Da bismo primili novi život u Kristu, prvo se moramo očistiti od grijeha. Novo se vino ulijeva u nove mješine. Po sakramentu Krsta postajemo nova stvorenja (nove mješine) i primamo dar Duha (novo vino). Sve darove i milosti Duha možemo svesti na ljubav (caritas), koja je simbol Duha Svetoga. Što autor himna Veni Creator ima u vidu kada kaže da je Duh ljubav? Oslonjen na Bibliju i Tradiciju, posebno sv. Augustina, autor promatra Duha kao ljubav na tri područja: u Trojstvu, u Crkvi i u pojedinom vjerniku.
Augustin svodi tri istaknuta biblijska obilježja Duha – dar, zajedništvo i radost – na ljubav. Bez ljubavi drugi darovi nemaju smisla. Zato Biblija tvrdi da je Bog trojstven jer je ljubav. Ljubav, naime, pretpostavlja jednoga koji ljubi (Otac), ono što se ljubi (Sin) i samu ljubav (Duh). Ljubitelj (Otac) i Ljubljeni (Sin) ljube se poosobljenom Ljubavlju (Duhom). Od vremena Augustina do Tome teolozi će stalno ponavljati da je Duh ljubav u Trojstvu, koja sjedinjuje Oca i Sina, odnosno da je Sin Istina, Duh Ljubav, Otac Snaga. Istočna Crkva više ističe da je Duh „Dah koji prati i rasvjetljuje Riječ”.
Duh je također ljubav u Crkvi jer je vez jedinstva vjernika s Bogom i međusobno. Augustin tvrdi da je Duh u Crkvi poput duše u tijelu. Duh pokreće, usklađuje i nadahnjuje sve udove Tijela Kristova svojom ljubavlju. Bez ljubavi nema života i jedinstva Crkve. Duh je, dakle, božanska i ljudska ljubav u Crkvi. „Gdje je Crkva, tu je također Duh Božji, i gdje je Duh Božji, tu je također Crkva i svaka milost” (sv. Irenej). Nepoštivanje ovoga principa dovodi do podjela i raskola u Crkvi, što se i dogodilo u vrijeme reformacije. Katolička Crkva je stavljala naglasak na vidljivu (hijerarhijsku) Crkvu, a protestanti na Duha i milost. Nakon Drugoga vatikanskog sabora u Crkvi se sve više govori o skladu i harmoniji između hijerarhijskoga i karizmatskoga aspekta Crkve. Kao što je Duh u početku ujedinio Židove i pogane u jedno Tijelo, tako će na koncu ujediniti katolike, pravoslavne i protestante u jednu Crkvu. Molimo i radimo na tome.
Napokon, Duh je ljubav razlivena u našim srcima. Samo po Duhu možemo iskusiti Božju ljubav u svome životu. Na dan Pedesetnice svi su učenici bili puni Duha (usp. Dj 2,4). Ako je Duh ljubav Božja, onda možemo reći da su prvi učenici bili puni Božje Ljubavi. Duh Sveti je „pečat” stavljen na djelo stvaranja i otkupljenja (usp. Ef 1,13), a događaj i iskustvo Duhova jest kruna svih djela Božjih. Silazak Duha na prve učenike nije samo objektivni događaj rođenja Crkve kao zajednice nego je to istovremeno i subjektivni događaj, osobno iskustvo Božje Ljubavi. Doživjeli su da ih Bog ljubi osobno. Bili su izvan sebe od te Ljubavi. Ljubavi ih je opila poput slatkoga vina (usp. Dj 2,13). Zahvaljujući toj beskrajnoj Ljubavi, apostoli su radosno trpjeli i položili svoj život za Krista, kao i nepregledni niz mučenika poslije njih. Je li i danas nužno imati iskustvo Božje ljubavi? Zar nije zaslužnije samo vjerovati u Božju ljubav? Ivan kaže da su apostoli prvo upoznali, iskusili Ljubav koju Bog ima prema nama pa joj onda povjerovali (usp. 1 Iv 4,16). Svakoj je generaciji kršćana potrebno osobno iskustvo Pedesetnice – živo i preobražavajuće iskustvo Božje ljubavi. Bog izlijeva svoju Ljubav u naša srca preko Riječi i sakramenata. To je Ljubav kojom Bog nas ljubi, ali i Ljubav koja nam omogućuje da ljubimo Boga i bližnjega. Ako se Ljubav ne prelijeva preko nas na bližnje, onda se polagano ugasi.
Dođi, Duše Sveti! Dođi, Sveta Ljubavi! Izlij rijeke milosti u naša srca, naše obitelji, naše molitvene, redovničke i župne zajednice. Donesi jedinstvo i sklad u Crkvu. Preobrazi naše vode dosade i nesporazuma u vino bračne i obiteljske radosti. Blagoslovi nas da sami budemo blagoslov jedni drugima. Amen!