Slika o čovjeku o kojemu je vrijedno i drugima progovoriti koju riječ živa je i jasna otkad sam mu postao studentom pa sve do njegove smrti. Ništa, međutim, ne znam o njemu prije nego nas je sudbina dovela na isti put. Mislim, naći ću nešto o tome u Matičnoj knjizi, gdje se prati životni put svakog fratra od rođenja do preminuća. No ondje je, za svakoga jednako, predviđena jedna mala stranica s rubrikama: rođenje, školovanje, redovništvo, sveti redovi, službe i smrt. Rubrika napomene redovito ostaje prazna.
Što je uopće moglo stati na taj listić o fra Vladi Karloviću, koji se školovao u rodnoj Zenici i Visokom, Sarajevu i Rimu, Zagrebu i Beogradu; koji je u svojoj redovničkoj zajednici obnašao sve službe (prefekt đaka, meštar bogoslova, kapelan, samostanski vikar i gvardijan, profesor na Gimnaziji i Teologiji, definitor i ekonom Provincije, zamjenik provincijala i provincijal); koji je od mladosti uz bok onima najstarijim i najodgovornijim donosio odluke presudne za njegovu redovničku zajednicu, ali i za crkvene prilike u Bosni; koji je godinama bio na čelu svećeničkog udruženja Dobri pastir, a da ni oni manje dobronamjerni kritičari Udruženja njemu ništa ne predbacuju? Iskusio je i što znači biti uznik (1949. – 50.).
Negdje sam pročitao da će nas Bog suditi po tome kako su se ljudi s nama osjećali. Kod fra Vlade je primjerenije reći: kako su se pred njim osjećali. Jer mnogi su, zbog njegove službe i položaja, često bili pred njim: đaci, studenti, podložna braća. Osobno sam dvaput od svoje volje išao k njemu na razgovor, jednom iz brige za malu, pojedinačnu potrebu zajednice, a drugi put sam tražio savjet kad sam bio predložen za studij radi potreba Gimnazije. Zatekao sam ga za radnim stolom, spremna da me sasluša. Na licu mu se pojavio karakterističan osmijeh. Neki se ljudi osmjehuju samo krajičcima usana, neki punim ustima, a fra Vlado se smiješio cijelim licem, brada i podbradak su lagano podrhtavali. Nije htio donijeti odluku umjesto tebe, rekao bi svoj savjet, a cijelim te stavom poticao da sam odlučiš: de, možeš ti to. Ako bi bio kime ili čime nezadovoljan, blago bi se u licu zarumenio, ali prijekoj riječi stavio bi čvrstu branu. Barem dok ga zlovolja ne mine. Uvjeren sam da se i svatko drugi pred njim dobro osjećao.
Kad sam počeo studij klasične filologije u Zagrebu, provincijal je bio fra Vlado. Nakon stanovita vremena morao sam poći liječniku pa sam se obratio studentskoj službi za zdravstveni karton. Službenica gleda moj indeks, vidi koliko mi je godina, pa pita kako to da već nisam negdje osiguran. „Nisam pa eto.” Ne da se ni ona: „Pa što ste dosad radili?” „Ništa.” „Kako ništa?” – ne vjeruje svojim ušima. Drž’, ne daj, i ja priznam da sam fratar. „Pa što se niste osigurali preko svećeničkog udruženja?” „E, to me nije smio pitati ni moj provincijal, pa nećete ni Vi.” Doista me nitko nije pitao što se ne učlanim, a ja, ludo principijelan, nisam htio. Iako ni o Udruženju ni o članovima nisam ništa loše mislio. Učlanio sam se nakon petnaestak godina, upravo radi zdravstvenog osiguranja!
S dvojicom sam kolega otišao na daleko putovanje ne zatraživši od provincijala dopuštenje, kako je bio red. Fra Vlado to čuo, priupitao me i samo se široko i dobrodušno nasmijao. Ništa mi nije predbacio. Ali nisam ni ja njemu kad sam se na njegov nagovor vratio iz Beča i završio u zatvoru. A bio sam ga obavijestio o informativnom razgovoru s austrijskom tajnom policijom, koja se raspitivala za bečko studentsko društvo Kotromanić koje sam osnovao i vodio, za studentske nemire u Zagrebu u vrijeme Hrvatskog proljeća, za djelovanje Matice hrvatske i za mnoge druge stvari. Zar da mu zamjerim vjeru u istinu i pravdu!
Velik je fra Vlado i po tome što je nakon svih časti, sa šezdeset godina, mirno prihvatio službu kapelana u Kiseljaku, makar kod župnika prijatelja, i zdušno je vršio četiri ljeta. Godine 1977. povukao se u mirovinu u kreševski samostan. Bog mu je podario još devetnaest godina mirna života, dok ga zloćudna bolest nije otpremila na putovanje bez povratka. Za vrijeme našeg izbjeglištva posjetio sam ga na proputovanju kroz Kreševo. Ni na što se osobno nije potužio, ali je u nekoliko riječi izlio svu gorčinu kojom mu je bezumni rat pritisnuo dušu.
Često sam razgovarajući s kolegama rekao da je fra Vlado Karlović po širini duha i osobito po demokratičnosti pravi Europejac. Dijelom zato što sam izgubio iluzije o Europi, dijelom jer sam postao zreliji i umniji, danas jednostavno mislim da je bio dobar čovjek i dobar fratar.
(fra Stjepan Pavić)
