Pod pojmom igra može se mnogo toga podrazumijevati! U engleskome se jeziku razlikuju pojmovi „game“ – igra po pravilima i „play“ – slobodna igra, a u semitskim jezicima se igru i igranje snažno povezuje sa smijehom, veseljem, radošću. Zato pedagog za igru, Jürgen Fritz, i ukazuje na poteškoće oko pojmovnoga i sadržajnoga određenja igre i igranja i predlaže antropološki orijentiran pojam igre kao „čovjekove elementarne snage“. Mnogi povjesničari kulture smatraju igranje ljudskim pranagonom i tvrde kako se on ne nalazi samo u djetetu, nego i u odrasloj osobi o čemu svjedoče fraze poput „otkriti dijete u sebi“. Nažalost, u ovakvim pokušajima određenja pojma i sadržaja riječi igra, vidimo redukciju na antropologiju, što znači da je teologija isključena, a time je pojam igra jasno okrnjen, budući da ga i Biblija spominje. Tako se u Svetom pismu vječna Mudrost uspoređuje upravo s igrom: „Bila sam kraj njega, kao graditeljica, bila u radosti, iz dana u dan, igrajući pred njim sve vrijeme: igrala sam po tlu njegove zemlje…“ (Izr 8,30-31), a kod mudroga Siraha nalazimo pobudu: „(…) požuri se kući, ne oklijevaj i ondje se veseli, ondje igraj“ (illic lude; Vulgata), (Eccl 30,15). Nastojat ću u ovome kratkome radu radi cjelovitosti prikazati obje dimenzije igre: i antropološku i teološku!
Činjenica je kako tema igre, igranja, igara u novije vrijeme budi zanimanje mnogih znanstvenika. Sve se više danas govori o igri, u pedagoške pa i katehetske svrhe. Nizozemski povjesničar kulture, Johan Huizinga, u svojemu djelu „Homo ludens“ (Zaigrani čovjek) tvrdi kako je „igra starija od kulture“, grčki filozof Platon idealom ljudskoga života smatra „igranje najljepših igara“, a čovjeka promatra kao „igračku Božju“. Martin Wieland pita retorički: „U čemu se karakter jedne nacije jasnije zrcali negoli u njezinim prevladavajućim igrama?“ Stoga on i pledira da se netko odvaži povijest igranja učiniti predmetom svoga znanstvenoga istraživanja. Profesor Luiz Jean Lauand se bavio temom igre u djelima sv. Tome Akvinskoga i pronašao u sveukupnim njegovim djelima 173 odlomka u kojima se 356 puta spominje riječ ludus (igra). Na osnovi tih istraživanja prof. Lauand tvrdi „kako je od svih osuda koje se još uvijek iznose o srednjemu vijeku jedna od najnepravednijih upravo ta što se na to razdoblje gleda kao na ono koje se, što svjesno što nesvjesno, borilo protiv svakoga smijeha i igre.“ „Okrjepljujuće mirovanje i vedra igra nužni su za život“, kaže Aristotel, a sv. Toma Akvinski dodaje: „Tako, nije sama ozbiljnost, nego samo ozbiljni su u tome smislu nekrjeposni kad potpuno podcjenjuju igru koja je za ljudski život tako neophodna kao i odmor.“ Također crkveni otac Augustin Hiponski u drugoj knjizi „De Musica“ (O glazbi) primjećuje „kako bi istinski mudrac ponekad morao bezbrižno opustiti napetu oštricu svoga duha“ i „upravo se to“, dodaje sv. Toma, „događa kroz razigrani rad i govor“. Kod crkvenih je otaca, dakle, igra povezana s obnavljanjem duhovnih snaga. Ne čudi onda što neki autori, poput Erwina Gionneggera, naglašavaju psihosomatske učinke igre i njezinu vitalizirajuću snagu. Dobro je, kaže Roland Mischke, imati takve stvari na umu u vrijeme kada se na igru često gleda kao na beskorisno rasipanje vremena.
O Fortuna!
Neki su od drevnih grčkih mudraca zastupali filozofsko-etičko učenje pod nazivom eudajmonizam. To je učenje koje stavlja sreću kao najviše dobro, cilj i smisao ljudskoga djelovanja i života. Ostao je, međutim, u spomenutome učenju i njegovim varijantama sporan sam pojam sreće, jer su različite stvarnosti koje nekoga čine sretnim. Tako neki sreću povezuju s materijalnim, a neki s duhovno-intelektualnim dobrima; jedni sa subjektivnim osjećajem, drugi s objektivnom stvarnošću; neki s individualnim samoostvarenjem, neki opet s altruizmom i srećom zajednice itd. Ne čudi onda nimalo što Alois Vojteck Šmilovsky tvrdi: „Na kraju krajeva ja bih sreću ipak ulovio, samo da mi je znati što je zapravo ona!“ Immanuel Kant je oštro negirao sve eudajmonistički zasnovane ideje i poricao etičku relevantnost sreće. Višestruko prevođena knjiga Rolfa Schneidera „Glück – was ist das?“ (Sreća – što je to?) donosi jedno vrlo bitno razlikovanje koje će nas zanimati, osobito kada bude riječi o ljudima sklonim igrama na sreću. On naime jasno razlikuje „sreću koju imamo“ – objektivnu sreću, od „sreće koju osjećamo“ – subjektivnu sreću.
Sreća je fenomen kojim se danas bave mnogi učenjaci, instituti i učilišta. Na heidelberškome sveučilištu sreća je čak samostalni nastavni predmet. Osnovana je također Svjetska baza podataka sreće (World Database of Happiness) koja proučava društvene kontekste i njihov utjecaj na osobnu sreću. Leo Bormans je prije nekoliko godina izdao knjigu pod naslovom „The World Book of Happiness“ (Svjetska knjiga sreće) u kojoj objedinjuje spoznaje stotinjak znanstvenika iz cijeloga svijeta i pomaže proniknuti kroz gustu maglu značenja ovoga pojma. Ovdje se ne ću i ne mogu dulje zadržavati oko pojedinačnih pojmova igre i sreće, nego ću svoju pozornost usmjeriti na ta dva pojma u kombinaciji. Ovdje nas ne zanima ni igra kao takva, ni sreća kao takva, nego sreća koju mnogi ljudi nalaze u jednoj igri posebne vrste: igri na sreću.
Što su to „igre na sreću“?
Igra na sreću se može definirati kao riskantno ulaganje novca ili drugih materijalnih dobara u pokušaju da se ona umnože na nečemu gdje su male ili nikakve šanse za dobitak. Igrati na sreću podrazumijeva ulaganje novca ili nečega što posjeduje materijalnu vrijednost u stvari čiji je ishod neizvjestan, a sve s ciljem uvećanja uloženoga, primjećuje Robert Torre. Po dr. Torreu sve funkcionira po načelu „dobiti mnogo za malo“, pa stoga on, kada je riječ o igranju na sreću, govori o „patologiji nade“. U igre na sreću spada mnogo toga. Neka opća podjela igara na sreću mogla bi biti: na manualne i na mehanizirane, odnosno automatizirane igre na sreću. Među najpopularnije igre na sreću danas spadaju lutrijske i nagradne igre, automati za klađenje, sportske kladionice, kockanje i dr. Studije koje se bave proučavanjem igara na sreću su pokazale kako takvo igranje nije fenomen vezan uz siromašne zemlje gdje je velika stopa nezaposlenosti, kako bi mnogi mogli pomisliti. Igranje na sreću je veoma rašireno i u bogatim zemljama Zapada kao što su Kanada ili Njemačka. Tobias Hayer, istraživač ovisnosti na Sveučilištu u Bremenu, kaže kako je svatko potencijalni ovisnik o igrama na sreću, ali su određene skupine posebno ugrožene: 90 % muškarci; 85 % muškarci ispod trideset godina; 80 % okorjeli pušači; 50 % alkoholičari; 50 % depresivne osobe. Moglo bi se stoga ustvrditi kako je igranje na sreću osobito muški problem. Taj problem biva tim veći što je država zbog velikih svota novca, koji se u branši igara na sreću vrti, postala vrhovni „croupier“. Stoga država podržava promicanje igara na sreću masovnim medijskim i reklamnim kampanjama. Heiko Ernst, direktor redakcije časopisa „Psychologie heute“ kaže: „Obećanja sreće danas su dosegla stupanj raširenosti i prodornosti koji će vjerojatno biti jedinstven u povijesti.“ To se upravo zbiva preko prevladavajućih medija i reklamnoga marketinga. Moćna industrija igara na sreću već je odavno zavela i politiku i medije, pa čak i znanost, zbog čega mnogi znanstvenici protestiraju jer vide slobodu znanstvenoga istraživanja u tome području itekako ugroženu, tako je na jednome kongresu za ovisnost o igrama na sreću u Hamburgu kratko kritizirao Jobst Böning, nekadašnji predsjednik Njemačkoga društva za istraživanje i liječenje ovisnosti.
Rekreativac, znatiželjnik pa ovisnik
Dobro bi bilo u okviru ove teme još donijeti tipologiju osoba koje igraju na sreću. Možemo ih svrstati u neke tri osnovne kategorije: 1. Povremeni ili rekreativni igrači i igrači iz navike koji prije ili kasnije postaju oni „iz navike“; 2. Radoznali igrači; 3. Ovisnici o igri.
1. Povremeni ili rekreativni igrači su najučestaliji u bogatim zemljama Zapada gdje ne vladaju oskudica, siromaštvo i neimaština, nego materijalno blagostanje. To je tip osobe koju patološki mori dosada, koja ne zna što bi sa sobom. To je tip čovjeka „gurbeta“, kabadahije, koji ne želi biti društveno koristan, koji ne zna kamo bi sa sobom pa odlazi u kuće igara na sreću kako bi „krao Bogu dane“ i tom razonodom umakao dosadi koja ga muči.
2. Radoznali igrač je onaj tip koji voli „zabosti nos u sve“, pa i u igre na sreću. Već je Jean Gerson, srednjovjekovni francuski učenjak, upozoravao na pogubnu stranu nekontrolirane znatiželje. Iako je Gerson govorio o znatiželji u jednome sasvim drugom kontekstu, naime o nepotrebnoj znatiželji studenata u stvarima vjere, ipak je princip isti i u svakome drugom području. Tip igrača na sreću iz radoznalosti je tip koji voli adrenalinske poticaje, jaka uzbuđenja.
3. Ovisnici o igri su treća i najopasnija skupina osoba koje se upuštaju u igre na sreću. Da je „svaki smjer ljudskoga zanimanja kadar prometnuti se u ovisnost“, kako kaže Emil von Gebsattel, znalo se već iz starijih istraživanja ovisnosti. Od ovisnosti koje nisu vezane za uzimanje određenih supstanci, primjerice radoholičarstvo, ovisnost o kupovanju, seksu, računalu, patološko igranje ili ovisnost o igrama na sreću su najbolje i najdulje istraživane ovisnosti. Isti autor u svojoj knjizi „Zur Psychopathologie der Sucht“ (O psihopatologiji ovisnosti) iz 1954. godine tvrdi: „Ono što želju za igranjem čini ovisnošću jest usmjerenost na senzaciju zgoditka ili gubitka pred kojom se zanimanje za stvarnim zgoditkom ili gubitkom gotovo posve povlači. Radost u igranju na sreću kao ovisnost karakterizira čudnovata ravnodušnost spram činjenici zgoditka, ali i gubitka, sve do odlučujućih gubitaka imetka.“ Pri ovisničkome igranju na sreću jasno je kako se radi o patologiji nade, jer i same kuće za igru priznaju kako igre na sreću nikako ne mogu biti siguran izvor prihoda na duge staze. Kuće za igru otvoreno priznaju kako one to za svoje goste nisu i ne žele biti. Ondje gdje kuće igara na sreću izdaju brošure o svojim zadaćama i ciljevima, jasno se naglašava kako svojim gostima žele omogućiti samo i jedino radost igranja u određenoj vrsti igre na sreću i ništa više od toga. Kod patološkoga tipa igrača na sreću vrlo je teško postići da dođe do te spoznaje budući da ne razlikuje „sreću koju imamo“ – objektivnu sreću, od „sreće koju osjećamo“ – subjektivnu sreću, a koja se na koncu zna pokazati vrlo varljivom i opasnom. Možda bi takvim ljudima mogla od pomoći biti ispovijest Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga koji je u Wiesbadenu izumio i neku vrstu aparata za igru na sreću, a i sam je bio ovisnik o igrama na sreću. U pismu jednome poznaniku iz 1863. godine piše: “(…) kažem kako poznajem tajnu kako se pobjeđuje, a ne gubi. Tu tajnu zaista poznajem; ona je posve naivna i jednostavna i glasi: Svake se minute svladati i ne popustiti strasti. “Osim toga, „Frankfurter Falschspiel Prozess“ (frankfurtski sudski proces zbog prijevara u igrama na sreću) iz sredine 20. st. jasno pokazuje kako igre na sreću imaju vrlo malo veze sa srećom, a veoma mnogo s prijevarama i trikovima kojima većina igrača na sreću nije dorasla. Zanimljivo bi bilo u ovome kontekstu reći nešto i o tzv. „Okultbetrug“ (varanju u igrama na sreću putem okultno-magijskoga) i o optičkim i akustičkim varkama koje se u igrama na sreću sve više upotrebljavaju, ali to bi nadišlo doseg ovoga prikaza.
Crkva i igre na sreću
Zakonik kanonskoga prava iz 1917. godine, koji slovi kao kudikamo stroži od onoga koji je sada na snazi, u kanonu 138. izričito zabranjuje samo klericima igre na sreću uz ulog novca. Ostaje pitanje: Što je s ostalim vjernicima? Mogli bismo reći kako iz same naravi kršćanskoga poziva proizlazi kako vjerniku nije dopuštena igra na sreću uz ulog novca ili drugih materijalnih dobara, a i općenito bi kršćanin trebao biti sumnjičav prema svim vrstama igara na sreću kako ne bi „skliznuo“ u praznovjerje. Crkveni oci i srednjovjekovni teolozi su uvijek naglašavali kako igre na sreću imaju karakter idolopoklonstva budući da se igrači na sreću ne pouzdaju u Božju providnost, nego u neku neosobnu i sudbonosnu sreću. Smatrali su igre na sreću nekom vrstom obožavanja bogova sreće, o čemu je još prorok Izaija govorio: „A vi koji ostavljate Gospodina, (…) koji postavljate stol bogu sreće i mirisno vino prinosite kao naljev božici sudbine.“ (Iz 65,11-12). Pučki misionar, sv. Bernardin Sijenski, u svojoj propovijedi „Contra alearum ludos“ govori o petnaest zala koja proizlaze iz igara na sreću i oštro se bori u iskorjenjivanju te opake pošasti među kršćanima. U svojim propovijedima ide čak dotle da tvrdi kako i đavao hoće svoj hram, a taj je, po njegovu mišljenju, upravo kockarnica. Sv. Augustin tvrdi kako je đavao izmislio kockanje. Jean Calvin je, uspostavivši u Genevi prvu teokratsku državu, iz grada protjerao sve kockare. Sinoda u Trieru iz 1310. godine je redovnicima izričito zabranila svaku vrstu igara na sreću. Postoji bezbroj takvih crkvenih zabrana i uredbi o najrazličitijim vrstama igara na sreću. Sv. Ivan Kapistran je u Erfurtu i okolici ljude poticao da donose na javno spaljivanje igre na sreću koje su se igrale po kućama. Poznato je kako je 10. kolovoza 1452. godine dao spaliti „brdo igara“ (preko 40 tisuća različitih igara na sreću) i klicao što je uništeno to „grješno djelo luksuza“.
Danas postoje u mnogim državama centri za probleme ovisnosti o igrama na sreću. U tim centrima uglavnom naglašavaju kako igre na sreću imaju društvene posljedice koje se dijele na „privatne“ – podrazumijevaju raspad obiteljskih i prijateljskih odnosa, monetarne gubitke, ugrožavanje ili gubitak radnoga mjesta, reduciranu životnu kvalitetu zbog depresije i drugih psihopatoloških oboljenja koja se javljaju kao posljedica igranja igara na sreću – i „vanjske“ –podrazumijevaju troškove liječenja ovisnosti o igrama na sreću, vraćanje duga od strane trećih osoba, troškove za delikventna djela počinjena pri stjecanju novca za kockanje.
Nema sreće u kockanju
Za kraj ostaje upozorenje apostola Pavla: „Jer ništa nismo donijeli na svijet; isto tako ne možemo ništa odnijeti. A kad imamo hranu i odjeću, budimo time zadovoljni! Oni koji se hoće obogatiti, upadaju u napast i zamku i u mnoge lude i škodljive želje koje vuku ljude u propast i zator. Doista, lakomost je korijen svih zala. Njoj se neki predadoše pa zalutaše od vjere i na sebe navukoše mnoge jade.” (1 Tim 6,7-10). Zanimljivo je kako se u bolnim trenutcima Isusove Muke spominje upravo igra na sreću: „Razdijeliše među se haljine moje, za odjeću moju baciše kocku” (Iv 19,24). Treba imati na umu kako nerazborit čovjek i ovisnik o igrama na sreću može vrlo lako prokockati i svoj vlastiti blagoslov i spasenje svoje duše i tako nanijeti veliku bol i svojim bližnjima i svojoj vlastitoj duši. Stoga je najbolje prste držati daleko od ljepljivih skuta lažne božice sreće i uzdati se u pošten rad svojih ruku i u Božju Providnost.
