Ozdravljenje slijepoga od rođenja (Iv 9,1-41) jedno je od najljepših poglavlja Ivanova evanđelja u kojemu dolazi do izražaja spasenjska snaga Svjetla i ljubav utjelovljene Riječi koja dolazi k čovjeku kako bi mu podarila puninu života za kojom čezne i za koju je stvoren.
Promatrajući izvješće u cjelini, zanimljivo je uočiti sljedeće značajke. Čudesno ozdravljenje opisano je samo u redcima 6-7, čime nam autor daje do znanja da naglasak nije na čudu kao takvom, nego na onome što će uslijediti. Tako autor poziva čitatelja da usmjeri svoj pogled s čuda na znak, s ozdravljenja na njegovo značenje, s čudotvorca na reakcije sugovornika koje autor opisuje u sljedeća 34 retka. U središtu je izvješća osoba Isusa Krista, njezin misterij, identitet i podrijetlo. U cijelom izvješću poput refrena ponavlja se trostruko pitanje: Što se dogodilo? Kako se dogodilo? Tko je onaj koji je to učinio? Izvješće završava dramatičnim preokretom. Isus koji je bio optužen za kršenje Zakona pred svojim tužiteljima izgovara dramatičnu presudu: „Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!” (Iv 9,39) preokrećući tako uloge i kategorije: optuženi postaje tužitelj, a tužitelji optuženi. U izvješću možemo identificirati četiri paradigmatske skupine ljudi koje karakteriziraju različiti stavovi pred misterijem Boga koji se objavljuje u Isusu Kristu.
Susjedi
Prvu skupinu Ivan prikazuje kao susjede i one koji su ga prije viđali kao prosjaka (Iv 9,8). Riječ je o ljudima koji postavljaju pitanja drugima, ali ne i sebi. Predstavnici su onih koji pred Božjim misterijem i njegovim čudesnim, ali tako očitim objavljivanjem postavljaju površna pitanja, ne ulazeći u srž problema i ne dopuštajući da ona zahvate i njihova srca, dubinu njihova bića te urode osobnim odgovorom spoznaje i vjere. Predstavnici su onih koji gledajući ne vide, slušajući ne čuju, govoreći ne znaju; onih koji se bave tuđim, ali ne i svojim životom; onih koji se zaustavljaju na površini prepričavajući što se dogodilo; onih koji se pitaju tko je taj i gdje je on, ali ne i tko sam ja i gdje sam ja. U konačnici, riječ je o osobama kojima nedostaje želja i volja za ozbiljnim i iskrenim traženjem Istine.
Farizeji
Nakon niza pitanja upućenih ozdravljenomu susjedi odvode slijepca k drugoj skupini, farizejima, onima koji, za razliku od njih, postavljaju pitanja, ali koji, poput njih, ne vjeruju. Svojim načinom mišljenja i djelovanja predstavljaju ljude mudrosti koji, misleći da posjeduju svu istinu te da ih obični slijepi prosjak nema u čemu poučiti, osuđuju, ponižavaju i omalovažavaju druge: „Sav si se u grijesima rodio, i ti nas da učiš?” (Iv 9,34). Za razliku od slijepca koji je u susretu s Isusom prešao iz tame u svjetlost, farizeji ostaju u tami kao istinski slijepci. Misleći da posjeduju svu istinu o sebi, drugima i Bogu i da nemaju što naučiti od jednoga prosjaka koji se slijep rodio u grijesima svojim (usp. Iv 9,34), sigurni u sebe i svoju pravednost, procesuiraju, osuđuju i obezvrjeđuju druge, ne dovodeći nikada u pitanje sebe i svoje djelovanje. Kao takvi ne znaju slušati glas događaja niti vidjeti u čudesnom ozdravljenju slijepca od rođenja znak rađanja novoga života. U njihovim je očima sve već određeno: slijepac se rodio slijep jer je grešan, a Isus je grešnik jer krši subotu. Govoreći „mi znamo”, što znači ostati u samodostatnosti vlastita znanja, farizeji osuđuju sami sebe. Uvjereni da vide i usredotočeni na svoje besprijekorno tumačenje Zakona i samouvjereno sveznanje, postavljaju pitanja drugima, ali ne i sebi, što im onemogućava ulazak u osoban odnos sa Svjetlošću, jedinom pred kojom je moguće spoznati Istinu i izići iz tame. Možemo, dakle, zaključiti da farizeji predstavljaju „sveznajuće”, tj. one koji imaju znanje, ali ne i ljubav i koji kao takvi ostaju uvijek na strani razuma. Štoviše, riječ je o predstavnicima moćnih koji se brinu za sebe, ali ne i za čovjeka, ne dovodeći nikada u pitanje same sebe jer znaju, sude i misle da na to imaju pravo.
Kripto-kršćani
Treća su skupina roditelji koji vjeruju, ali ne svjedoče javno svoju vjeru zbog straha od Židova koji su se već dogovorili kako iz sinagoge treba biti izopćen svatko tko Isusa prizna Kristom. Tako postaju predstavnici kripto-kršćana koji se boje javno svjedočiti svoju vjeru, dajući pritom veće značenje ljudima, njihovu mišljenju i prosudbi, nego Bogu. Takvima je više stalo do mišljenja drugih nego do života u istini, više drže do sudova drugih nego do Božjega te im nedostaje hrabrosti govora i djelovanja. U svojoj prividnoj i lažnoj slobodi postaju, zapravo, zarobljenici straha i nesigurnosti. Riječ je o vjeri koja još nije dovoljno snažna izići iza zatvorenih vrata i svjedočiti Istinu.
„Slijepac”
Posljednju skupinu ljudi predstavlja slijepac od rođenja koji se pita, vjeruje i svjedoči. Slijepac od rođenja koji, za razliku od susjeda, dovodi u pitanje samoga sebe, za razliku od farizeja, vjeruje i, za razliku od svojih roditelja, svjedoči, četvrti je model djelovanja. U susretu s Isusom, ispunjavajući njegovu riječ u tišini i „zatvorenih očiju”, slijepac od rođenja zadobiva ozdravljenje te započinje svoj put vjere. Na putu vjere dolaze do izražaja njegovi progresivni koraci koji na nedvojben način otkrivaju prijelaz iz tame u svjetlost, iz smrti u život, iz tišine slijepoga prosjaka u javno svjedočenje hrabroga vjernika.
Slijepac od rođenja koji je vidio Svjetlost i čuo Riječ, započinjući svoj put vjere i svjedočenja, pozvan je u Isusu, Sinu Čovječjemu vidjeti onoga kojega je Bog poslao da ispuni njegov spasenjski naum ljubavi. Na Isusov upit vjere u osoban misterij ozdravljeni odgovara ispovijedajući svoju vjeru riječima i gestama koje predstavljaju vrhunac i završetak njegova puta vjere u kojemu je prešao iz tame u svjetlost, postajući vidjelac u punom smislu riječi. Zadobivajući dvostruki vid, slijepac od rođenja postaje paradigma zrele vjere, javnoga svjedočenja, pravoga Isusova učenika i bezuvjetne pripadnosti Sinu Čovječjemu.
Tako postaje predstavnik svih onih koji nemaju znanje, ali imaju ljubav, koji se ne boje dovesti u pitanje same sebe i vlastite jasnoće i sigurnosti te se otvoriti Božjoj spasenjskoj riječi. Budući da nije imao što izgubiti, zbog svoje sljepoće smatran grešnikom i isključen iz religioznoga, kulturnoga i društvenoga života, bez budućnosti, iako živ, već odavno mrtav u očima drugih, nije se bojao započeti iznova. Već osuđen, nije se bojao osuda i mišljenja drugih. Prihvaćajući se onakvim kakav jest, nije imao što skrivati niti izgubiti. Naime, za razliku od drugih, slijepac od rođenja jedini je koji dovodi u pitanje samoga sebe, pita, vjeruje i svjedoči. Riječ je o autentičnoj osobi koja živi u istini o samoj sebi i drugima. Odgovara samo na ono što zna, a pred onim što ne zna ne skriva se ispod plašta ohole sveznalice. Kao takav predstavlja slobodne, one koji se ne boje živjeti Istinu i hoditi u Svjetlosti. Slijepac od rođenja, za razliku od farizeja, nije imao znanje, ali je imao srce otvoreno i spremno prihvatiti Božju objavu. Imao je ljubav koja je bila jedina sposobna prepoznati Ljubav i odgovoriti ljubavlju. Unatoč tjelesnoj sljepoći, imao je oči duha i srca koje su u Isusu prepoznale svojega Spasitelja. Imao je vjeru koju je javno svjedočio ne bojeći se izopćenja iz vlastite obitelji, sinagoge, društva. Imao je znanje koje se temeljilo na ljubavi i zahvaljujući kojemu je mogao započeti svoj hod vjere. A ja? Kojoj skupini pripadam? Vodi li me u mojoj vjeri i njezinu svjedočenju u svakodnevnom životu znanje ili ljubav, hrabro traženje Istine ili strah od osude?
