Dekalog ili deset Božjih zapovijedi jasno kazuje što nikako ne smijemo činiti, ali posrnuli čovjek ipak posustaje i griješi, slijedeći jednosmjerni pravac puta izgona iz raja. Ipak, postoji naknada za naše propuste, mogućnost pokajanja i oprosta. Čovjek je ograničeno biće, bez obzira na to koliko pokušava dokazati drukčije, koje pogrešno shvaća stvari ili ih previđa zarad vlastita probitka i kratkotrajnih užitaka čije su posljedice dugotrajne. Iako postoje etička i moralna načela i pravila zapisana u našim srcima, mi ih često ignoriramo ili tražimo zaobilazni put kako bismo postigli nešto za što podsvjesno znamo da ne bismo trebali činiti. Da nas upozori na naše nestalnosti i nesavjesnosti, sveti Augustin ističe: „Bog je zapisao na ploče Zakona ono što ljudi nisu pročitali u svojim srcima.” Katolička Crkva nas iznova podsjeća na ove norme, stalno naglašava važnost čovjekova dostojanstva i bolnost posrtanja, pogubnost nepravdi i marginalizacije čovjeka različitim društvenim spoticanjima i neprilagođenostima između siromašnih i bogatih. Sve pojave današnjice koje čovjeka nastoje onečovječiti, poniziti i učiniti bezvrijednim iako je stvoren na sliku Božju podcrtavaju čovjekovu slabost i potrebu za osloncem. Sveti Josemaría Escriva moli: „Gospodine, kako si velik u svemu! Ali još me više ganeš kad se spustiš na našu razinu, da nas pratiš i tražiš u gužvi svakoga dana. Gospodine, daruj nam djetinji duh, čiste oči i bistru glavu da te prepoznamo kada dođeš bez ikakvog vanjskog znaka svoje slave.”
Stvarnost današnjice
Rat, seobe stanovništva, odlazak mladih s vlastitih ognjišta, trgovina ljudima, zlostavljanje djece, nasilje nad ženama, abortus, surogat majčinstvo, eutanazija, marginaliziranje osoba s invaliditetom, rodna ideologija, promjena spola, digitalno nasilje, sve su to neke od pojava današnjice s kojima se čovjek, htio – ne htio, suočava. Uloga Crkve kao mjesta sigurnosti, jakosti i povjerenja važna je za običnoga vjernika i njegovo je utočište. Gdje se još možemo skriti i pronaći osim u kući Oca svoga? Iako stvoren na sliku Božju, čovjek se uzoholio i misli da vlastitom voljom može vladati svijetom i drugima. Ljudsko dostojanstvo ne određuje samo podrijetlo pojedinca nego i njegovi korijeni – zajedništvo s Bogom. Stoga smo pozvani živjeti u skladu s Božjim naumom i naukom Crkve. Escriva kazuje da je „sreća na nebu za one koji znaju kako biti sretni na zemlji”. Običan čovjek je zbunjen današnjim pojavnostima kojima se čovjeka mjeri kroz materijalno i mogućnosti konzumerizma sve skupljih i nepotrebnijih stvari. Običaji koji su nekad bili ustaljeni i slijedili se, danas se odbacuju zarad nekih nakaradnih dokazivanja i gubljenja identiteta. Vjenčanja, krštenja, krizme, pričesti sve se pretvorilo u prikaz materijalizma i dovijanja kako biti originalniji od drugih. Cijela je to industrija različitih kompromisa i ideja koje sa samim činom obilježavanja određenog događaja nemaju puno dodirnih točaka. Da nema natpisa o kojoj je prigodi riječ, ne biste znali jeste li na proslavi vjenčanja, krštenja, krizme, pričesti. Sve izgleda isto i sve je puno kičastih obilježja i „oltara” koji slikovito prikazuju one kojima je taj dan posvećen. Ljudsko biće gubi bitku s nametnutim trendovima i predaje se bez puno opiranja. Pristaje na promjene viđenja stvarnosti i postaje još samo kotačić u mašineriji koja mu odnosi mir i dostojanstvo. „Depersonalizirajući sami sebe, postali smo, što je odista krajnje neobično, svoji vlastiti idolopoklonici”, primjećuju autori knjige Arhitekti kulture smrti, Donald de Marco i Benjamin Wiker. Po Ivanu Pavlu II. ovo vrijeme u kojem se gubi smisao za Boga, „teži i gubljenju smisla za čovjeka, njegova dostojanstva i njegova života; u svoje vrijeme, sistematsko kršenje moralnih zakona, posebice u teškoj stvari poštivanja ljudskog života i njegova dostojanstva, proizvodi jednu vrst potpunog zamračenja sposobnosti shvaćanja životvorne i spasonosne prisutnosti Boga”.
Važnost ljudskoga dostojanstva
U novom dokumentu Katoličke Crkve Dignitas Infinita stoji: „Sjedinjujući se sa svakim čovjekom svojim utjelovljenjem, Isus Krist je potvrdio da svaka osoba posjeduje neizmjerno dostojanstvo samim time što pripada ljudskoj zajednici; štoviše, potvrdio je da se to dostojanstvo nikada ne može izgubiti.” Zašto trebamo voditi brigu o bližnjemu, o siromašnom bratu? Jer je njegovo dostojanstvo jednako važno i jer naš odnos prema njemu određuje i nas same. „Rođen i odrastao u skromnim uvjetima, Isus otkriva dostojanstvo potrebitih i onih koji rade”, navodi se u Dignitas Infinita. Poštovati drugoga bez obzira na njegovo materijalno (blago)stanje i ne umanjivati njegovo dostojanstvo niti sebe smatrati većim ili kvalitetnijim važan je dio odgoja koji započinje od malih nogu. De Marco ističe da je najvažnija zadaća ljudskih bića sudjelovati u životu drugih s ljubavlju. A svijet konzumerizma upravo suprotno zagovara: sebičnost, oholost, vlastiti probitak, trku za novcem i skupljanje materijalnoga blaga, osjećaj moći i samodostatnosti. „Svojeglavost čovjeka neizbježno dovodi do toga da se izolira od drugih, da sam sebe otjera u progonstvo. Uz to, svojeglav čovjek raskida sa svim vrijednostima koje postoje izvan njega. To progonstvo i taj raskid imaju za posljedicu čovjekovo posvemašnje duhovno osiromašenje”, ističe de Marco. U svjetlu promicanja gore spomenutih pojava koje se protive dostojanstvu čovjeka i nagrizaju društvo i smisao ljudskoga života, rijetke su institucije, osim Crkve, koje se protive i ustaju protiv ovih novotarija koje nemaju čovjekovo dobro na umu. „Koncept ljudskog dostojanstva također se povremeno zlorabi kako bi se opravdalo proizvoljno širenje novih prava, od kojih su mnoga u suprotnosti s onima izvorno definiranim i često su postavljena u suprotnosti s temeljnim pravom na život”, ističe se u Dignitas Infinita.
Crkva kao šator Božji
Crkva kao šator Božji natkriljuje naše pameti i vodi nas u susret s našim Stvoriteljem nudeći nam sklonište i zaštitu. Upravo u sakralnom prostoru gdje čovjek dolazi potvrditi svoju vjeru, moliti i zavjetovati svoju volju i poslušnost, često se osjeća zbunjen interijerom koji ga udaljava od prvotne namjere. Moderne crkve koje se danas grade ne nude onaj osjećaj prisnosti, topline i radosti koji osjetimo kad u daljini prepoznamo toranj crkve i njezine konture. Danas, da nema križa na neobičnim građevinama, ne bismo znali da je to sakralni prostor i da nas u njemu čeka Krist. Nekad se stručnjaci, umjetnici i svećenici slože u razmišljanjima da crkva treba biti i umjetnički prostor, ali često se zna dogoditi da umjetnik nametne svoju viziju, a promatrač-vjernik ostane zakinut ili zapanjen pa i osupnut onime što (ne) vidi. Trebalo bi se prilikom gradnji novih sakralnih objekata povesti računa kome je namijenjena crkva i kako će se osjećati okružen čudnim, izobličenim likovima razvikanih majstora koji s vjerom i nisu baš načisto. Njihov umjetnički genij nastoji, ponekad, sebe postaviti na mjesto Boga i stoga dođe do nerazmjera prikaza. Često se običan vjernik žali drugima, komentira kako ga slike odvlače pa i sablažnjavaju jer to nije slika Isusa, Marije ili apostola kako ih oni, čitajući Bibliju, doživljavaju. Možda bi trebalo ući u cipele onih koji najviše posjećuju taj prostor i uživjeti se u ulogu skromnoga i predanoga vjernika i njegova viđenja Neba. Umjetnici imaju izložbene prostore za svoja viđenja i apstrakcije, a sakralni prostor neka bude u svrhu molitve i radosti susreta. „Ne gordi se moje srce, niti se oči uznose. Ne idem za stvarima velikim ni za čudima što su iznad mene. Ne, ja sam se smirio i upokojio dušu svoju; kao dojenče na grudima majke, kao dojenče duša je moja u meni” (Ps 131,1-2). Kada u poniznosti hodimo s Bogom, postajemo bolji i sretniji, zadovoljni onim što imamo jer znamo da smo zbrinuti i da Otac naš na nebesima zna najbolje što nam treba. „Zar nisi vidio svjetlo u Isusovim očima dok je siromašna udovica ostavljala svoju malu milostinju u hramu? Dajte mu sve što možete”, savjetuje Escriva.
