U mjesecu kolovozu preminuo je pater Duda, naš voljeni profesor, a za proučavanje Biblije zasigurno prvo ime na hrvatskom govornom području. Za nenasilno djelovanje njegovo ponašanje u svakodnevnom i učiteljskom kontekstu utjecalo je na nas, njegove studente, zasigurno više od samoga prijevoda svetoga teksta. Na takvo ponašanje podsjetila nas je repriza emisije Pozitivno, emitirana 6. kolovoza. Na voditeljevo pitanje što mu je kao vjerniku i franjevcu najvažnije postići u životu, Duda je kao iz topa odgovorio: „Biti čovjek”. Kroz razgovor nas je podsjetio da su na prijevodu prve hrvatske Biblije surađivali stručnjaci raznih svjetonazora, dakako mnogi ateisti, jer bilo je to u Jugoslaviji krajem šezdesetih godina. Ni po čemu se iz Dudinih riječi nije moglo razabrati da je u njegovoj svijesti itko od tih ateista manje dostojan prevoditi sveti tekst nego on, vjernik, franjevac. Ni po čemu nije njegov govor o suradnicima i prijateljima s kojima ne dijeli isti svjetonazor zasjenio njegov cilj – „biti čovjek”. Konačno, na pitanje je li imao problema u tadašnjem sistemu izdati Sveto pismo, Duda je vjerojatno iznenadio svoga sugovornika jednako jasnim i odrješitim odgovorom: „Ne, nikakve”.
Može li se u našim državama, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini biti čovjek? U njima kao da vrijedi ono što piše Tahar Ben Jelloun o Maroku sredinom prošloga stoljeća: da je postao država „uz pomoć onih koji su govorili da se ne bave politikom i bezočno se bogatili, pretvarajući korupciju u način života”. Može li se u zemlji u kojoj je lakše difamirati mrtve vladare nego natjerati aktualne izvršitelje vlasti da djeluju prema jasno izraženoj volji svojih građana i u kojoj je lakše braniti gradnju mostova nego ih među ljudima graditi, kako Duda reče, „biti čovjek”? Načelno, uvijek se može, ali trebaju nam primjeri.
Takav primjer smo našli u priči o jednom mladom informatičaru iz Zagreba. Ime mu je Jura. On je kao student bio aktivan u svojoj župi, između ostaloga vodio je nogometne skupine jer se bavio tim sportom. Zaposlio se odmah po završetku fakulteta. Prošle godine se oženio. Dakle, radi se o građaninu RH koji po nekim danas isticanim parametrima ne odudara od većine: Hrvat, katolik, mlad muškarac, zaposlen, oženjen. Prije nekih pola godine u firmi u kojoj radi dolazi do poteškoća koje se ne rješavaju. Negdje prije dva mjeseca Juru, koji je u međuvremenu imenovan voditeljem četveročlanoga tima, poziva njegov pretpostavljeni i objavljuje mu odluku da je neophodno radi daljnjega poslovanja otpustiti dvije osobe. Taj zadatak predaje – da ne kažemo uvaljuje – Juri. Naime, nije kadrovska politika u opisu posla voditelja tima. I k tome traži da on, Jura, u roku od dva sata dođe s odlukom kojoj dvojici daje otkaz.
Može li se u zemlji u kojoj je lakše difamirati mrtve vladare nego natjerati aktualne izvršitelje vlasti da djeluju prema jasno izraženoj volji svojih građana i u kojoj je lakše braniti gradnju mostova nego ih među ljudima graditi, kako Duda reče, „biti čovjek”? Načelno, uvijek se može, ali trebaju nam primjeri
Da je Jura učinio kako mu je šef rekao, vjerujem da bi ga većina Hrvata, katolika, oženjenih, mladih muškaraca razumjela i, zato što bi ga razumjela, rekla bi: „E, to znači biti čovjek!” Realno, nema što. Ali Jura je učinio drugačije. Sazvao je svoj tim, razgovarao tko bi uz njega bio spreman na otkaz. Jedan dobrovoljac se našao. Tako ih je bilo dvoje. Za tu odluku trebalo im je manje od dva sata. Kako je reagirao šef, ne znamo niti je važno. Važno je da je Jura u obrazloženju svoje odluke rekao: „Jednom kolegi nisam mogao dati otkaz. Pa čekaju bebu!” U tom trenutku je zaboravio da je i njegova žena trudna. Nedugo nakon otkaznoga roka rodila im se kćerkica.
