Poput drugih velikih svjetskih religija, kako je to u svojim povijesno-religijskim istraživanjima pojmova svetoga vremena i vječnoga povratka pokazao Mircea Eliade, kršćanstvo također ima poseban odnos prema vremenu promatrajući „prošlost” i „budućnost” kao lice i naličje jedne organske cjeline. Vođeno logikom vječnoga povratka upućuje sveto vrijeme u religijama na nadvremensku povezanost početka i kraja, tj. trajnu prisutnost jednoga utemeljujućeg početka koji u sebi već sadrži budućnost čovjekova života očitujući tako unaprijed cjelinu čovjekova postojanja koja se u vremenu tek treba ostvariti. Tako je i u kršćanstvu budućnost već sadržana u Objavi iz prošlosti koja oblikuje našu sadašnjost konkretno, ali i u formi eshatološkoga obećanja – konačne vizije smisla našega postojanja i oblika koji će taj dovršetak poprimiti. Kao učenje o posljednjim stvarnostima i svršetku ljudskoga života eshatologija je nezamjenjivi dio kršćanskoga nauka koji ga čini cjelovitim i kršćanski identitet uvijek ima eshatološku dimenziju – okrenutost (obećanoj, objavljenoj i započetoj) budućnosti u Bogu kao temeljnom putokazu u labirintu i pitanjima sadašnjosti.
Nadvremenost Objave
Kršćansku egzistenciju bitno usmjeravaju njezina prošlost i u njoj sadržana vizija i obećanje budućnosti. Ako je čovjekova povijesna egzistencija bitno vremenska, izražena u trojcu prošlost-sadašnjost-budućnost, onda se za kršćansku egzistenciju može reći da se ostvaruje u sadašnjosti koja poput rijeke protječe između dvije u Objavi već oblikovane obale prošlosti i budućnosti. Kršćanstvo, ako želi biti kršćanstvo, mora ostati unutar tih obala: ako ih napusti, onda će to biti samo jedna mutna, deformirana, nekontrolirana voda koja će razarati sve oko sebe. Ono što definira rijeku jest njezin izvor i regulirani kontinuitet između obala, a ne napuštanje obala: kad napusti obale, rijeka postaje razorna poplava. Bitna je riječ kontinuitet, a pod njim se obično podrazumijeva neki pravilni tijek i razvoj stvari: kao što je povezanost s izvorom bitna za identitet rijeke, tako je i vjernost vjerskom izvoru bitna za autentičnost vjerskoga nauka.
Tema kontinuiteta i autentičnosti crkvenoga nauka obilježila je teološku misao jednoga od istaknutih likova kršćanske teologije 19. stoljeća: engleskoga teologa i kasnijega kardinala i sveca Katoličke Crkve Johna Henryja Newmana (1801. – 1890.) koji je prešao iz Anglikanske u Katoličku Crkvu na temelju proučavanja razvoja crkvenoga nauka. Ovaj ga je studij doveo do uvida u organsku vezu, kontinuitet nauka Katoličke Crkve s najranijom kršćanskom tradicijom koja je oblikovala prvih pet stoljeća zajedničkoga crkvenoga života, tzv. consensus quinquesaecularis, i koji sve kršćanske crkve i denominacije smatraju temeljem svoga razvoja.
Iz ovoga je uvida nastala teološka teorija, donesena u njegovu ranom spisu O razvoju vjerske nauke (An Essay on the Development of Christian Doctrine) iz 1845. godine, u kojoj se izlaže sedam kriterija prema kojima se odvija razvoj kršćanske doktrine. Newmanovi kriteriji jasno pokazuju organsku vezu, kontinuitet između prošlosti i budućnosti kršćanske doktrine: riječ je o odnosu anticipacije i unutarnje koherencije, tj. budući se razvoji kršćanske misli moraju naći u nekom obliku u njezinu samom početku – prošlost anticipira budućnost, a budućnost razvija i čuva prošlost sadržavajući je u sebi. Temelj i vitalnu snagu ovom kontinuitetu osigurava jedna dinamična i vitalna logika ponašanja koja kritičkom preradom poticaja i pobuda proizišlih iz susreta s drukčijim mišljenjima omogućava inkulturaciju kršćanstva bez žrtvovanja njegova identiteta.
Ovaj kontinuitet pokazuje da se o „prošlosti” Objave može govoriti samo uvjetno – u vremenskim kategorijama. Međutim, to se ne može reći za njezin sadržaj: naime, sadržaj je nadvremenski u tom smislu da protežući se kroz sve tri vremensko-povijesne dimenzije čovjekova postojanja – prošlost, sadašnjost i budućnost – ostaje trajno suvremen. Prošlost Objave ne prolazi nestajući, nego ostavlja trajni trag za budućnost: iako određuje „vrijeme”, Objava je iskorak iz vremena. Za njemačkoga luteranskog teologa Wolfharta Pannenberga u kršćanskoj se Objavi cijela istina o ljudskom životu proleptički (spominjanje pojava unaprijed koje će se tek dogoditi kao da su se već dogodile) očitovala te učinila čovjekov život i povijest cjelovitom iznoseći njihov temeljni smisao i pravac. Središte te prolepse je Kristovo uskrsnuće:„Ustajanje raspetoga od mrtvih jest eshatološka samoobjava Božja… i svršetak će svijeta ostvariti samo ono što se već dogodilo u Isusu.” Tako povijesni događaj u „prošlosti” ima narav anticipacije, predudioništva u konačnom svršetku povijesti pokazujući nadvremenski identitet Objave – suvremenost početka i kraja.
Upozorenja iz prošlosti
Eshatološka se budućnost i povijesna sadašnjost u kršćanstvu prožimaju i veliko je umijeće znati ovo prožimanje na pravi način percipirati: riječ je o zahtjevnom zadatku kritičkoga i duhovnoga razlučivanja koji stoji pred Crkvom u svakom vremenu. Kršćanstvo živi u napetosti između sadašnjosti i budućnosti: u sjeni onoga teološkog „već, ali još ne” koje upozorava da će već prisutni sadržaj Božje Objave svoju potpunost kao dovršenje povijesti za nas ljude dobiti ipak na koncu našega života – pojedinačnoga i zajedničkoga.
Tako je 70-ih godina 20. stoljeća njemački katolički teolog Johann Baptist Metz u ranoj fazi svoje političke teologije pokušao iz eshatološke perspektive pojasniti napetost između kršćanskoga identiteta i modernoga doba kao njezin spiritus movens. On ističe da eshatološka upravljenost Crkve ne vodi do odnosa nijekanja niti do odnosa poistovjećivanja nego do kritičko-dijalektičkog odnosa prema povijesnoj sadašnjosti koji naziva „eshatološkim pridržajem”. Crkva je snagom ovoga „eshatološkoga pridržaja” (pred)određena da bude kritička ustanova u odnosu na društvo kojoj pripada kritička i osloboditeljska zadaća, a teologija treba postati „politička teologija kao kritička teologija (društva)”. Za Metza je to dalje značilo da kršćanstvo treba biti „mesijanska”, a ne „građanska” religija. Kao izraz „kršćanstva nasljedovanja” mesijanska je religija obilježena solidarnošću i mesijanskom praksom ljubavi. Građanska je religija, naprotiv, obilježena nekritičkom prilagodbom sadašnjosti i u njoj nema mjesta za obraćenje, nego je riječ o koristoljubivoj religiji koja ide za zadovoljavanjem religioznih potreba subjekta: u njoj su kršćanske kreposti privatizirane, a politika i ekonomija su daleko udaljene od etike.
Dijeleći isti vremenski i njemački društveni-crkveni kontekst nakon Drugoga vatikanskog sabora s Metzom, budući kardinal i papa Joseph Ratzinger je 1969. godine, u jednom razgovoru za radijsku emisiju o „budućnosti Crkve”, također upozorio na moguće dramatične posljedice nekritičke prilagodbe kršćanske poruke duhu vremena rekavši: „Uskoro ćemo svećenike svesti na ulogu socijalnih radnika, a poruku vjere na političku viziju. Sve će se činiti izgubljenim, ali u pravom trenutku, upravo u najdramatičnijoj fazi krize, Crkva će se ponovno roditi. Bit će manja, siromašnija, gotovo katakombalna, ali i svetija. Jer to više neće biti Crkva onih koji nastoje ugoditi svijetu, nego Crkva vjernih Bogu i Njegovu vječnomu zakonu. Ponovno rođenje bit će djelo maloga broja preostalih, naizgled beznačajna, ali ipak neukrotiva, koji je prošao kroz postupak pročišćenja. Jer Bog tako djeluje. Protiv zla, malo se stado opire. Pojavit će se Crkva koja je mnogo izgubila. Ona će biti mala i morat će početi iznova, više ili manje od početka.” Izgleda da ono što su Metz i Ratzinger još prije 50-ak godina naslutili, mnogi ni dandanas ne žele niti mogu vidjeti…
