U svijetu koji se sve brže mijenja pod utjecajem tehnologije, suočeni smo s pitanjima koja definiraju samu srž ljudske egzistencije. Nemoguće je učiniti korak natrag i probuditi se u svijetu bez digitalne stvarnosti. Umjetna inteligencija (UI), digitalizacija i tehnološki napredak oblikuju naše radne navike, način na koji koristimo slobodno vrijeme i, što je najvažnije, naše razumijevanje smisla i svrhe. Svakodnevno se susrećemo sa zaključkom kako mlade generacije imaju drukčiji pristup stvarnosti, kako njihova koncentracija slabi i kako se rađaju ovisnosti o ekranima i virtualnom svijetu. Suočavajući se s tom činjenicom da sve veći broj ljudi gubi sposobnost razlikovanja onoga što je važno od onoga što je trivijalno, moramo se zapitati: je li nas tehnologija učinila slobodnijima ili smo postali njezini podanici?
Slobodno vrijeme
Slobodno vrijeme nije samo vrijeme u kojem ne radimo i odmaramo se. Pojam slobodnoga vremena podrazumijeva kreativni moment u kojemu čovjek ostvaruje svoje talente. To je prostor u kojem biramo hoćemo li postati bolji ili gori. U klasičnom smislu, slobodno vrijeme je bilo vrijeme u kojem su ljudi kultivirali vlastiti karakter – bavili se umjetnošću, učenjem, obitelji ili nečim što im je donosilo dugoročnu vrijednost. Danas, međutim, imamo generacije ljudi koji svoje slobodno vrijeme provode beskrajno skrolajući po društvenim mrežama, zarobljeni u digitalnoj simulaciji života. Namjerno koristimo riječ simulacija jer ulazak u virtualnu stvarnost mnogim korisnicima označava ulazak u partikularni svijet u kojem će ponuditi svojim osjetilima novu dimenziju koja je izmišljena i u kojoj se ne nalazi. Pitamo se gdje je nestao čovjek koji je bio tu do jučer?
Ljudi više ne čitaju ozbiljne knjige. Ne razmišljaju sustavno. Ne koriste slobodno vrijeme za razvoj vještina koje bi ih mogle učiniti korisnijima za sebe i za druge. Umjesto toga, konzumiraju informacije koje im pružaju trenutačno zadovoljstvo, ali ih ne izgrađuju. To je problem. Sloboda nije samo odsutnost obveza; sloboda bez discipline i svrhe vodi u kaos. Siguran sam da bismo u ovom trenutku mogli usmjeriti temu i pokušati nalaziti odgovore o rizičnosti slobode i nedostatku ljudske kreativnosti, no za sada je važno spoznati kako se nalazimo u stvarnosti UI-ja i algoritamske vladavine iz koje nema povratka!?
Opasnost za tijelo i um
Uz prekomjernu konzumaciju digitalnoga sadržaja dolazi i fizička i mentalna cijena. Dugotrajno gledanje u ekrane dokazano utječe na našu sposobnost koncentracije i kognitivne funkcije. Svjedočimo porastu anksioznosti, nesanice i depresije kod mladih ljudi, koji su konstantno izloženi prekomjernim podražajima. Mozak nije evoluirao da obrađuje beskonačne tokove informacija koje dolaze s društvenih mreža i internetskih platformi.
Fizički, dugotrajno izlaganje ekranima negativno utječe na vid, držanje i opću tjelesnu vitalnost. Ljudi provode sate u neprirodnim položajima, smanjujući vrijeme koje bi inače mogli iskoristiti za tjelesnu aktivnost ili boravak u prirodi. Postajemo pasivni promatrači, umjesto aktivnih sudionika vlastitih života. Do jučer ekran je značio: posao, inteligenciju i kreativnost, već danas se promijenila paradigma. Ekran predstavlja neprirodan ambijent bez kojega ne možemo, a kojemu se želimo oduprijeti svim silama. Papa Franjo u govoru članovima Papinske akademije znanosti 2024. kaže: „Primjena umjetne inteligencije može imati i ozbiljne negativne implikacije za opću populaciju, posebno djecu i ranjivije odrasle osobe te je potrebno prepoznati i spriječiti rizike manipulativne primjene umjetne inteligencije za oblikovanje javnog mnijenja, utjecanja na izbor potrošača i uplitanja u izborne procese.” Implicirajući pri tom na neotuđivo i neizostavno pravo svakoga čovjeka da svoje dostojanstvo promatra Božjim očima. Jesmo li pod izazovom progresa upali u zamku neoropstva algoritma i digitalnoga?
Tema o kojoj je papa Franjo promišljao u sklopu sastanka Svjetskoga gospodarskog foruma „Suradnja za inteligentno dobaˮ u Davosu usmjerena je prema odgovornosti u korištenju UI-a. Papa Franjo u poruci sudionicima Svjetskoga gospodarskog foruma u Davosu ističe da „kao i kod svih drugih ljudskih aktivnosti i tehnološkog razvoja, umjetna inteligencija mora biti podređena ljudskoj osobi i postati dio nastojanja da se postigne ‘veću pravdu, veće bratstvo i humaniji društveni poredak odnosaʼˮ.
Tko je odgovoran za odluke algoritma?
Jedan od najvećih problema s UI-jem nije njegova moć, već naša nesposobnost da preuzmemo odgovornost za način na koji ga koristimo. Lako je prebaciti odgovornost na algoritme. „UI je to odlučio”, reći će ljudi. No, to nije istina. Nema UI-ja bez ljudske ruke koja ga je stvorila i programirala.
Kad algoritmi odlučuju tko dobiva posao, tko dobiva kredit ili tko je kriv u pravnom slučaju, postavlja se pitanje: tko preuzima odgovornost za te odluke? Ako se sakrijemo iza tehnologije, uklanjamo ljudsku moralnu odgovornost i pretvaramo se da su odluke neutralne. Ali one nisu neutralne. One su rezultat određenih vrijednosti koje su ugrađene u sustav od strane njegovih tvoraca.
Kako ostati čovjek?
Ako želimo da tehnologija služi čovječanstvu, a ne da ga zamijeni, moramo donijeti nekoliko ključnih odluka:
1. Postaviti granice u korištenju ekrana i UI-ja – Moramo svjesno upravljati svojim vremenom kako nas digitalni svijet ne bi preuzeo.
2. Koristiti tehnologiju za jačanje ljudskih sposobnosti, a ne za njihovu eliminaciju – UI treba pomagati ljudima, ne ih zamjenjivati.
3. Njegovati osobnu odgovornost i discipline – Umjesto da postanemo pasivni konzumenti digitalnoga sadržaja, moramo učiti, čitati, trenirati tijelo i um, graditi karakter.
4. Očuvati kreativnost i autentičnost – Ljudi nisu strojevi. Naša snaga nije u tome da budemo produktivni, nego da budemo sposobni stvarati značenje.
Tehnologija nas ne može spasiti
Ideja o prebacivanju čovjekova identiteta, svijesti i osobne povijesti učitavanjem u ʻoblakʼ ili čip, čini se više kao pokušaj bijega od čovječnosti nego njezina nadgradnja. Restrukturiranjem čovjekova duha i svijesti, ovladavanjem sposobnostima mozga i kognitivnih funkcija, transhumanistička kreacija želi ponuditi spasonosnu spoznaju nekoga oblika besmrtnosti. Pritom dualistički odbacuje i zatvara oči pred neuništivom istinom o čovjeku koji je jedinstvo duha i tijela, te nema besmrtnosti tijelu bez duše, jednako kao ni duši bez tijela. Čini se kako čovjek nema izbora u pitanju ostati čovjek ili ne, nadogradnja bi značila i dehumanizaciju. Iako se Crkva sve više otvara suvremenom govoru i dijalogu o ovim temama postoji i stanovita opasnost da si Crkva prigovori kako nije kompetentan sugovornik i da ostane po strani. Nezamjenjiva uloga je upravo Crkve, sudjelovati u planetarnoj raspravi i pomoći čovjeku da ostane čovjek!
