Onaj tko nije istinski živio, taj se ne može osloboditi ni sebe ni svoga života. On nema ništa što može ostaviti. Dopuštanje odlaska ga straši. Jer tada ničega više nema u svojoj ruci. Ničega doli onoga izvanjskog. On je zanemario stjecati nutarnje bogatstvo, pa kada mu se oduzme izvanjsko bogatstvo, ostaje siromašan. Toga se mnogi plaše. (16)
Korijen svega navezivanja leži u tomu da se držimo nečega. To stvara napetost i pritisak da se moram stalno dokazivati. Onaj tko je slobodan od toga pritiska, opušten je: on je ležeran, nije u grču i pod pritiskom stalnog naprezanja. Puštanje je uvjet da drugoga susretnemo u slobodi i u tome susretu pustimo i njega samoga slobodnog. Ja ga ostavljam takvog kakav jest. (4)
Dobru smrt možemo doživjeti samo ako se za života uvježbamo u onome što smrt kruni, a to je napuštanje svega. Neprestano moramo nešto napustiti. Moramo napustiti svoje djetinjstvo kako bismo odrasli. Moramo napustiti svoje snage u starosti kako bismo otkrili nutarnje kraljevstvo svoje duše. Moramo napustiti svoje JA kako bi u nama izniklo nešto dragocjenije. A u smrti trebamo napustiti život i sve ono na što smo privezani da bismo s Bogom postali jedno.(1)
Iz knjige: Biseri mudrosti
