Bez mobitela više nema druženja, a meni je jasno zašto. Djece, naime, nigdje nema. To se ne vidi kada se ode u školu ili vrtić, jer ondje sve odjekuje od graje, ali vidi se u parkovima. Tratina na obližnjem trgu, dok sam još išao u gimnaziju, bila je posve ogoljena jer je stalno ondje netko igrao nogomet. Na tom trgu već dvadesetak godina raste gusta trava, uostalom, kao i na mojem srednjoškolskom igralištu.
U središtu Zagreba, gdje živim, škole su pred zatvaranjem, a neke postoje samo zato što roditelji djecu u njih dovoze, zbog toga što rade u gradu ili pak žele učiti latinski. Međutim, ta djeca nakon nastave odlaze s roditeljima i gradske ulice ostaju puste. Vrlo rijetko možete vidjeti djecu na njima, a i tada projure na biciklu ili rolama.
Budući da se djeca više ne druže spontano, ne dozivaju jedno drugo s ulice, ne zvone na vrata i ne sjede na kućnim pragovima, roditelji im moraju sve organizirati. Dramske i plesne grupe, glazbene škole i treninzi, računalne i filmske radionice, sve to obavljaju roditelji koji su se pretvorili u taksiste, a djeci je druženje prefabricirano i odmjereno, bez mogućnosti da ga produže, preskoče ili odlože za kasnije. Naravno da stoga jedva čekaju doći kući i leći u krevet pa na jednoj od društvenih mreža popričati o dnevnim događajima.
Zanimljivo je da je ta nova društvenost izbacila knjige iz dnevnoga i noćnoga ritma. Kad sam bolje razmislio, i to mi je bilo logično. Čitanje je usamljenička aktivnost, nešto što je meni u djetinjstvu bilo dobrodošlo nakon trčanja, skakanja i skitanja. Današnjoj je mladeži i previše usamljenosti na praznim ulicama i sterilnim aktivnostima pa je očekivano da slobodno vrijeme žele provesti s isto tako usamljenim vršnjacima na internetu.
Relikt prošlosti
Čovjek koji sjedi u kutu i čita knjigu tako postaje relikt prošlosti. Prvi čovjek za kojega pouzdano znamo da je to činio bio je sveti Ambrozije, milanski biskup iz 4. stoljeća, a taj nam je neobičan podatak ostavio sveti Augustin u Ispovijestima. Augustin je u Milano došao tražeći slavu kao filozof, ali počeo je odlaziti kod Ambrozija da s njim razgovara o vjeri. Kod Ambrozija je mogao doći svatko bez najave i komplikacija, a Augustin bi ga često našao u sobi kako čita. „Kada je čitao”, zapisao je Augustin, „njegove oči pretraživale su stranicu, a srce je tražilo značenje, ali glas mu je bio nijem, a jezik ukočen. Nalazili smo ga kako čita u tišini jer nikada nije čitao naglas.” Augustin je bio vrlo načitan i jedan je od najvećih antičkih filozofa, ali očito je uvijek čitao naglas. A ako su učeni ljudi čitali naglas, pogotovo je to vrijedilo među neukima gdje su oni koji su znali čitati, čitali naglas onima koji nisu znali.
Ambrozije je sjedio i čitao knjigu u šutnji, povučen u sebe, koncentriran. Danas se, međutim, zuri u mobitel, u laptop, u kablovsku televiziju. I svoju djecu i studente pokušavam obeshrabriti od toga i vratiti ih knjizi, ali to je teško kad su virtualni svjetovi tako zamamni, kad su na internetu neodvojivo pomiješani ljudi i programi, istina i fikcija, stvarnost i mašta.
Čovječanstvo će si morati postaviti pitanje po čemu smo uopće ljudi, i svatko će si od nas morati odgovoriti na nj: u čemu je moja vrijednost kao čovjeka ako stroj sve može raditi bolje od mene?
Mislim da smo izgubili bitku protiv računala prije točno dvadeset godina, u svibnju 1997. kada je svjetski šahovski prvak Gari Kasparov u New Yorku izgubio protiv elektronskoga monstruma zvanoga Deep Blue. Do tada se činilo da je šah – ma koliko bio stvar kombinatorike – ujedno i umjetnost za koju je važno imati maštu i intuiciju. Mislilo se i da računala tu maštu i intuiciju ne mogu imati i da će umijeće igranja šaha zauvijek ostati rezervirano za ljude. Pokazalo se da nije tako. Štoviše, prošle je godine posrnuo i go. Naime, šah ima 64 polja, a ploča za drevnu kinesku igru go 361 pa ima znatno više kombinacija od šaha. Trebalo je dvadeset godina da se konstruira računalo koje će pobijediti ne samo najboljega šahista nego i najboljega igrača goa. I uspjelo se. Prošle je godine Koreanac Lee Se-dol, drugi najbolji igrač svijeta, izgubio u Seoulu od računala.
Po čemu smo ljudi
Računala već dugo pamte više od nas, računaju brže i bolje uređuju tekst. Mogu komponirati, postavljati dijagnoze, upravljati automobilima – no još uvijek komponiraju u stilu ljudi, dijagnosticiraju pod nadzorom liječnika, voze u konzultaciji s profesionalnim vozačima. No ako već sada pobjeđuju čovjeka u svakoj igri, nema sumnje da ćemo uskoro doći u bolnicu bez ljudi ili ući u taksi bez vozača. A i morat ćemo – jer u nestašici ljudi koja nas pogađa, u budućnosti jednostavno neće imati tko raditi.
Na koncu, ovaj tekst ne bih mogao napisati i poslati u Svjetlo riječi bez računala, niti bi bez njega mogao biti objavljen. Moj mobitel odnedavno mi nudi riječi dok pišem poruke. Pomalo nevješto, ali često odlično pogodi. Koliko će trebati da počne pisati poruke umjesto mene, i to tako uspješno da moji sugovornici neće znati da im se ne obraćam ja? A kad mi odgovore, kako ću znati tko mi se javlja – stroj ili čovjek?
Hoće li i ovu Riječ obiteljima jednom pisati računalo?
U godinama koje dolaze strojevi će preuzimati mnoge naše poslove i radit će ih uspješnije. To neće biti ugodno jer će mnogi ljudi ostati bez posla, a možda i bez smisla života – jer što je čovjek ako nešto ne radi? Čovječanstvo će si morati postaviti pitanje po čemu smo uopće ljudi, i svatko će si od nas morati odgovoriti na nj: u čemu je moja vrijednost kao čovjeka ako stroj sve može raditi bolje od mene?
Tišina za dušu
Ja mogu odmah ponuditi odgovor: stroj nema dušu. Samo je čovjek biće s vječnom sudbinom, koje živi da bi voljelo i koje može umrijeti umjesto da ga se samo isključi. I u toj smrti može susresti Stvoritelja koji ga voli i koji ga je otkupio. Mnogi misle da nam u digitalnoj utopiji, u kojoj će sve raditi automati, i u kojoj će se i čovjek pretvoriti u automat, vjera i Bog neće trebati. Ali ja mislim da će nam trebati kao i prije, kao i sada.
U toj digitalnoj budućnosti, koja je već počela, ne samo da naša djeca rastu usamljena nego pravu samoću više ne mogu niti osjetiti. Čim se malo udalje, oglašava se Viber, pišti Facebook, glasa se Snapchat, javlja se WhatsApp i ne da im da utonu u tišinu, ne da im da odu nekamo, da se izgube… kao što se Ambrozije sa svojom knjigom izgubio u kutu.
Boris Beck, rođen u Zagrebu 1965. Docent na studiju novinarstva na Sveučilištu Sjever u Koprivnici. Dugogodišnji novinar i urednik, autor pet knjiga umjetničke, publicističke i znanstvene proze. Suradnik je Hrvatskog biblijskog društva na novom prijevodu Biblije. Oženjen je i otac četvero djece.
