Važno je uočiti strukturu početka Isusova Govora na gori. On se sastoji od osam blaženstava koja imaju jednaki oblik te od devetoga koje se od njih svojim oblikom razlikuje. U prvih osam blaženstava Isus u prvom dijelu retka proglašava blaženima određenu skupinu ljudi, a u drugom dijelu retka navješćuje nagradu koju će primiti, to jest izjavljuje koji je sadržaj njihova blaženstva.
Blaženstva
Prvi i osmi navještaj nagrade isti su: „Njihovo je kraljevstvo nebesko!” To je stilska figura kojom se želi uokviriti neki govor. Tako i znamo da je deveto blaženstvo nadodano. Osim toga, po tom okviru znamo i da sva blaženstva govore o kraljevstvu nebeskom kao nagradi.
Tekst je prepun podsjećanja na starozavjetne tekstove. Kad se spominju siromasi duhom, na pamet dolazi tekst iz Knjige proroka Izaije: „Na koga svoj pogled svraćam? Na siromaha i čovjeka duha ponizna koji od moje riječi dršće” (Iz 66,2). Blaženstvo je upućeno onima koji u poniznosti i malenosti žele vršiti Božju riječ.
Kad se spominju ožalošćeni, na pamet dolazi poznati tekst Knjige proroka Izaije koji započinje riječima: „Duh Gospodina Boga na meni je, jer me Gospodin pomaza”, a u nastavku se kaže: „…da razveselim ožalošćene na Sionu i da im dadem vijenac mjesto pepela, ulje radosti mjesto ruha žalosti, pjesmu zahvalnicu mjesto duha očajna” (Iz 61,1.2-3). Blaženstvo je upućeno onima koji, dok iščekuju spasenje, trpe nevolje, onima koji još nisu iskusili punu pobjedu.
Krotki podsjećaju na cijeli Psalam 37 koji govori o pravedniku koji vidi da nepravednici često u svijetu bolje prolaze, no ondje se kaže: „Zemlju će posjedovati krotki, obilje mira oni će uživat’” (Ps 37,11). Blaženstvo je upućeno onima koji se pouzdaju u Boga i njegovu silu, a ne u svoju ljudsku snagu.
Gladni i žedni pravednosti podsjećaju na proroka Sefaniju koji poziva na obraćenje i kaže: „Tražite pravdu, tražite poniznost: vi ćete možda biti zaštićeni u dan gnjeva Gospodnjega” (Sef 2,3). Blaženstvo je upućeno onima koji rade na svome obraćenju te tako ostvaruju pravednost u svome životu.
Milosrdni podsjećaju na redak iz Knjige Mudrih izreka: „Gospodinu pozaima tko je siromahu milostiv i on će mu platiti dobročinstvom” (Izr 19,17). Blaženstvo je upućeno onima koji vrše djela milosrđa prema drugim ljudima sa sviješću da to čine samome Bogu. To je velika Isusova tema u Matejevu evanđelju koju ćemo još susretati.
Čisti srcem podsjećaju na Psalam 24 koji se pita tko će uzići na goru Gospodnju, pa odgovara: „Onaj u koga su ruke čiste i srce nedužno: duša mu se ne predaje ispraznosti, i ne kune se varavo”, to su oni koji „traže lice Boga Jakovljeva” (Ps 24,4.6). Blaženstvo je upućeno onima koji nepodijeljena srca teže za Bogom, u kojima nema dvoličnosti.
Mirotvorci podsjećaju na cijeli niz starozavjetnih tekstova poput onoga iz proroka Zaharije, gdje Bog kaže: „Govorite istinu jedan drugom; sudite istinito i miroljubivo na vratima gradskim! Ne snujte jedan drugome zlo u srcu; ne ljubite lažnu kletvu. Jer sve to ja mrzim” (Zah 8,16-17). Blaženstvo je upućeno onima koji dobrohotno grade iskrene odnose s ljudima oko sebe.
Riječi progonjeni zbog pravednosti podsjećaju na riječi Knjige proroka Izaije: „Poslušajte me, vi koji poznajete pravednost, narode kojemu je moj zakon u srcu. Ne bojte se poruge ljudske, ne plašite se uvreda!” (Iz 51,7) Blaženstvo je upućeno onima koji trpe jer su se opredijelili za Boga.
Deveto blaženstvo proširenje je osmoga. Progonstvo nije razlog za očaj, nego za radost zbog zajedništva s Gospodinom koji je sâm bio odbačen, mučen i ubijen.
U nastavku Isus poziva učenike da budu sol zemlje i svjetlo svijeta. To mogu oni koji žive blaženstva.
Dva puta
Pred kraj Govora na gori Isus kaže: „Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze.”
Nakon ovih Isusovih riječi više neće biti etičkih pouka. Zadnja takva pouka bila je u prethodnom retku: „Što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima” (Mt 7,12). Nakon govora o dva puta dolaze još opomene i sâm zaključak Govora na gori. U tom ostatku Govora prevladavaju kontrasti, kao i u ovom odlomku.
Metafora o dva puta uobičajena je u židovskim, grčkim i kasnijim kršćanskim spisima. Još su u Starom zavjetu Izraelci stavljeni pred izbor između dva puta. Tako se u Ponovljenom zakonu čita: „Gledaj! Danas preda te stavljam: život i sreću, smrt i nesreću… Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj, ljubeći Gospodina, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo” (Pnz 30,15.19-20). I kod proroka Jeremije nalazimo sličnu rečenicu: „Evo stavljam pred vas put života i put smrti” (Jr 21,8), a poznata je i suprotnost između puta čovjeka koji „uživa u zakonu Gospodnjem”, koji je „k’o stablo zasađeno pokraj vodā tekućica” i čovjeka opaka koji se „neće održati na sudu” u Psalmu 1, čije su zaključne riječi: „Gospodin zna put pravednih, a propast će put opakih” (Ps 1,6).
Vrata i put označavaju pristup ili u nebeski Jeruzalem i vječni život u blaženstvu ili u osudu i vječnu propast u paklu. Riječ je o slici, o metafori, a ne o stvarnim vratima i stvarnom putu. I vrata i put označavaju čovjekove stavove i postupke.
Suprotnost između mnogo onih koji idu putom u propast i malo onih koji idu putom u Život odražava stanje u vrijeme kad Isus govori svojim učenicima, kad se susretao s neprihvaćanjem većine židovskoga naroda.
Kad se na kraju kaže da je malo onih koji ga nalaze, vidi se da je Isus umjesto izraza idu iz prethodne rečenice, upotrijebio glagol naći. Kao da je želio naglasiti povlasticu učenika koji su našli pravi put i radost zbog nalaska nečega vrijednoga. O tome će Isus još govoriti u svojim prispodobama (usp. Mt 13,44-46).
Kad Isus u nastavku govori o lažnim prorocima, riječ je o onima koji potiču narod da ide putom koji vodi u propast. Pravi prorok ne može govoriti protiv Božjih zapovijedi i protiv Isusa. Lažne proroke prepoznat će po njihovim plodovima, bilo da je riječ o njihovim riječima (usp. Mt 12,33-37) ili o njihovim djelima (usp. Jak 2,18).
Završni odlomak Govora na gori nastavlja temu dva puta. Težište je stavljeno na slušanje i vršenje Isusove riječi.
U židovstvu je poznata slična slika. U židovskoj raspravi poznatoj kao Avot de rabbi Nathan nalaze se i ove riječi pripisane rabinu Eliši ben Abujahu koji je živio u Jeruzalemu prije 70. godine: „Tko je činio dobra djela i dobro upoznao Zakon, čemu je sličan? Sliči onome koji gradi postavljajući najprije kamen, a povrh njega opeke. Ako dođe i poplava, građevina će ostati čvrsta i neće biti otplavljena sa svoga mjesta. A tko nije činio dobra djela, a proučavao je Zakon, čemu je sličan? Sliči onome koji gradi postavljajući najprije opeke, a povrh njih kamen. Ako dođe i malo vode, otplavit će građevinu.” Nije poznato jesu li ove riječi doista napisane u prvom stoljeću ili tek nekoliko stoljeća kasnije, no očito je da je ovakav način govora bio prisutan u Isusovo doba.
Utemeljen na stijeni: moguće je da stijena ovdje predstavlja i samoga Boga, po uzoru na Psalam 71: „Budi mi hrid utočišta i čvrsta utvrda spasenja: jer ti si stijena i utvrda moja” (Ps 71,3). Prorok Ezekiel, kad govori protiv lažnih proroka, donosi sličnu sliku suda posljednjih vremena. Lažni proroci traže samo manju kozmetičku promjenu, a potrebno je mnogo više. Onima koji prihvaćaju manje, rečeno je: „Udarit će silan pljusak, snjet će olujni vihori. Evo, zid će pasti!” (Ez 13,11-12).
