Početna stranica » Isusova smrt

Isusova smrt

768 pregleda

Isus je svoju muku započeo u Getsemanskom vrtu, ali se prije toga oprostio od svojih učenika na posljednjoj pashalnoj večeri, na kojoj je ustanovio sakrament euharistije kao uspomene na svoju smrt i muku, ali i kao način kako će među nama stalno biti prisutan pod prilikama kruha i vina. Tada se s apostolima zaputio u Getsemanski vrt.

Kada su onamo došli, Isusa je spopao smrtni strah. Tada su apostoli doživjeli nepoznatoga Isusa, jer je onaj Isus kojemu su se pokoravali vjetrovi i more, koji je izgonio zle duhove, liječio bolesnike, uskrisivao mrtve, kojega su mase slušale s oduševljenjem, sada je izgledao tako nemoćan da je želio pomoć. Evanđelist Marko kaže: „Isusa spopade užas i tjeskoba, pa im reče: Ostanite ovdje i bdijte“ (13,34). Uzeo je sa sobom trojicu: Petra, Jakova i Ivana, ali se brzo udaljio i od njih, i počeo se ponašati kao čovjek nasmrt preplašen. Baca se na zemlju i bori se sa sobom, zatim se vraća apostolima kao da traži kod njih utjehe, ali oni spavaju, vraća se ponovno, kleči pa se opet diže, a s njegovih usana čuje se molba upravljena Ocu: „Oče, tebi je sve moguće. Ukloni ovu čašu od mene.“

Čaša ima simbolično značenje u Bibliji, uz nju se veže misao o Božjoj srdžbi prema grijehu i grešnicima. Tako Bog kaže kod Izaije proroka: „Iz ruke ti evo uzimam čašu gnjeva svojega, nećeš ga više piti“ (51,22). U jednom se psalmu kaže: „U Jahvinoj je ruci pehar kojega će ispiti svi zlotvori svijeta.“ U knjizi Otkrivenja se kaže da će svi oni koji se klanjaju zvijeri „piti vino gnjeva Božjega već natočeno u čaši srdžbe njegove“ (14,10). Sada tu čašu Božjega gnjeva treba ispiti Isus. Grijesi svega svijeta sada leže na njemu, a on ih dragovoljno prima. Sveti Petar u svojoj Prvoj poslanici kaže: „ On je naše grijehe ponio na svom tijelu“ (2,24). Ponio je svu nevjeru, svu pobunu protiv Boga, sve nepravde, nasilje, laži, licemjerje, bludnost, mržnju, oholost i sve ostalo. Unišao je u noć duha koja se sastojala u tome da je osjećao blizinu grijeha i odsutnost Božju. Njegovo stanje podsjeća nas na riječi psalma 88. u kojem se kaže: „Preko mene prijeđoše vihori gnjeva tvojega, teško me pritišće ljutnja tvoja.“ Izaija je to ovako prorekao: „Jahve je svalio na njega sva naša bezakonja.“ Isus izgleda kao neki otok na koji se srušio orkan i sve uništio. Nije nikakvo čudo da je rekao: „Moja je duša nasmrt uznemirena.“ Nakon nešto vremena Isus se ipak smirio i rekao Ocu: „Oče, neka ne bude kako ja hoću nego kako ti hoćeš.“ Za vrijeme svih događaja što će slijediti Isus će sačuvati svoj mir i neće pokazivati nikakav strah.

Sada se pojavljuju hramski stražari i nešto rimskih vojnika, a vodi ih Isusov apostol i izdajica Juda. Zašto je Juda izdao Isusa? Danas gotovo više nitko ne smatra da je to bilo radi novca jer je bio tako malen da je za njega mogao kupiti odijelo koje mu možda  i nije trebalo, ili jednoga roba, ali što će Judi rob? Jedni pretpostavljaju da je Juda izgubio povjerenje u Isusa, smatrao je da je njegova stvar propala, pa je odlučio da se navrijeme izvuče iz opasnosti. Drugi misle da je bilo sasvim suprotno: Juda vjeruje da je Isus Mesija, ali je postao nestrpljiv što to Isus ne kaže otvoreno i nešto poduzme pa ga je htio staviti pred alternativu: ili smrt ili pokaži da si Mesija, pretpostavljajući da Isus neće izabrati smrt, a kada se to dogodilo tada se iz očaja objesio. Juda pristupa Isusu i ljubi ga, a Isus mu kaže: „Prijatelju, zar poljupcem izdaješ Sina čovječjega?“ Isus ga još uvijek naziva prijateljem, ali je to za Judu već bilo kasno. Uhvaćenoga Isusa odveli su na suđenje. Čitav proces odvio se neshvatljivo brzim tempom, saslušavanje i suđenje pred židovskim velikim vijećem, Pilatom i Herodom, i razapinjanje, sve se dogodilo u 24 sata, dobrim dijelom u noći.
 Zašto je Isus osuđen na smrt? U pozadini se krila zavist i zloba svećenika, pismoznanaca i farizeja što je Isus kao laik počeo jedan religiozni pokret i imao puno uspjeha. Zato su službeni krugovi i kler govorili da Isus ne zna ništa o Bogu, da je izbjeglica i pijanica, prijatelj grešnika i carinika. Službeno nije osuđen zato što je prekršio neki zakon, nego jer je na pitanje predsjednika suda Velikog svećenika Kajfe, je li on Krist, Sin Svevišnjega, odgovorio potvrdno. Usto je dodao: „Odsada ćete gledati Sina čovječjega gdje sjedi zdesna Sile i dolazi na oblacima nebeskim.“ Sad su imali na raspolaganju tri točke optužbe: prvo, optuženi pod zakletvom priznaje da je Sin Božji. Drugo, kaže da će sjediti s desne strane Božje. Treće, tvrdi da će doći na oblacima nebeskim, što je bilo predviđeno za jednog drugog. Smatralo se da je time uvrijedio Boga, zaslužio smrt, i osuđen je da umre.
Lako nam je razumjeti da su sada hramski policajci i sluge počeli Isusa šamarati i tući, pljuvati mu u lice, vezati ili mu zaklanjati oči i pitati: „Proroče, reci tko te je udario?“ Što se za to vrijeme događalo u Isusovoj duši? Tužna je to noć za onoga koji je došao radi raspršenih ovaca doma Izraelova, Koji je htio samo dobro a naišao na nerazumijevanje. Morala ga je zaboliti i Judina izdaja i Petrova nevjera, a i čitav sudski proces bio je samo poniženje za njega. Kako se mogao osjećati nevini Isus? Vjerojatno je vrhunac njegove duševne patnje bio u ovome: ljudi su osudili svoga spasitelja, ne znajući što rade, ali on je to dobro znao i to mu je zadavalo bol.
 

Pilat je kukavički potvrdio smrtnu presudu. Najprije je dao izbičevati Isusa, a to je bila strašna kazna, mnogi nad kojima se vršila, jednostavno su za vrijeme te kazne umirali. Isusa su ne samo bičevali, nego su mu se rimski vojnici i izrugali kao tobožnjem kralju židovskom tako što su mu na glavu stavili krunu spletenu od trunja. Isus je poslije bičevanja sav u krvi, kaplje krvi mu se miješaju sa suzama, teško diše zato su mu usta poluotvorena, a ruke svezane tako da ne može ni prstom maknuti. Vojnici su toliko pretjerali da se i sam Pilat iznenadio kad ga je vidio, izveo ga pred masu i upitao: „Je li ovaj još čovjek?“
Osuđeni Isus je morao ponijeti svoj križ na mjesto razapinjanja, a uz njega su nosili svoje križeve i dvojica kriminalaca koji su bili osuđeni da se razapnu. Povorka je bila dugačka, sastavljena od rimskih vojnika iza kojih su ponosno stupali židovski prvaci, svjesni svoje pobjede koja im se čitala na licima, a iza njih je išla svjetina željna senzacije. Tradicija kaže da je Isus triput padao pod križem, što je samo po sebi razumljivo kad se sjetimo da iza sebe ima oproštajnu, uzbudljivu večeru sa svojim apostolima, neprospavanu noć sa ponižavajućim suđenjem i bičevanjem od kojega se nije oporavio. Ipak se on diže i ide ponovno, a kad se učinilo da bi mogao na putu umrijeti, prisilili su jednog slučajnog prolaznika, Simona Cirenca, da mu ponese križ. Simon se branio od toga, pretpostavljao je da je Isus kriminalac, ali idući za njim i promatrajući ga promijenio je mišljenje. Bio je nagrađen vjerom, postao je kršćanin, njegova dva sina spominju se u prvoj kršćanskoj zajednici, a neki ih crkveni oci smatraju svetima.

Prema tradiciji Isus se na putu prema Golgoti susreo i sa svojom majkom a teško je i zamisliti s koliko su se ljubavi, nježnosti i boli pogledali majka i sin. Prema tradiciji, Isusu je na njegovom križnom putu neka žena Veronika pružila rubac da otare svoje krvavo lice, a Isus joj je na rupcu ostavio otisak svoga lica. Toj se Veroniki ne možemo dovoljno nadiviti, jer ne bi bilo teško vjerovati u Isusa da ga vidimo preobražena na brdu Tabor, ali vjerovati u njega ovako napaćenog i poniženog, to je vjera koja izaziva divljenje. U njoj vidimo i milosrdnog Samaritanca i hrabru ženu koja se usudila osuđeniku koga vode na razapinjanje iskazati ljubav i neku skromnu pomoć. Isusa su na križnom putu pratile i neke žene, plačući zbog njegove boli, a Isus ih je tješio. Kad su došli na Golgotu, skinuli su mu odijelo, ostavili samo nešto malo oko bokova, ponudili mu da pije neki napitak koji ga je trebao ošamutiti da lakše podnese muku, ali je on to odbio. Na Golgoti je zavladala mrtva tišina kad su se začuli udarci čekića kojim su prikivane Isusove noge i ruke na križ.

Isus je s križa progovorio sedam puta. Svaka je riječ uzbudljiva i vrijedna posebnog promatranja. Prva riječ je bila molba Ocu da oprosti onima koji su ga razapeli: „Oče, oprosti im jer ne znaju što rade.“ Ostao je dosljedan sebi i svojoj zapovijedi ljubavi i prema neprijateljima. Spasio je razbojnika koji pored njega visi na križu kad mu obećaje: „ Zaista ti kažem, danas ćeš biti sa mnom u raju.“ Svoju je majku povjerio Ivanu, a Ivana majci, kad kaže: „Ženo, evo ti sina.“ A Ivanu: „Evo ti majke.“ Uzviknuo je teške riječi: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio.“ Riječi su bile znak da je iskusio bit grijeha, napuštenost od Boga. Kad je rekao „žeđam“ obično se smatra da je htio reći: žedan sam ljudske ljubavi. Nekako zahvalno i pobjednički zvuče riječi: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.“ Nakon toga je ispustio dušu. Dvojica ljudi zamolila su Pilata da ga smiju pokopati, inače je morao biti pokopan u zajedničku grobnicu. Pilat je dozvolio i Isus je imao pristojan pokop. Pomazan po židovskom običaju, bio je pokopan u novi grob i na grob je navaljen kamen. Sve su to pratile neke žene i tako znale gdje je pokopan. Te će žene poći treći dan na taj grob, i prve saznati da je Isus uskrsnuo.