Bosna je kroz svu svoju povijest, do današnjih dana, rađala ljude koji su stjecajem povijesnih okolnosti morali prinijeti svoje živote kao mučenici. Uz toliko njih koji su svoju krv prolili u zemlju bosansku, jedan dio njih samo su dah života primili u Bosni a mučenički izdahnuli daleko od rodne grude.
Fra Vjeko Ćurić, jedan od ovih, otišao je iz rodne Bosne da u dalekoj Africi živi i propovijeda Kristovo evanđelje. Nakon početnih uzornih svjedočanstva kršćanskog života u miru a kasnije i u ratu, fra Vjeko je položio i završni ispit svoga kršćanstva – mučenički je ubijen 31. siječnja 1998. godine u Ruandi. Ubijen je samo zato što je cijelim svojim bićem volio i pomagao ljude Ruande. Samo njegovo postojanje bilo je nepodnošljivo podsjećanje ljudima mržnje da postoji ljubav i da su i oni pozvani na obraćenje.
U nedjelju, 6. veljače 2000. godine, obilježena je u župi Osova druga obljetnica mučeničke smrti fra Vjeke Ćurića. Misnom slavlju bili su nazočni roditelji i rodbina pokojnoga misionara, kao i mnoštvo vjernog puka. Svetu misu je predvodio i pod njom propovijedao fra Ivo Jurišić, a uz domaćeg župnika fra Dragu Perkovića, bili su prisutni provincijal franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Petar Anđelović i opći pohoditelj Provincije fra Šime Samac, uz više drugih svećenika.
Fra Ivo je istaknuo da je fra Vjeku ubila mržnja zbog neprihvaćanja pogodbe oko vječnih vrednota: istine, pravde i ljubavi. A fra Vjeko je imao samo dva oružja: širok osmijeh i nepokolebljivu hrabrost. Propovjednik je poručio da je mrtav samo onaj tko je zaboravljen. Fra Ivo je upozorio vjernike da se njihov “ponos ne pretvori u isticanje naše veličine jer je bio naš, nego prije da postane odlukom: poput njega rasti u dobru ponaosob i tako odgajati svoju djecu.”
Fra Vjeko Ćurić je rođen 1957. godine u selu Lupoglavu, župa Osova kod Žepča. Pohađao je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, gdje je i maturirao 1976. godine. Studij teologije završio je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, gdje je 1982. godine zaređen za svećenika. Te iste godine odlazi u Pariz na pripremu za misijsko djelovanje u Africi.
Po dolasku u Ruandu, fra Vjeko se brzo snašao i započeo djelovati po programu Franjevačkog reda “Projekt Afrika”. Kad je buknuo rat između plemena Tutsija i Hutua, većina bijelih misionara je napustila Ruandu. Vjeko je ostao. Šture vijesti o njemu koje su dolazile tih nekoliko mjeseci iz te siromašne afričke države, koja je postala poprište najgoreg masakra, govorile su o svjedočanstvu ogromnih napora jednog franjevca iz Bosne da ublaži tragediju naroda kojemu je odlučio služiti.
Svećenik Modeste Munguarareba, koji je preživio genocid, svjedoči da je fra Vjeko bio “jedini koji je mogao služiti kao pregovarač između dviju strana”. Organizirao je sastanak između posebnog papinskog izaslanika i dviju strana u ratu. Moćne svjetske humanitarne organizacije tražile su Vjekine usluge.
Nastavio je i nakon rata. Do vremena svoje smrti već je sagradio 3.000 kuća za preživjele žrtve genocida, školu za preživjelu djecu, brinuo sa za neke od 150.000 djece koja su ostala bez roditelja. Sva ta njegova herojska djela zaustavila je mučenička smrt.
Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja njegova ubojstva, to je uspjelo dvojici ubojica 31. siječnja 1998. godine u središtu glavnog grada Ruande, Kigaliju. Ispalili su sedam metaka iz blizine i potom pobjegli.
Papa Ivan Pavao II. među prvima je izrazio svoju žalost: “Još jedna žrtva pridodana je dugoj listi misionara koji su potvrdili svoju ljubav za Krista i afrički narod žrtvujući svoje živote.”
^etiri godine prije svoje smrti fra Vjeko je požurio iz Afrike u rodnu Bosnu da bude sa svojima u vrijeme kad je Bosna krvavila. Rat u Bosni bio je tako žestok, da Vjeko nije mogao ni doći u rodni kraj. Vratio se u Ruandu i samo nekoliko mjeseci kasnije nešto strašno dogodilo se u toj siromašnoj afričkoj državi – pravi genocid. Stotine tisuća ljudi ubijeni su samo zato što su pripadali drugom plemenu. Dok su svi drugi misionari napustili Ruandu, Vjeko je ostao i činio sve što je mogao da spriječi genocid. Malo je mogao uraditi. Milijun ljudi je ubijeno kroz nekoliko mjeseci i zato što je na svijetu bilo premalo ljudi poput fra Vjeke, ljudi koji bi bili spremni dati svoje živote da spase druge živote – što je znak najveće kršćanske ljubavi.
Vjeko nije mogao pomoći svom narodu u Bosni, ali je prepoznao da postoje još toliki ljudi na ovom svijetu koji trebaju zaštitu i ljubav, i koje uvijek možete zagrliti kao svoje. Vjeko je dao svoju ljubav i život ljudima Afrike. On je heroj našega vremena, ponos bosanskih Hrvata i franjevaca, kršćanin vrijedan nasljedovanja. Bosni u ovo vrijeme treba heroja, za mlade i stare, za siromašne i bogate. Fra Vjeko Ćurić jest sigurno jedan od velikih, dostojnih nasljedovanja.
