Dobar život i sijede kose

181

Suprotno suvremenom držanju, Biblija na starost gleda kao na blagoslov Božji. Samo nekoliko primjera je dovoljno da to potvrde. Knjiga Izreka (16,31) veli: “Sijede su kose prekrasna kruna, nalaze se na putu pravednosti.” Prva Knjiga ljetopisa za izraelskog kralja Davida kaže: “Umro je u lijepoj starosti, nauživši se života, bogatstva i slave” (29,28). Poštivanje roditelja Bog će nagraditi našom dugovječnoš­ću i blagostanjem, znamo iz njegove četvrte zapovijedi čiji je korijen u Knjizi Izlaska (20,12). U Novom zavjetu apostol Pavao mladog crk­venog starješinu Timoteja podsjeća da se pastirski uravnoteženo ophodi prema raznim uzrastima, a na prvom mjestu neka pazi – starce: “Na starca se ne otresaj, nego ga opomeni kao oca, mladiće kao braću, a starice kao majke, djevojke kao sestre u svoj čistoći” (1 Tim 5,1-2). Šteta što nam Biblija nije češ­će u rukama, zar ne?

Starost je nesretna? Za razliku od Biblije, u grčkom i rimskom svijetu u kojem se krš­ćanstvo pojavilo sa svojim biblijskim učenjem da je život uvijek vrijedan, bez obzira na dob i u kakvom god da je stanju: nerođen, bolestan, siromašan ili star, na starost, odnosno dob preko 60 godina, gledalo se uglavnom negativno. Primjerice, Ciceron (106. pr. Kr. – 43. pr. Kr.) drevni rimski filozof, državnik i znameniti govornik u djelu O starosti, navodi četiri razloga zašto je starost nesretna: 1. povlači nas iz djelatne službe, 2. čini tijelo slabijim, 3. lišava nas gotovo svih tjelesnih zadovoljstava i 4. nije daleko od smrti. Kao oznake staračke dobi naveo je: lakovjernost, zaboravljivost, nemar, tromost, lijenost, brbljavost, mrzovolju i tegobnost. Negativan stav prema starcima rađao je napetoš­ću pa se drevni “sukob generacija”, kao i danas, odvijao što raspravama i teškim riječima što pravim obračunima iako je zakon bio na strani očeva. Naime, prema rimskom obiteljskom zakonu, oni su uživali doživotnu očinsku vlast (patria potestas) nad djecom i svim njihovim muškim potomcima koliko god da im je godina. Podložnici nisu imali previše izbora: ili se pokloni ili se ukloni!

86 godina u Kristovoj službi! Učitelji Crk­ve iz tih stoljeća, koje zbog njihove uloge u prenošenju apostolske tradicije ranoj Crk­vi i vrijednosti njihova pravovjernog naučavanja te kreposnog života kojim su se odlikovali, ali i općecrk­vene prihvaćenosti koju su zadobili, nazivamo crk­venim ocima, o trećoj dobi daju sasvim drugo svjedočanstvo. Sv. Polikarp (69/70-155/156), biskup Smirne (današnja Turska) u Maloj Aziji i učenik sv. Ivana apostola, mučeništvo je podnio u dobi od 86 godina! U vrijeme progona krš­ćana u njegovom gradu pogansko mnoštvo na stadionu tražilo je i njegovu glavu. Kada je priveden, prokonzul je zatražio da se zakune srećom Cezarevom, da uzvikne “dolje ateisti” (krš­ćani) te da na kraju prokune Krista.

Tada je Polikarp uzvratio onom svojom znamenitom rečenicom: “Osamdeset i šest godina mu služim, i ništa mi zla nije učinio, pa kako bih mogao pohuliti na svojega Kralja koji me spasio!” Nakon što je prokonzul okupljenima oglasio prekršaj: “Polikarp je ispovjedio da je krš­ćanin!” rulja je potvrdila presudu: “Taj je učitelj Azije; otac je krš­ćana; uništavatelj je naših bogova; mnoge je naučio da ne žrtvuju i ne klanjaju se.”

Budući da su igre sa zvijerima već bile završene, odlučeno je da ga se živa spali na lomači. Prema viđenju gorućeg jastuka pod glavom nekoliko dana ranije, Polikarp je vjernicima već bio najavio da treba biti živ spaljen, a potom se to i ostvarivalo. Popevši se na lomaču starac se prvo pokušao izuti. Povjesničar Euzebije, koji to bilježi, piše kako to prije nije uspijevao učiniti jer su se vjernici utrkivali tko će se dotaknuti njegova tijela: “Zbog dobra života i prije sijedih kosa bio je u svemu čaš­ćen.” Potom je odbio prikivanje za stup rekavši da će onaj koji mu je dao da čeka vatru, dati da i bez čavala ostane nepomičan na lomači. Kada je vatra zapaljena, prema tvrdnjama krš­ćana, zbilo se nešto neobično: vatra je zaštitila mučenikovo tijelo te je ono, umjesto da gori, mirisalo ugodnim mirisom poput kruha koji se peče ili zlata koje se ognjem čisti, tamjana ili neke druge miomirisne tvari. Kad vatra nije mogla mučeniku ništa, naređeno je krvniku da u Polikarpovo tijelo zarine mač.

Zanimljiva je činjenica da starački domovi u Hrvatskoj i u svijetu nerijetko dobivaju ime upravo ovog sveca. Bilo da je to zbog poželjne dobi koju je doživio, bilo zbog hrabrog ustrajavanja u životnim načelima do kraja i po cijenu života ili zbog želje za nebeskom zaštitom izuzetnog sveca – Polikarp je savršen uzor svima.

Smislen život – blagoslovljena starost. Za ispravno držanje u starim danima dobar primjer ostavio nam je iz tih stoljeća još jedan slavni biskup – sv. Augustin (354-430). Četiri godine prije smrti, kada su mu bile 72 godine, povukao se sa službe te je vjernicima u bazilici predstavljajući svog nasljednika rekao: “U ovom smo životu svi smrtni, no posljednji dan ovoga života za svakoga je pojedinca uvijek neizvjestan. Ipak, u djetinjstvu se nadamo dostići razdoblje adolescencije; u adolescentskoj dobi mladost; u mladosti odraslu dob; u odrasloj dobi zrelost; u zrelosti starost. Nismo sigurni da ćemo to dostići, no nadamo se. Starost, naprotiv, nema pred sobom neko drugo razdoblje kojem bi se nadala; samo njezino trajanje nesigurno je… Ja sam voljom Božjom stigao u ovaj grad u najvećoj snazi svojega života, no sada je moja mladost prošla, a ja sam već star.”

Oko godine 110. još je jedan biskup, ali tek 60-godišnji, s praga starosti tog vremena, drage volje žurio u smrt. Bio je to slavni Ignacije Antiohijski (50-110) koji je na putu prema Rimu molio krš­ćane da ga ne sprječavaju u njegovoj nakani da postane mučenikom: “Pšenica sam Božja, i zubi me zvijeri melju, da se nađem čistim kruhom Kristovim.” Letimičan pregled duljine životne dobi nekih grčkih i latinskih crk­venih otaca ne otkriva ništa posebno. Neki su, na primjer, poput Bazilija Velikog živjeli tek 49 godina (330-379), drugi 60 kao Grgur Nazijanski (329/330-389/390), Irenej Lionski (140-200) i Tertulijan (160-220), treći 65 kao Justin Mučenik (100-165), Grgur iz Nise (330-395) i Klement Aleksandrijski (150-215). Neki pak posve blizu Polikarpu – Augustin 76 (354-430), Atanazije 77 (296-373) i Dalmatinac Jeronim 78 (342-420). No, svi su odigrali svoju neponovljivu ulogu i mogu nam itekako pomoći u našem duhovnom rastu, jačanju naše katoličke vjere te u strasti za svetoš­ću.