Početna stranica » Fra Jozo Grbeš: Tražiti istinu Božji je dar

Fra Jozo Grbeš: Tražiti istinu Božji je dar

1,2K pregleda

Mislim da moramo učiti ljude da sami sebe odgajaju, učiti ih preuzimati individualnu, vlastitu odgovornost. Nije uvijek netko drugi kriv. Moramo odgajati ljude koji će odgovorno u javnom prostoru živjeti kršćanske principe

Fra Jozo Grbeš rođen je 17. ožujka 1966. u Rami. Kao dijete odlazi u Požegu, gdje završava osnovnu i srednju školu. U franjevački red stupio je 1986. godine na Humcu. Filozofiju i teologiju studirao je u Sarajevu, Canterburyju i Londonu, gdje je i diplomirao 1992. godine. Po završetku studija odlazi u Sjedinjene Američke Države. Za svećenika je zaređen 7. veljače 1993. u hrvatskoj župi sv. Ćirila i Metoda u New Yorku. U istoj župi nakon svećeničkoga ređenja nastavlja pastoralno djelovati. U vrijeme boravka u New Yorku upisuje postdiplomski studij na St. John’s University, na kojem postiže akademski stupanj magistra teologije. Godine 1996. poslan je u hrvatsku župu sv. Jeronima u Chicagu, gdje u kolovozu 2001. preuzima dužnost župnika, koju obavlja do početka 2013. U rujnu 2012. fra Jozo je postao kustos Hrvatske franjevačke kustodije Svete Obitelji. Godine 2022. izabran je za provincijala Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije.

U svibnju prošle godine izabrani ste za provincijala franjevačke provincije Uznesenja BDM u Hercegovini, sa središtem u Mostaru. Vaš je izbor imao pozitivan odjek u javnosti i bio dosta popraćen u medijima: pridružujemo se već upućenim brojnim čestitkama na izboru. Evo, prošlo je godinu dana od Vašega izbora: možete li nam reći kakvo ste stanje zatekli u Provinciji općenito i u pogledu broja franjevaca, vjernika i župa koje opslužuju?

Hvala za Vaše riječi. Mi smo stranci sve dok svoj dom ne nađemo u dušama ljudi. Do njih možemo doći samo ljubavlju koja razumije. Moja braća dugo putuju stazama ove zemlje u kojoj se uvijek teško živjelo i lako umiralo. Ugodno je vidjeti zauzetost i predanje braće u radu s ljudima. Stabilnost naših zajednica vjerujem da je i dijelom odraz nesebičnosti moje braće. Iako je često pitanje o broju franjevaca ili broju zvanja, mislim da je važnija odrednica tko smo i što radimo. Ako nam je život autentičan, onda će uvijek za nama poći oni koji vole autentičan život. Braća naše Provincije djeluju u deset zemalja. Naša djelatnost je raznolika, od pastoralnoga djelovanja u Hercegovini do misionarskoga u zapadnoj Europi, Americi, Kanadi, Africi, do služenja u upravnim institucijama Franjevačkoga reda. Kad je riječ o pastoralnom i misionarskom služenju riječ je o stotinama tisuća ljudi kojima braća na različite načine služe.

Dosta ste vremena proveli izvan Provincije obavljajući važne dužnosti u Sjevernoj Americi. U kojoj se mjeri sjevernoamerička situacija može usporediti s Vašom sadašnjom situacijom i koliko Vam sjevernoameričko iskustvo kustosa Hrvatske franjevačke kustodije Svete Obitelji za Kanadu i Ameriku može koristiti u obavljanju dužnosti provincijala u Hercegovini?

Dva su to različita konteksta. Društveni, kulturološki, crkveni, politički konteksti su drukčiji. Američko iskustvo je iskustvo drukčijega gdje nema zdravo za gotovo. Nema urođenoga prava na nešto ili već određenoga puta kojim treba ići. Naravno, time je određeno i naše poslanje. Briga za ljude je osobna, župne zajednice su velike obitelji. Osobno poznavanje osoba i obitelji je ključno i naravno to traži puno vremena. Opći američki kontekst je takav da ljudi ne prihvaćaju status quo kao dano stanje stvari koje je teško mijenjati, nego se događa aktivno sudjelovanje u odlukama koje mijenjaju živote ljudi. Naravno, ovo znači i pozitivna i negativna promjena. Drugim riječima tamo je lakše mijenjati sustave nego ovdje. Kako reče veliki Kierkegard: „Život se može razumjeti samo unatrag; ali mora se živjeti naprijed.” Vjerujem da smo mi duhovna bića s ljudskim iskustvom koje nam je glavni izvor mudrosti.

Što vidite kao prioritete u Vašem djelovanju i na što biste htjeli staviti naglasak kao provincijal?

Mislim da nam je svima važno prije svega shvatiti kontekst u kojem živimo, kontekst Europe i svih promjena koje se događaju brzinom koju čak ni analitičari svagdašnje zbilje ne mogu uhvatiti. Je li Europa već odavno ravnodušna na patnju onih koji još uvijek žele biti njezini? Ravnodušnost na patnju drugoga nije kršćanski stav! Pitam se živimo li mi danas u vremenu kada „liječnici uništavaju zdravlje, pravnici pravdu, sveučilišta znanje, vlade slobodu, tisak informacije, religija moral, a banke ekonomiju”? (C. Hedges). Stanje duha koji je toliko uhvaćen u raljama digitalne revolucije, stanje Crkve koja slijedi svijet u njegovim trendovima, stanje mladih ljudi koji kao da nisu više nositelji većih promjena nego sljedbenici ideologija, stanje Staroga Kontinenta koji nestaje u sukobima, svakako u nama mora stvarati prioritet razumijevanja. Čini mi se da smo na ovim prostorima prečesto određeni prošlošću, kao da se „ne razlikujemo po onome što jesmo, nego po mrtvima koje oplakujemo”. Jesmo li se tako lako odrekli mladosti koja odlazi, bježi, traži bolje? Rekao bih mi ne samo kao franjevci nego mi kao kršćani moramo tražiti mudrost i snagu na svojim izvorima. Teška su vremena. Vođe su loše. Politika nema jake moralne karaktere. Ljudi su zbunjeni. Agende/programi marširaju naprijed. Čovječanstvo je opet na raskršću. Mudrost je negdje iskliznula. Zdrav razum nestaje dok subjektivizam stvara nepostojan život. Ravnodušnost spram velikih vrijednosti Duha je veliki grijeh sadašnjosti! Ipak ovo su vremena traženja, povratka, pronalaženja i razumijevanja izvornoga kršćanskog DNK-a. Vrijeme upoznavanja Krista kako bismo bili dovoljno jaki govoriti istinu i zauzeti se za zahtjeve Istine. Tražiti istinu Božji je dar svakoj osobi. To je uzbudljivo putovanje. Ne smijemo se bojati. Za nas franjevce ovih nekoliko godina po obljetnicama koje slavimo sjećamo se naših početaka: 800 godina od Franjinih prvih jaslica, prvoga Pravila za život Manje braće, prvih koraka u bratstvu koje je nastalo u kaosu ondašnjega svijeta. Dobra tradicija mora biti izvor mudrosti, a ne povod sukoba! Jer tradicija je zajednici ono što je memorija pojedincu!

Različitost je blagoslov

Iako ste veliki dio rane mladosti proveli u Republici Hrvatskoj, Bosna Vam nije strana: dapače, biografski i intelektualno bili ste dosta povezani s franjevcima Bosne Srebrene. Možete li nam reći nešto više o tome?

Moj dom je u susretima koji otvaraju nova poglavlja dara različitosti. Moja pripadnost nije u granicama koje je odredio netko prije mene, koja radije gleda unatrag umjesto naprijed. Vjerujem da je duhovnost u svojoj bitnosti transformacijska duhovnost. Ona ne idealizira individualni konformizam i grupnu pripadnost, nego želi umjesto toga stati na stazu ljubavi, služenja i stvarne promjene mišljenja. Da, moje iskustvo od početka susreta s franjevcima Bosne Srebrene bijaše iskustvo bogatoga susreta bogate povijesti i vrlo otvorene, hrabre sadašnjosti. Intelektualno sam od njih puno dobio, iako u kratkom vremenu početnoga studija u Sarajevu na Franjevačkoj teologiji. Vrlo sam zahvalan profesorima koji su me učili gledati široko, izlaziti iz nekoga uskog pogleda koji je pokazivao put drukčijega koje obogaćuje čovjeka, a ne ugrožava njegov dani identitet. Tko bi od moje braće ikada mogao zaboraviti izvrsnost profesora, doktora znanosti poput Vitomira Slugića, Miroslava Kasapovića, Ljube Lucića, Ivana Bubala, Miroslava Vrgoča, Mile Babića, Ante Popovića, Marka Karamatića i mnogih drugih! Njihovo znanje postalo je našim temeljem. O, kako mi je to odlično pomoglo kada sam kasnije bio na studiju Sveučilišta u Londonu! Stoga sam zahvalan za te blagoslovljene godine.

Moglo bi se reći da je prije ratnih sukoba u BiH međusobna suradnja bila vrlo intenzivna, sudeći barem po činjenici da se veliki broj sjemeništaraca i bogoslova iz Hercegovine školovao u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom i na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. I samo „Svjetlo riječi je” 1983. godine pokrenuto kao zajednički projekt obje Provincije, što je trajalo do 1992.: hercegovački franjevci fra Vendelin Karačić i fra Bogomir Zlopaša bili su članovi Uredništva tih godina.

Kao što tijelu treba hrana, tako i duši treba smisao, a duhu krajnji smisao. Taj smisao vi u vašem cijenjenom listu prenosite već 40 godina. Čestitam! Neka iza nas ostane uvijek svjetlo. Naši tragovi mogu ostati samo ako budu tragovi svjetla. Povijest svijeta je povijest pogleda. Svjetlo duha nam čisti pogled. Čini nas da svaku osobu i svijet vidimo čisto. Pa nam tako nakane, riječi, odnosi, snovi, planovi, pogledi… postanu čisti. S ljudima čista srca je lako biti brat i sestra, prijatelj i graditelj budućnosti svjetla.

Kako vidite odnose dviju franjevačkih provincija u Bosni i Hercegovini: koje su sličnosti i razlike? Ima li tu prostora za intenzivnu suradnju na više razina i mogu li ove dvije Provincije zajednički utjecati na život Katoličke Crkve u Hrvata?

Svijet je drukčiji samo po načinu na koji ga mi vidimo. Previše je pogleda, previše perspektiva i previše pozornosti. Ali postoji jedan način gledanja, onaj koji se razlikuje od svih ostalih: svijet vidjeti kroz suze. Tada vidimo ono što sretne ili ravnodušne oči ne mogu vidjeti. Kada svijet vidimo kroz oči boli, onda razumijemo i prestajemo biti suci ovoga svijeta. Stoga, iako je povijest kompleksna, često subjektivna, nadam se da smo iz nje učili, da ne smijemo ponavljati greške svojih niti upirati prstom u mišljenja drugih. Kada hodamo stazama suza, onda razumijemo!

Različitost je blagoslov. To je dobro! Ne treba biti isti! Isto je dosadno. Ne treba nikoga gledati kroz iste naočale. Konteksti zahtijevaju različite pristupe i tako treba biti. Apsolutno je suradnja neupitna. Mislim da su nam odnosi među Provincijama zaista bratski. Ne trebamo razmišljati isto, ali imamo isti cilj dobra. Vjerujem da razumijemo kako je složen naš kontekst života. Živimo u kulturi koja ne shvaća vitalni međuodnos između morala i moći. Naravno, ovaj kontekst je dio i onoga općega koji tehnike upravljanja pogrešno smatra mudrošću i ne razumije da je mjera civilizacije suosjećanje, a ne njezina brzina ili sposobnost konzumiranja. Razumijem da nam je povijest i duga, i ponosna, i teška i patnička. Ali isto tako razumijem da nam povijest ne smije biti teret koji uništava sadašnjost. Vjerujem da možemo pokrenuti životno ključno pitanje odlazaka, da možemo pozvati na odgovornost državne institucije za dobro ove zemlje, jer nekima je stalno dobro, a nekima stalno loše. Zašto odlaze mladi ljudi? Brine li se itko za to životno pitanje ove zemlje? Nitko ne odlazi odande gdje mu je dobro! A u isto vrijeme odlazak od točke A na točku B je trajan! Kažu nam demografi kako je cijela Jugoistočna Europa iseljavanjem izgubila 20 % populacije u posljednjih 15-ak godina. Ne samo svjetska nego i europska povijest puna je nestalih naroda i država. Nema ih više! U posljednjih 100 godina iz Europe su nestala tri velika carstva: Osmansko, Rusko i Austro-Ugarsko. Nama se možda čini da se to uvijek tiče nekih drugih, da propadaju neki drugi, jer mi smo od „stoljeća sedmog”. Je li to baš tako? Kada se ruše monarhije, carstva i države, s njima odlaze i njihove elite! Vjerujem da je ovo pitanje kojim se moramo zajedno baviti.

Kršćani, vjerujem, stalno iznova moraju razumjeti kako je Humilitas veritas, poniznost je istina. I stoga što je veća služba, odgovorniji posao to mora biti veća poniznost! Naš najveći neprijatelj je ego našega života. On postaje golem problem na našim leđima i stalno ga treba hraniti i maziti. Veliko je to oslobođenje kada se riješimo vlastitoga ega. Poniznost nije degradacija nego uzdizanje. Stoga ja vjerujem da bi čovjek bio sretan, mora biti slobodan. Sloboda je dar. Dar koji uvijek bira dobro!

Budimo predvoditelji slobode, istine i praštanja

Kako vidite trenutno stanje Katoličke Crkve u svijetu i previranja u njoj? Kako Vam je to izgledalo iz sjevernoameričke perspektive, a kako iz ove u kojoj se trenutno nalazite? Postoji li u tom pogledu razlika u percepciji prosječnoga sjevernoameričkog katolika i Hrvata katolika koji redovno pohađaju liturgiju u katoličkim misijskim središtima ili župama koje vode hercegovački franjevci u Sjevernoj Americi?

To pitanje je uvijek pitanje evanđelja! Ako pozorno čitamo evanđelje, vidjet ćemo da kršćanski način života nije podrazumijevao potragu za bogatstvom, obiteljskom sigurnošću ili moći, već njihovo odricanje. Samoispunjenje paradoksalno leži u samoodricanju, istinska sloboda u uvezivanju s Bogom i podčinjavanju sebe drugima u iskrenu služenju (Mk 10,44). Spasenje se ne nalazi u ulozi da sebe stavlja na prvo, već na posljednje mjesto, spreman oprati noge drugima, čak i položiti život za njih. Kršćanski je moral dakle od početka bezuvjetno usmjeren ka zajedničkom općem dobru drugih. Zajednički, društveni život vjere, nade, ljubavi, poniznosti, strpljenja, samopožrtvovanja, opraštanja, suosjećanja, služenja i velikodušnosti jednostavno je bit kršćanstva. To je u stvari evanđelje konkretizirano djelima svagdanjim. Nadvremenske vrijednosti nose i nadvremenska tumačenja.

Dakle u tom kontekstu pitamo se što se to dogodilo kršćanima, bez obzira na to u kojoj su ulozi u Crkvi! Probleme su stavljali pod tepih, skandale skrivali te evanđelje tumačili nekim čudnim metodama. Teološki autoriteti uništavali su jednostavnost evanđelja, a zapovijed ljubavi svedena je na hedonizam. Postalo je važnije da se nekome sviđate, nego da vas netko poštuje. Kao da je važnije biti tolerantan, nego biti iskren! Oko 30 američkih biskupija je bankrotiralo, a europske prilično u kaosu vlastite izgubljenosti. Život i inicijative autentičnoga kršćanskog života preselile su se u male zajednice. Život tako kreće odozdo prema gore, a ne obratno. Glede hrvatskih katolika, mislim da su to još uvijek zdrave, čvrste, dobre sredine u kojima ljudi dijele život i odgajaju svoju djecu.

Kako izgleda budućnost Bosne i Hercegovine i hrvatskoga naroda u njoj? Na koji način mjesna Crkva, čiji je franjevačka provincija Uznesenja BDM sastavni dio, može ljudima pomoći da ne izgube nadu u bolje sutra te ih ohrabriti da ostanu i opstanu na ovim prostorima? U kojoj se mjeri može utjecati na domaće i strane političare da rade za opće dobro svih ljudi u Bosni i Hercegovini?

Nema gubitka nade. U teškim vremenima Božja providnost je uvijek na djelu. Samo treba istinu slijediti i jasno vidjeti. Ne treba velike mudrosti da bismo znali da isti ljudi, iste glave koje su stvorile probleme ne mogu rješavati iste probleme. Hrvati su najveći gubitnici ove zemlje. Zašto je to tako? Jako je važno biti samokritičan. Lako je upirati prstom u druge, što je s nama? Veličina čovjeka počinje u trenutku kada postane kritičan prema onome što je njegovo. Ovdje se život događa u prošlosti. Budimo predvoditelji slobode, istine, posebice praštanja. Bez oprosta životom upravlja beskrajni ciklus ljutnje i odmazde. Ovdje je prečesto na usnama riječ fašizam. Iako je fašizam gotovo nestao, antifašizam nije. Antifašizam bez fašizma omogućuje stvaranje ili zamišljanje točno one vrste neprijatelja koji zapravo ne postoji. Time se opravdava apel na nasilje i usvajanje sve agresivnijih taktika koje nameću sve veću centraliziranu moć i uvjete cenzure, a ciljeve postižu lakše nego bi postigli racionalnom diskusijom i analizom. Ne postoji jednostavniji i lakši način za stigmatizaciju i verbalno uspostavljanje vlasti nad protivnikom. Politika ne može isključivo odlučivati o sudbini moga naroda. Mislim da moramo učiti ljude da sami sebe odgajaju, učiti ih preuzimati individualnu, vlastitu odgovornost. Nije uvijek netko drugi kriv. Moramo odgajati ljude koji će odgovorno u javnom prostoru živjeti kršćanske principe slobode, odgovornosti, pravednosti, iskrenosti, dobrote, te takvim životom dati nadu za novi način upravljanja i čuvanja ljudi.


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!