U ovom promišljanju o svetom Franji Asiškome u kontekstu današnjega vremena, osobito u kontekstu razvoja društvenih prilika u Europi danas, u pomoć bih pozvao dvojicu redovnika koji ne pripadaju Franjevačkoj obitelji. Prvi je kardinal Christoph Schönborn, nadbiskup Beča, inače dominikanac. On je još u rujnu 2012. godine, u govoru koji je održao u Berlinu, naglasio da kršćanstvo sve više postaje strano tijelo u Europi. Početkom ožujka 2013., neposredno pred izbor novoga pape, objavljena mu je na talijanskom jeziku knjiga Cristo in Europa, una feconda estraneità. Mogli bismo prevesti ovaj naslov Krist u Europi, plodno strano tijelo. U ovoj knjizi on govori o “poticajnom paradoksu” u kojem kršćanstvo postaje strano tijelo u Europi premda je na određeni način ovdje rođeno. Dapače, čini se, prema njemu, kao da se vraćamo unazad: “Živimo u svijetu koji je postao religijski i kulturalno pluralističan, u svijetu koji je pretežno ‘poganski’, u kojem je zaboravljen kršćanski stil života koji je stoljećima prakticiran, gdje dominiraju astrologija, abortus, praznovjerje i pohlepa. Unatoč tome što su kršćani snažna većina u Europi, oni praktični kršćani postali su manjina.” Opisujući ovu situaciju, Schönborn ne zapada u beznađe ili u besplodna osuđivanja, nego dodaje: “Položaj kršćanstva u Europi, kako ga ja vidim, poticajan je i pun mogućnosti”, pa nastavlja: “Crkva često ima nezamislivu sposobnost obnavljanja same sebe. Zašto nam budućnost ne bi čuvala onu istu vrstu iznenađenja kakvo je Siromašak iz Asiza donio svijetu prije osamsto godina.”
Istoga mjeseca kad je objavljena ova knjiga kardinala Schönborna, u žižu zanimanja svjetske javnosti ulazi drugi redovnik kojega na početku ovoga promišljanja pozivam u pomoć. Kardinal iz Buenos Airesa, isusovac, Jorge Mario Bergoglio, izabran je tek nekoliko dana nakon objavljivanja Schönbornove knjige 13. ožujka 2013. za novoga papu te izabire upravo ime Franjo. Već 16. ožujka 2013. u susretu s predstavnicima medija, Papa je rekao: “Neki ne znaju zašto se rimski biskup htio zvati Franjo (…) Prilikom izbora, uz mene je bio nadbiskup u miru Sao Paola i prefekt kongregacije za kler, kardinal Claudio Hummes – moj veliki prijatelj, veliki prijatelj! (…) Kad je broj glasova dosegao dvotrećinsku većinu, započeo je pljesak, jer je izabran papa. On me tada zagrlio i rekao mi: ‘Ne zaboravi siromahe!’ Ta je riječ ušla ovamo”, naglasio je Papa pokazavši na srce, pa nastavio: “Odmah potom, s obzirom na siromahe, pomislio sam na svetoga Franju Asiškoga. Potom sam pomislio na ratove, dok se prebrojavanje glasova nastavilo, sve dok nisu bili prebrojani svi glasovi. Franjo je čovjek mira. I tako je došlo do ovoga imena – Franjo Asiški. Za mene je on čovjek siromaštva, čovjek mira, čovjek koji ljubi i čuva sve stvoreno. I u ovom trenutku mi nemamo baš dobar odnos sa stvorenjima, zar ne? On je čovjek koji nam daje onaj duh mira, siromašan čovjek. O, kako bih volio da Crkva bude siromašna i za siromašne!”
Iz ovoga se može uočiti nekoliko elemenata koji svetoga Franju Asiškoga čine aktualnim u Europi našega vremena. Prema Schönbornu, to je iznenađujuća sposobnost obnove Crkve, a prema papi Franji, to su siromaštvo, mirotvorstvo i odnos prema svemu stvorenome.
Franjo u svome vremenu
Iznenađujuću sposobnost Crkve da se u ključnim trenucima obnavlja, kardinal Schönborn prepoznaje upravo u životu svetoga Franje. Naravno, odmah se pomišlja na riječi Raspetoga: “Franjo, idi, popravi moju kuću koja se, kako vidiš, sve više ruši!” (2 Čel 10). No, dobro je vidjeti u čemu je ta Franjina novost koja je omogućila obnovu, a to je možda najlakše vidjeti u svjedočanstvima suvremenikâ.
Tako Jakov Vitrijski, u svome pismu iz 1216. godine, piše o svome iskustvu rimske kurije: “Kad sam međutim jedno vrijeme proveo u Kuriji, pronašao sam mnogo toga stranoga mome duhu: bili su naime toliko zauzeti ovozemnim i vremenitim, kraljevima i kraljevstvima, svađama i parnicama da su jedva dopuštali da se što progovori o duhovnim stvarima. Ipak, u tim krajevima našao sam i jednu utjehu. Naime, mnoge osobe obaju spolova, bogataši i svjetovnjaci, ostavivši sve poradi Krista, bježali su iz svijeta. Nazivali su se manja braća i manje sestre. Kod gospodina pape i kardinala uživaju veliko poštovanje. Oni se nimalo ne brinu oko vremenitih stvari, nego se žarkom željom i silnim nastojanjem iz dana u dan trude da bi duše koje propadaju otrgli od svjetovnih ispraznosti i poveli ih sa sobom” (1 Vitr). Jakov Vitrijski uočava neevanđeoski način života i nezainteresiranost pri samom vrhu crkvene hijerarhije, a nasuprot tome, kao utjehu, vidi one koji su se odrekli svega poradi Krista. Odlikuje ih “žarka želja i silno nastojanje” oko spasenja ljudi.
U pismu iz 1220, dakle, šest godina prije Franjine smrti, dodaje i ovo: “Ovaj Red snažno se širi po cijelome svijetu, i to zato što na očit način oponaša oblik prve Crkve i život apostola. No, ovaj Red nam se čini i dosta riskantnim jer po cijelome svijetu razašilje dvojicu po dvojicu, i to ne samo iskusnih nego i mladih i neiskusnih koji su neko vrijeme trebali biti podvrgnuti samostanskoj stezi i prokušani. Doista, njihov poglavar koji je osnovao Red, kad je došao u našu vojsku ponesen zanosom vjere, nije se bojao prijeći u vojsku naših neprijatelja. Nekoliko dana je Saracenima propovijedao riječ Božju, ali s malo uspjeha. Ipak je sultan, egipatski kralj, od njega potajno tražio da se moli Gospodinu za njega da bi božanski nadahnut prionuo za onu vjeru koja se Bogu više sviđa” (2 Vitr). Iz ovoga pisma jasno je da je glavna odlika Reda manje braće, za Jakova Vitrijskoga, bio život po idealu prve Crkve, to jest apostolski način života koji nije bježao od rizika, od opasnosti i nesigurnosti, pa i od iskoraka prema drugima i drugačijima, bez straha od posljedica.
U svojoj Povijesti Zapada isti autor progovara o Manjoj braći u slikama: “Marljivo se trude u sebi obnoviti vjeru, siromaštvo i poniznost prve Crkve žednim i gorljivim duhom crpeći čistu vodu iz evanđeoskog izvora jer na sve načine nastoje izvršiti ne samo evanđeoske zapovijedi, nego i savjete vrlo izražajno oponašajući apostolski život. Neopterećeni putuju odričući se svega što posjeduju, niječući sami sebe i uzimajući na se križ, goli Gologa sljedeći, poput Josipa ostavljajući ogrtač i poput Samarijanke krčag. Koračaju pred licem Njegovim i ne osvrću se. Zaboravivši prošlost, ustrajnim koracima uvijek streme prema naprijed leteći poput oblaka ili poput golubova prema svojim golubinjacima pazeći sa svom marnošću i brigom da ne bi onamo i smrt ušla” (3 Vitr). Prema ovome, život po uzoru prve Crkve moguć je zahvaljujući neprestanim i upornim napajanjem na Božjoj riječi koju su prva Franjina braća željela do kraja vršiti, slobodni od svakoga tereta i zagledani naprijed, prema cilju.
“Jednostavno i bez tumačenja”
Papa Honorije III. u buli Cum dilecti iz 1219. godine poziva sve biskupe i ostale crkvene prelate da prihvate Franju i Manju braću jer “su naši ljubljeni sinovi brat Franjo i njegovi drugovi u životu i u Redu manje braće odbacili ispraznosti ovoga svijeta i odabrali od Rimske crkve valjano odobren put života te obilaze razna mjesta da prema primjeru apostolâ donose sjeme Riječi Božje.” Oni, dakle, koji se neprestano napajaju Božjom riječi, odbacivši ispraznosti svijeta, sposobni su donositi Božju riječ i drugima.
Toma Arhiđakon, a kasnije i splitski biskup, kao bolonjski student imao je priliku 1222. godine slušati propovijed svetoga Franje, pa o njoj kaže: “On se pak nije držao propovjedničkog stila, nego je govorio više kao govornik u skupštini. Doista, sav sadržaj njegovih riječi smjerao je na dokidanje neprijateljstava i obnavljanje ugovorā o miru” (Splić). Iz stila života koji opisuje Jakov Vitrijski proizlazi i jednostavna propovijed koja je načinom bila bliža čovjeku.
Sâm sveti Franjo na kraju svoje Oporuke poziva braću da “jednostavno i bez tumačenja [lat. simpliciter et sine glossa]” shvate i “svetim djelovanjem do kraja” opslužuju “Pravilo i ove riječi”, to jest Oporuku (Opor 39-41). Kad kaže sine glossa onda zasigurno misli na ono što se u to vrijeme nazivalo glossa ordinaria, a riječ je o zbirci tumačenja Svetog pisma koja se u Katoličkoj Crkvi proširila putem katedralnih škola od karolinškog vremena i bila u uporabi sve do 14. st. Ova tumačenja bila su utemeljena na alegorijskoj interpretaciji biblijskoga teksta, pa su se obično bitno udaljavala od izvornoga smisla. Franjo želi evanđelje razumijeti izvorno, doslovno, tražeći i dalje jasno tumačenje kako taj doslovni smisao prenijeti u vlastiti život, a to za njega znači – vršiti Božju volju.
Ovakva naslonjenost na evanđelje, sloboda od svih stvari i pouzdanje u Boga i njegovu volju, Franji omogućava da doista živi malenost. Riječ je najprije o malenosti pred Bogom koji je za njega “svemogući, presveti, svevišnji i najviši”, “svako dobro, najviše dobro, sve dobro” (HvČs 11). U toj malenosti pred Bogom on prepoznaje i veličinu svih Božjih stvorenja. Zato mu svi ljudi i sva stvorenja mogu biti braća i sestre, a on se pred svima prepoznaje manjim, pa im pristupa u poniznosti i s povjerenjem.
Tako se može reći da je obnoviteljska snaga franjevačke karizme u tadašnjoj Crkvi za Franju bila najprije malenost pred Bogom i svim njegovim stvorenjima, a iz toga je proizlazila želja za korjenitim življenjem evanđelja, novost načina života i novost odnosa prema svima i prema svemu.
Franjo u Europi danas
Koja je onda poruka svetoga Franje u današnjem svijetu, u Europi danas? U Europi koja je sve manje kršćanska i sve više kritična prema Crkvi? Dobro naglašava kardinal Schönborn da takav odnos društva u Europi prema Crkvi i kršćanstvu valja shvatiti pozitivno. I papa Franjo, prilikom svoga pohoda Asizu u listopadu 2013, podsjećajući na riječi Raspetoga upućene svetome Franji, naglašava: “Raspeti nam ne govori o porazu, o neuspjehu. Paradoksalno, on nam progovara o smrti koja je život, koja rađa život, jer nam govori o ljubavi, jer Ljubav je utjelovljeni Bog, a Ljubav ne umire, nego pobjeđuje zlo i smrt. Tko dozvoli da ga gleda raspeti Isus, obnavlja se, postaje ‘novo stvorenje’.” Poruka je dakle ova: stati pred Isusa koji je za mene dao život i postati svjestan veličine Ljubavi. Obnova Europe i današnjega društva ne kreće od glasnog zastupanja vjerskih istina i moralnih zahtjeva, nego od kontemplacije Božje ljubavi. Obnova počinje najprije u meni samome.
Ovu potrebu obnove samih kršćana mogu i moraju potaknuti i kritički glasovi oko nas. Bečki nadbiskup u svojoj knjizi s pravom primjećuje: “Europa bi mogla zatrebati onaj zdrav nemir koji potiče proročki glas Božje riječi, ali i kršćanstvo treba na glas Europe odgovoriti kritičkim pitanjima. Riječ je o razmjeni koja kršćanstvu može samo činiti dobro. Budi ga i izaziva. Postavlja u pitanje njegovu vjerodostojnost. A zašto? Jer vjerujem da negdje duboko Europa teži za autentičnim kršćanstvom.” Eto dakle koja je uloga i franjevaštva danas: dok stoji pred Raspetim i dok osluškuje njegov glas, osluškivati i kritičke glasove oko sebe.
Druga je poruka život evanđelja. Obnova kreće od konkretnoga života, ne od riječi. Kršćanin nije kršćanin zato što se tako zove, niti je katolik katolik jer se tako zove. On je kršćanin jer živi zajedništvo s Kristom Gospodinom i jer to zajedništvo radikalno mijenja njegove svakodnevne male i velike odluke, njegove postupke i njegove odnose s drugima. Kao što je Franjo, tražeći u Božjoj riječi njegovu volju, dozvolio da ga ona promijeni, te odmah krenuo izvršavati ono što je shvatio, tako i kršćanin danas, osobito onaj koji se nadahnjuje na franjevačkoj karizmi, nastoji razumjeti Božju volju, ne na teorijskoj, nego na egzistencijalnoj razini. To može biti vrlo zahtjevno. Evanđeoska ljubav koja se do kraja predaje za drugoga i drugačijega, bilo da je riječ o ljudima druge nacije, druge vjere, drugačijeg svjetonazora, bliskima i dalekima, prijateljima i neprijateljima, ljudski gledano može biti neprihvatljiva i mučna. No, to je jedina ljubav na koju nas Raspeti poziva. Takva ljubav omogućava mir. Papa je u Asizu također rekao: “Mir svetoga Franje mir je Kristov, a nalazi ga onaj koji na sebe uzima jaram njegov, to jest njegovu zapovijed: Ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio vas (usp. Iv 13,34; 15,12). A taj se jaram ne može nositi drsko, preuzetno, oholo, nego se može nositi samo u krotkosti i poniznosti srca.”
Ova radikalnost evanđelja može doista u današnjem svijetu i u današnjoj Europi biti strano tijelo nasuprot ponuđenom idealu materijalnoga blagostanja i površnog užitka. Može biti strano tijelo čak i među samim kršćanima koji su navikli na snažnu Crkvu koja je spremna sve poučavati, a malo osluškivati druge. Čini se da s kardinalom Schönbornom možemo zaključiti: “U našim srcima, mi Europljani, ‘laici’ ili vjernici, znamo da je ovo korijen koji će u budućnosti održati Europu: vjerodostojno kršćanstvo, kršćanstvo vjernost svojim korijenima, koliko god moglo izgledati drugačije i poput stranog tijela, ponekad čak i za naše oči.”
Sveti Franjo bio je čudan svojim suvremenicima, a istodobno i razlog divljenja. Sveti Franjo i u današnjem svijetu poručuje kršćanima da se ne stide biti čudni, drugačji, strano tijelo, ali opet ne mrzovoljni, ne odbijajući druge, nego privlačni svakome. Ključna riječ i dalje ostaje malenost: pred Bogom i njegovom riječi, pred svim ljudima, pred svim stvorenim. To je onda Crkva koja “izlazi iz sebe same”. Umjesto rezigniranja, dozvolimo da nas budućnost iznenadi!
