nad tim svijetom trijumfira zlokobni duh laži.

Dakle iza svega ipak nihilizam?!

To je i bilo za očekivati ako se zna da su i rodnoj ideologiji, kao i dominantnom duhu našega vremena, „kumovale” prvenstveno postmoderne perjanice marksističke inspiracije, kao što su Michel Foucault, Louis Althusser, Jacques Derrida, Jacques Lacan, Gilles Deleuze, Alain Badiou, Slavoj Žižek i drugi, koji inače svoje korijene vuku iz studentske pobune u Parizu 1968. godine, a čije je mišljenje u biti nihilističko. Osvrćući se na tekstove tih autora, britanski filozof Roger Scruton primjećuje: „Moje je mišljenje da se ispod svega toga nalazi jedna nihilistička vizija pod krinkom kretanja prema prosvijećenoj budućnosti, ali ona nikad ne zastaje da opiše kakvo će to društvo biti. Samo se gubi u negativnosti o postojećim stvarima – institucionalnim odnosima poput braka – ali nikad se ne pita jesu li te postojeće stvari zapravo dio onoga što ljudska bića jesu. Kod Žižeka je stalno prisutna pretpostavka da postoji pravo da se te stvari odbace jer stoje na putu nečemu drugom, a ispostavlja se da je to drugo – Ništa.” I to je temeljna istina o stanju zapadne civilizacije u sadašnjem trenutku: ona upravo polaže oružje pred nihilističkim duhom u njegovu najbanalnijem izdanju!

S druge strane valja dodati da se nalazimo ujedno i pred krajem samog čovjeka u njegovoj dosadašnjoj supstancijalnoj formi. Ono što nam rodna ideologija – posebno u svom najradikalnijem, queer-izdanju – najavljuje nije ništa manje nego kraj čovječanstva. Post-čovječanstvo koje potom slijedi bit će, kako piše Marguerite Peeters u svojoj knjizi Rodna revolucija, oslobođeno i od roda i od spola, i u njemu će biti ukinute sve identitetske granice: „U tom društvu bespolnih pojedinaca više nema nikakvih ograničenja slobodnu traženju mogućnosti povećanja moći i užitka. […] Put kojim idu rod, queer-teorija i post-gender slijepa je ulica za čovječanstvo. On može voditi samo u propast, u smrt čovječanstva.”

I, što mislite, ima li svjetla na kraju tunela?

Ima – ako dođe do novog prosvjetiteljstva koje će rastjerati mrak u koji nas je uvelo dosadašnje jednostrano i površno prosvjetiteljstvo. Drugim riječima, dabogda… Ali da odmah i nadodam: Što je nemoguće ljudima, moguće je Bogu, veli Isus na jednom mjestu.

Plehan

Na koncu samo još jedno pitanje koje nikako ne mogu zaobići. Znam da jako volite svoj zavičaj i da mu se, poput Hölderlina i Heideggera divite, stojite zapanjeni pred njegovom izdašnošću i ljepotom, pred – u mislima, uspomenama i snovima – proljetnim izbrazdanim poljima i jesenskim otežalim plodovima težačkog rada. Jeste li se pomirili s tim da taj isti zavičaj, pa i cijela domovina, ne pripada svojim vlasnicima, ljubiteljima, nego je izgubljen i utopljen u baruštini loše i prljave politike?

Nisam se pomirio s tim gubitkom – barem se tako nadam – unatoč čestim iskušenjima beznađa. Iznevjerio bih time i sebe i one koji nisu odustali, koji su – usprkos izdaji toga specifičnoga fizičkog i duhovnog mikrosvijeta pitome ljepote i samosvojnih ljudi od strane, kako kažete, „loše i prljave politike” – učinili ono što je bilo u njihovoj moći kako bi se spasilo što se spasit dade. Zahvaljujući njihovu neodustajanju polako se iz pepela diže Novi Plehan kao simbol nade, ljepote i našeg opstanka makar samo u naznakama. Čuvajući se svake patetike, ipak bi se moglo reći da je on za nas Plehančane naš Jeruzalem, pa se i na nas odnose oni dramatični reci Psalma 137: Nek se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim! Nek mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada. Što će pak na koncu biti od svega toga, ne znam, to samo Bog zna. A ako On zna, onda to više nije naša briga; naša je briga da sa svoje strane učinimo ono što na nas spada.