Nisu li djeca preosjetljiva na pravdu pa će ih ovo previše uznemiriti? Zašto bismo ih tako rano izlagali tome jer život će ih i tako naučiti? A, od kada se život uči? Zar ne od njegova samoga početka? Od kada se onda kršćanskom životu uči? Trebamo li svoju djecu od Isusova križa uopće štiti ili će ih upravo taj križ štiti kada odrastu, ako mudrosti križa budu poučeni malo po malo u ritmu njihova odrastanja i u skladu s njihovom dobi?
Svjetovni sadržaj djeci tijekom odrastanja itekako nudi nasilje. Ako pogledamo crtiće u kojima djeca uživaju već od 3., 4. godine, većinu vremena netko nekoga ubija, pobjeđuje i nadjačava. Naše su generacije odrastale uz animirane filmove pune nasilja poput crtića Tom i Jerry. Čitali su nam bajke kao Ivica i Marica i druge o zlim vješticama. Ako bolje razmislimo, od ovih i ovakvih sadržaja djeca uistinu mogu imati traume, a možda su neki i imali. Pitamo li se je li ikad ijedno dijete imalo traumu od križa Isusova.
Mi, danas odrasli ljudi, koji smo bili izloženi nekoj vrsti medijskoga nasilja, nepoznatom ranijim generacijama, možemo primijetiti reakcije koje su mogući odraz, među ostalim, i toga utjecaja. Naravno, reći ćemo šta nam fali. Ali činjenica je da danas imamo društvo takvo kakvo jest. Ljude koji se ne snalaze kada zapadnu u životne krize koje trebaju voditi zrelosti. Nažalost, češće vode ovisnostima, lakšim i težim psihičkim oboljenjima, dezorijentiranosti.
Ne možemo očekivati da će se duhovni razvoj i znanje o Bogu te traženje pomoći u vjeri dogoditi samo od sebe i odjednom kada za to dođe vrijeme. Ni svjetovni utjecaji ne čekaju da dijete sazrije da mu ponude svu stvarnost u svim njegovim pa i grubim oblicima. Kako smo mi dolazili do odgovora u teškoćama koje su nadolazile? Možda jer od svojih roditelja nismo bili pošteđeni govora o Isusovoj muci, bičevanju i teškom križu, što se često suprotstavljalo onomu što su svijet, mediji i drugo obrazovanje nudili.
Ako djeci damo za primjer Isusov stav dok ga sude, njega koji se ne svađa niti raspravlja s onima s kojima nema smisla raspravljati, tu je ostavljenost od svih i trenuci kada se ima osjećaj da patnji nema kraja i da se to ne može izdržati. Treba si pomoći jer Bog ne pomaže, tada govori onaj koji nas kuša i tada možemo lako pasti krenuti kuda ne treba. Onda saznajemo i istinu da ipak nije od sviju bio ostavljen i da su na tom teškom križnom putu bili ljudi kao Šimun Cirenac i Veronika. Zatim, kada Isus umire, vidimo i uglednoga čovjeka koji ustupa svoj grob…
U novije vrijeme najutjecajniji svjetski pedagozi i psiholozi nas upozoravaju da moramo djecu pripremati za život tako što ćemo im omogućiti okruženje u kojemu će pronalaziti svoja rješenja, uz našu podršku, i to ne radi simpatične dječje kreativnosti kojoj ćemo se diviti i igre koja je samoj sebi svrha nego zbog nepredvidivoga života koji ih čeka i u kojemu se neće snaći ako im predamo gotova rješenja. Istina, i kroz povijest se u odgoju imala na umu ova činjenica, ali u moderno vrijeme, pogotovo zadnjih desetljeća, sve se češće pada u kušnju prezaštićivanja djece od najranije dobi koje poslije u kompleksnim životnim okolnostima dovodi do neotpornosti i nesnalažljivosti.
Možemo slobodno s djecom od predškolske dobi (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
