Početna stranica » Isusova ukazivanja

Isusova ukazivanja

187 pregleda

Uskrsloga se može susresti samo u vjeri, koja može biti prožeta strahom, ali je nošena povjerenjem i ljubavlju. Samo vjera uklanja kamen s Isusova groba i samo vjera vidi u praznini groba veliku istinu o životu, ali i veliku nadu za život

Važan stup Isusove stvarnosti predstavlja nedvojbeno njegovo uskrsnuće. Iskustvo pak Isusova uskrsnuća stečeno je u susretu Uskrsloga s pojedincima koji su ga iskusili kao živa. Riječ je prije svega o Mariji Magdaleni, Mariji, Isusovoj majci, i nekim drugim ženama, kao i Isusovim učenicima. Izvješća u evanđeljima daleko su od jedinstvenoga opisa tog iskustva.

Dobiva se dojam kao da su se i svjedokinje i svjedoci uskrsnuća našli u nevolji kako izraziti ono što su iskusili, a što je ljudskim govorom teško opisati. Ipak je u osnovi nepobitno jedno temeljno iskustvo: Isus koga su razapeli i ubili pokazivao se živim. Evanđelja višekratno govore o njegovu ukazivanju. Što bi to trebalo značiti? Jesu li postojale neke pretpostavke iz starozavjetnoga iskustva koje bi mogle pomoći shvatiti tu novu zbilju iz koje Isus dolazi i pokazuje se prvenstveno onima koji vjeruju u njega.

Božja objavljivanja u Starome zavjetu

Na više mjesta u SZ imamo izvješća kako se Bog objavljivao pojedinim osobama da bi im iskazao svoju naklonost i izrazio spremnost na pomoć. Istodobno se opetovano naglašavalo da čovjek ne može vidjeti Boga a da ne umre (Post 32,31). Ta Božja objavljivanja nazivaju se teofanijama. U njima čovjek svojim osjetilima prepoznaje Boga, ali se pritom Božji lik nikada ne opisuje (Post 12,7). Redovito se navode različiti oblici objave koji ukazuju na Božju nazočnost: lice, ime, sjaj, njegovi glasnici. Osim toga, moguće je pronaći opise Božjega objavljivanja u neobičnim pojavama: on se objavljuje na brdu – Sinaj, dolazi u oluji, vatri, vjetru, grmljavini. Bog dolazi poput ratnika u bojnim kolima, a njegov dolazak izaziva strah: priroda strepi i trese se, a čovjeka spopada veliki strah.

Kao primjer uzet ćemo dva opisa teofanije na Sinaju, i to oba velikim osobama starozavjetne povijesti: Mojsiju i Iliji. U Izl 19,16 opisano je na dramatičan način Božje pojavljivanje na Sinaju i davanje ploča sa zapovijedima ili doslovno s riječima: ponajprije grmljavina, trube, oblak, silazak Božji u ognju, dim i potres, a istom potom uručivanje ploča. Ova je teofanija na izvjestan način nadopunjena u Izl 33,18-23, gdje Mojsije moli da mu Bog pokaže svoju slavu. Opis je neobičan: A ti – doda (Jahve)  – moga lica ne možeš vidjeti, jer ne može čovjek mene vidjeti i na životu ostati. Evo mjesta ovdje uza me – nastavi Jahve. – Stani na pećinu! Dok moja slava bude prolazila, stavit ću te u pukotinu pećine i svojom te rukom zakloniti dok ne prođem. Onda ću ja svoju ruku maknuti, pa ćeš me s leđa vidjeti. Ali se lice moje ne može vidjeti. Dakle, Mojsije može vidjeti Boga iz pukotine pećine, i to otraga, ali ne može vidjeti Božje lice, ne može u tijelu susresti Boga.

Drugi primjer odnosi se na objavljivanje Boga Iliji također na Sinaju u 1 Kr 19,9-18. Ilija stoji na pećini dok Jahve prolazi. U tom pojavljivanju Bog nije ni u vihoru, ni u oluji, ni u potresu, ni u ognju, nego u glasu tihe šutnje. Time se očito želi istaknuti da je Bog glas koji šuti i šutnja koja govori. Ilija dobiva u određenim povijesnim okolnostima nove zadaće, kao nekoć Mojsije.

Iz ovoga je razvidno da se Bog objavljuje, ali uvijek na neobičan način, dajući onima kojima se ukazuje određene povijesne zadatke. Dobiva se dojam da se njegovo ukazivanje veže uvijek uz određeno poslanje i zadatak koji pojedina osoba treba obaviti

Isusova ukazivanja

Sva četvorica evanđelista govore o Isusovu uskrsnuću i ukazivanju Uskrsloga ženama koje su bile pod njegovim križem, kao i njegovim učenicima. Ta se izvješća s jedne strane u bitnome slažu, a s druge se u opisu znatno razlikuju. Riječ je o iskustvima koja su bila teško izreciva, koja dotada nisu imala nikakvih sličnih paralela. U evanđeljima uočavamo dvije predaje koje, svaka na svoj način, govore, prije svega, o mjestu Isusova ukazivanja. Riječ je, dakako, o galilejskoj i jeruzalemskoj predaji. Tako, primjerice, Mt/Mk govore o učenicima kojima je Isus naredio da idu u Galileju gdje će ga vidjeti, dok Lk/Iv ističu kako se Isus ipak ukazao učenicima u Jeruzalemu (Lk 24,33.36; Iv 20,19-20).

Bez većih poteškoća možemo utvrditi da predaja o Isusovu uskrsnuću obuhvaća dva važna događaja oko kojih plete svoje izvješće. Prvi se odnosi na izvješće o praznome grobu koje otkrivaju žene na samo uskrsno jutro, a kojega opisuju sva četiri evanđelja (Mk 16,1-8; Mt 28,1-8; Lk 24,1-12; Iv 20,1-13). Drugi se pak odnosi na Isusovo ukazivanje svojim učenicima (Mt 28,16-20; Mk 16,14-18; Lk 24,36-43; Iv 20,19-23). I ovaj je događaj zajednički svoj četvorici evanđelista. Uz to Lk je preuzeo iz jeruzalemske crkvene zajednice priču o učenicima koji su išli u Emaus i na tom putu susreli uskrsloga Gospodina (Lk 24,13-35).

Markovo izvješće o Isusovu uskrsnuću je zacijelo najstarije. Žene Marija iz Magdale, Marija, majka Jakovljeva i Saloma u rano su se uskrsno jutro zaputile na grob. Središte izvješća predstavlja susret s mladićem-anđelom koji potvrđuje da je Isus Nazarećanin bio tu položen, da je to mjesto njegova groba, ali da ga više nema jer je uskrsnuo Stoga trebaju otići i javiti Petru i učenicima da idu u Galileju gdje će ga moći vidjeti. Nekakav strah je bio obuzeo žene.

Međutim, i Isusovi protivnici imaju svoje tumačenje praznoga groba. Oni su tvrdili kako su Isusovi učenici ukrali njegovo tijelo i proširili glas da je uskrsnuo. Ne samo da su pojedini predstavnici naroda pridonijeli da Isus bude ubijen i uklonjen s povijesne pozornice, nego su nastojali iskorijeniti i svako sjećanje na njega, proglašavajući ga varalicom, a njegove učenike eventualnim kradljivcima, a sve sa svrhom da bi na grob postavili stražu i da bi ga zapečatili. No upravo taj čin, koji poduzimaju glavari svećenički i farizeji (Mt 27, 62) pokazuje na najbolji način kako se Isusovo uskrsnuće probija i kroz pečate i kamenje onih koji u njega nisu vjerovali ni za vrijeme njegova zemaljskog života. Isus se ne ukazuje onima koji ga žele zatvoriti u grob, nego onima koji su spremni povjerovati u njega.

U završnom prizoru  u Mt 28,16-20 Isus šalje učenike da krste sve narode u ime Oca i Sina i Duha Svetoga obećavajući im svoju prisutnost do kraja svijeta. U tom Isusovu pojavljivanju naglasak je više na riječima naloga i poslanja nego na samom opisu pojave lika. Nalog ima trostruko univerzalno značenje: ići svim narodima, poučavati sve narode i krstiti ih trinitarnim obrascem. Pozornost je s praznoga groba i ženâ koje su to iskusile sada usmjerena na prvu kršćansku zajednicu i njezinu univerzalnu zadaću. Isusovo uskrsnuće kod Mateja pretvoreno je u sveopće poslanje, jer i uskrsnuće ima svoju univerzalnu poruku, kao što je, uostalom, imaju i riječi povijesnog Isusa.

Kod Luke nema nikakvoga upozoravanja kako je grob prazan, nego su se žene nakon poduke anđela prisjetile Isusovih riječi i vratile se učenicima. Dva anđela kod Luke imaju zadaću da s autoritetom odozgo upute kršćansku zajednicu na Isusa i njegovu riječ.

Smisao ukazivanja

Iz svega je razvidno kako su novozavjetna izvješća o Isusovu ukazivanju načinjena i prema starozavjetnim opisima teofanije. U opisima se spominje potres, veliki strah i poruka s neba. Matej pokazuje kako Isusovo uskrsnuće nije bilo samo po sebi uvjerljivo kao objektivni dokaz i kako se istina o Uskrslome probijala kroz glasine i laži, prepreke i potplaćivanja, strah i radost, vjeru i sumnju. Već sama struktura izvješća o uskrsnuću govori o ljudskim akcijama zaprečivanja istine o uskrsnuću i samog čina uskrsnuća iza kojega je stajao sam Bog. Samo snaga odozgo učinila je da Isus uskrsne, i samo snaga odozgo učinila je proboj te istine iz zapečaćenog groba na koji je bio navaljen golemi kamen. Markov mladić, Matejev anđeo ili Lukina dva anđela objavljuju veliku vijest ženama, koje je trebaju prenijeti učenicima s kojima će se Isus susresti.

Ni na jednome mjestu ne opisuje se sam čin Isusova uskrsnuća, nego samo iskustvo susreta s Uskrslim. Uskrsloga se pak može susresti samo u vjeri, koja može biti prožeta strahom, ali je nošena povjerenjem i ljubavlju. Samo vjera uklanja kamen s Isusova groba i samo vjera vidi u praznini groba veliku istinu o životu, ali i veliku nadu za život. Iskustvo praznoga groba ne može se uzeti kao apsolutni dokaz za Isusovo uskrsnuće. To čak nisu uzeli ni njegovi učenici, jer ni oni nisu išli provjeravati je li grob uistinu prazan. Uostalom, već u njihovo vrijeme ta se istina različito tumačila jer su neki govorili da su učenici ukrali Isusovo tijelo.

Ono što je od posebne važnosti za nas koji živimo u ovome vremenu jest spoznaja da je susret s Uskrslim moguć samo putem vjere koja je posredovana preko drugoga, a to znači u zajednici vjernika. Drugi nam je, prema tome, potreban, kao što nam je potrebna i vjera. Njegovo iskustvo može otvoriti i nama put vlastitoga iskustva s onu stranu činjenica, može nam zapravo otkotrljati teški kamen svakidašnjeg straha i sumnje pred vlastitim grobom i vlastitom smrću