Nije čudo kako čudo zauzima posebno mjesto u ljudskom životu. Čovjek ga može priznati ili ignorirati, vidjeti ili ignorirati, doživjeti ili ignorirati. Srednjega puta nema, tvrdi i sam A. Einstein, kad kaže: „Dva su načina na koja možete živjeti život; kao da ništa nije čudo i kao da je sve čudo.” Jedan od razloga za ovakvu polarizaciju čuda jest što ono pripada području vjere pa ga svi jednako ne shvaćamo, ne doživljavamo pa i ne definiramo čak i onda ako ga znanost uspije protumačiti. Jednostavno, ako nema vjere, nema ni čuda bilo da ga prepoznajemo u naravnim ili nadnaravnim pojavama. Bez obzira na to što je znanost neke pojave već objasnila, mnogi ih ljudi ipak ne doživljavaju samo kao puke fenomene prirode i njezinih zakona, nego kao Božje darove koji isijavaju Njegovu božansku svemoć i brigu za sve što je stvorio i što uzdržava. Jedan od tih ljudi je bio sveti Franjo Asiški koji je u čovjeku i svemu stvorenom uvijek nepogrešivo pronalazio Božji potpis pa im se uvijek iznova radovao. Za njega je sve stvoreno čudo – od sitne kapi rose do nezamislivih širina svemira. Sve je prelijepa pjesma koju je ispjevao Stvoritelj.
S druge strane, ako se čovjek, svijet i sve stvoreno promatra i doživljava bez Boga i Njegovih intervencija koja su uvijek čudo, onda ubrzo postanu bezlični, neprimjetni i na koncu bezvrijedni. Na mjesto Boga i Božjih zakona današnje ideologije zapadnoga društva kategorično instaliraju čovjeka i ljudske zakone. U takvom svijetu u kojem je čovjek središte svih stvari, ni Bog ni čudo ne mogu postojati čak ni u tragovima jer ih čovjek sam od sebe ne može ni učiniti ni raspoznati pa mu je, recimo, „nepojmljivo da je svemogući Bog stvorio sve iz ničega, a potom se pretvara da mu je lakše pojmljivo kako se ništa samo od sebe okrenulo u svašta” (G. K. Chesterton).
Koliko god nas uvjeravali, ne može biti istinito da trebamo vjerovati samo u ono što vidimo i razumijemo. Jer, vidjeti ne znači vjerovati, nego vjerovati znači vidjeti. A kad je čovjek pun vjere, on vidi čudo na svakom koraku. Zapravo, vidi sebe, druge ljude i sve stvoreno kao savršeno čudo Božje ljubavi. Danas, ali i prije dvije tisuće godina, neki bi na ovo uskliknuli: „Nije to moguće! Kao ni čudo!” Isto toliko godina Isus smireno i strpljivo odgovara: „Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu! Ta Bogu je sve moguće!” (Mk 10, 27-28).
| O slici Na naslovnoj stranici prikazana slika Ljube Laha Gospa pod križem iz filijalne crkve u Bukovcu, župa Foča kod Dervente. U zadnjem ratu ova je kapela potpuno devastirana i zapaljena, a navedena slika sva je izgorjela osim detalja Gospina lica. Čudesno očuvani detalj pronašao je 1998. godine župni vikar fra Ivan Marić. Ostaci ove slike poslani su na konzervacijske radove u Zagreb. Od 2012. godine obnovljena slika čuva se u novoizgrađenoj župnoj crkvi povratničke župe u Foči. Podsjetnik je na ratna stradanja Hrvata ovoga kraja, ali i znak nade i trag Božjega čuda u svijetu. |
