Tko god je kod nas polazio prvopričesnički vjeronauk zacijelo se sjeća kako je pred svećenikom, među brojnim ostalim molitvicama i sažetcima iz crkvenog nauka, morao naizust znati i ovih sedam darova Duha Svetoga. Nalazili su se otisnuti masnim slovima u prvom dijelu Biserja sv. Ante, tamo negdje nakon naslova, vjerojatno kao i danas Molitve koje mora znati svaki kršćanin.
Većina djece zapinjala je na njima i lomila jezike dok je po prvi put u životu izgovarala nepoznate, daleke pojmove kakvi su mudrost, razum, savjet, znanje, jakost, pobožnost i strah Božji. Djeca su se razlikovala samo po tome koja će prije, a koja kasnije nabubati ove pojmove. Iskreno govoreći, a uz sve dužno poštovanje prema pokojnim svećenicima fra Miji Mrljiću (1939. – 2011.) i fra Berislavu Kalfiću (1927. – 2012.) koji su te 1977. u župi Kraljeva Sutjeska (selo Čatići) pripremali djecu za prvu pričest – mi djeca pojma s pojmom nismo mogli imati što bi to bili ti darovi. Svojim ograničenim spoznajnim moćima devetogodišnjaka ili desetogodišnjaka naprezali smo se tek da ih povežemo s Duhom Svetim. Duh Sveti je bio Bog što smo opet znali iz onih šest glavnih istina naše vjere – Samo je jedan Bog, a tri su božanske Osobe – Otac, Sin i Duh Sveti. Otprilike to je bio – kapak.
Kod vjeronauka za krizmu, s 14 i 15 godina stvari su se koliko-toliko popravile. Dječji um bio je sada sposobniji da ove darove poveže s nečim božanskim što Bog besplatno šalje s neba u čistu dušu u trenutku svete krizme. Kako nas je župnik vlč. Stjepan Buček cijelo proljeće i do početka srpnja pripremao uz pomoć nezaboravnog katekizma Snagom Duha na kojemu se naraštaji odgojeni, mogli smo već biti u stanju uočiti vezu između darova Duha koje ćemo primiti na našoj krizmi s događajem silaska Duha Svetoga na Isusove apostole. (Na stranu što te 1983. u Slavoniji nisam uspio po prvi put uživo vidjeti biskupa koji je zbog zauzeća poslao nekog svog svećenika koji je, u mnoštvu druge djece, meni i čak trojici moje braće istog dana podijelio ovaj sakrament.) Silazak plamenih jezika, dakako, nitko nije vidio, no upamtio sam župnikove riječi da će nam ovi darovi pomoći da svoju vjeru ne zatajimo. U vremenu kada se od pravih vjernika tražilo da imaju petlju i plivaju protiv struje, od odlaska na mise i vjenčanja u crkvi, kićenja bora, do slavljenja i čestitanja Božića u javnosti, slanja djece na vjeronauk, bilo je to snažno obećanje. Ono je obećavalo da će biti moguće vjeru očuvati u jednom za nju ipak nepovoljnom okruženju. (A kada je to vjeru lako očuvati?)
Nu, ni tada u teoriji nismo mogli puno znati što koji dar Duha Svetoga točno nosi. Štoviše, mali je broj kršćana koji bi poneku rečenicu mogli reći o ovim darovima. Kao i puno toga iz naše katoličke vjere, i ovo kod većine ostane na onoj šturoj katekizamskoj razini napamet naučenog ili odavno zaboravljenog.
Poboljšati samog sebe? Što da ne, ali kako?
Tko ipak iskreno baci pogled na godine nakon krizme, ne može ne primijetiti kako je u nekim trenutcima ili odlukama odlučivao i činio ono što je bilo pred Bogom ispravno i dobro makar je bilo zahtjevnije, teže pa i opasnije. Nerijetko je to bilo nešto jače od nas. Kao da je iz nas progovarala neka nadnaravna sila pa smo postupali upravo kako je trebalo. U nekim pak drugim okolnostima smo podbacili. Činili smo i birali nešto što nismo trebali, smjeli, nešto što kršćani ne čine, što se protivi Duhu Božjem.
Svi ti darovi Duha Svetoga, kako ćemo i naći u katoličkom nauku, zaista jesu trajne, nadnaravne kvalitete u nama koje nisu naše nego su od Boga. One služe našem osobnom posvećivanju tako što nas otvaraju poticajima Duha Božjega i čine pozornima na ono što Bog govori. One nam pomažu da surađujemo s milošću Božjom te da volimo i hoćemo ono što Bog hoće.
Ako će ovo čitati mladi i oni koji se koriste kompjutorskim programima i nije im strano preuzimanje programa s mreže, mogli bismo reći da ovi darovi Božji predstavljaju neku vrstu nadogradnje našeg osnovnog sustava. Oni donose poboljšanu božansku inačicu nas samih – da bi naš sustav tj. mi mogli djelovati kako Bog zapovijeda.
Godine 1980. ili 1981., ako se dobro sjećam, u župi Kraljeva Sutjeska bila je najavljena krizma koju je zbog peripetija oko koju godinu ranije osnovane župe Haljinići biskup napokon otkazao. Dok je svećenik na kraju mise objavljivao tu vijest, netko od nezadovoljnih vjernika s kora crkve u selu Čatići je dobacio: „Ni ne treba nam krizma!” Kako god bilo, takav ogorčeni povik nezadovoljstva jednom odlukom nije mogao učiniti veću nepravdu darovima Duha Svetoga – koji su svakome prijeko potrebni, da bi poboljšao sebe i bio kompatibilan s Bogom. To Duh Sveti jedino može napraviti i nitko više.
Dar kojim shvaćamo kako shvaća Bog
Što se tiče dara razuma, glavna teološka odrednica veli nam da on pomaže shvatiti vjerske istine onoliko koliko nam je potrebno. Radi se o ulivenom daru Duha Svetoga koji se daje našem umu kako bismo objavljene istine vjere mogli shvatiti u njihovoj jednostavnosti i dubini. Dar razuma daje nam uvid u značenje onoga što vjerujemo. Ne treba ga stoga poistovjećivati s vjerom koja je pristanak našeg uma na ono što je Bog objavio.
U onima koji su od Duha Božjega primili ovaj dar on proizvodi tri glavna učinka. Prvo: osposobljava nas da proniknemo do same biti objavljenih istina vjere čak i onda ako ih nikada nećemo do kraja razumjeti. Drugo: ovaj nas dar potvrđuje u našem vjerovanju tako što nam daje veliku sigurnost u objavljenu riječ Božju. Treće: on nam pomaže da zaključujući iz objavljenih načela dolazimo do spoznaje brojnih istina.
Zvuči složeno? Pa, možda nam malkice upravo nedostaje dara o kojemu govorimo. Pomoći će nam papa Franjo. Govoreći o ovom daru u jednoj katehezi koncem travnja 2014., za razum je rekao da tu nije riječ o ljudskoj umnosti, odnosno o umnoj sposobnosti kojom možemo biti više ili manje obdareni: „Riječ je naprotiv o milosti koju samo Duh Sveti može uliti i koja osposobljava kršćanina da se izdigne iznad vanjskog obličja stvarnosti i pronikne dubine Božje misli i njegova nauma spasenja.” Prema Papinim riječima, taj dar nam pomaže da stvari shvaćamo na način kako ih shvaća Bog, da ih „čitamo iznutra”, Božjim umom, u njihovoj dubini, onako kako ih shvaća Bog. U dotičnom slučaju to bi značilo da nam taj dar pomaže shvatiti Isusovo učenje u evanđelju, odnosno da u tim riječima otkrijemo dubinu Božjih riječi. Do dubine tih riječi može doći samo uz pomoć dara Duha Svetoga, naveo je Papa.
Slično i fra Franjo Mušura (1918. – 2007.) u knjizi Vrijeme za Boga podsjeća da ovim darom Duha Svetoga prihvaćamo istine naše vjere i u njih se uživljavamo toliko koliko je potrebno za spasenje: „Pomoću toga dara nalazimo u vjeri radost, mir i sreću. Darom razuma Duha Svetoga vjerujemo u Sveto pismo i u njegovim riječima otkrivamo smisao koji nam je nekada, u prvom trenutku, sakriven. (…) Dar je razuma Duha Svetoga vidjeti u Bibliji Božju poruku.” Ovaj nam dar, dodaje Mušura, pomaže da onoliko koliko nam je potrebno uđemo u tajnu Boga i čovjeka, tajnu života i spasenja.
Mostarski biskup msgr. dr. Ratko Perić u knjizi Naravni porivi i nadnaravni darovi ovaj dar razuma/razumnosti naziva krepošću koja se suprotstavlja i protivi lakomosti i raskošnosti. Dar razbora za njega je „umna sposobnost koja nam kazuje što valja izabrati u ovom kaosu svjetskome da bismo mogli izaći na pravu stazu spasa”. Svojstvo ili moć razbora podučava nas, naglasio je, „kako ćemo svoje porive i želje ravnati po vječnome zakonu, staviti ih na pravo mjesto po Božjoj zapovijedi”. Ovaj dar Duha Svetoga, podsjetio je biskup na riječi teologa Živana Bezića, olakšava nam da pravilno shvatimo svoj religiozni odnos prema Bogu te da na pravednosti temeljimo svoj odnos prema bližnjemu.
Imamo li u vidu samo nekoliko spomenutih natuknica, lako uviđamo koliko je pošteno zahvaliti Bogu za ovaj dragocjeni dar koji nam je Duh Sveti besplatno udijelio. Silno nam je, dakle, važan i prijeko potreban.
