U drugom izvješću o stvaranju čovjeka (Post 2,4b-24) otkrivamo prvu i temeljnu značajku Božjega pogleda na drugoga i drukčijega. Riječ je o različitosti kao konstitutivnoj značajki čovjekova lica.
Čovjek – stvoreno biće koje u sebi nosi dah božanskoga života
Za razliku od prvoga izvješća (Post 1,1–2,4a) u kojemu je čovjek stvoren šesti dan kao vrhunac stvaranja i odmah kao muško i žensko, u drugom izvješću (Post 2,4b-25) na zemlji na kojoj još ne bijaše nikakvoga poljskog grmlja ni bilja Bog, poput lončara, oblikuje čovjeka od praha zemaljskoga i u nosnice mu udahnjuje dah života. U tom činu stvaranja čovjeka otkrivamo dvije vrlo važne antropološke značajke. Oblikovan od praha zemaljskoga (hebrejski pojam ʽāpār označava tlo ili gornji sloj obradive zemlje: blato, prašina, glina) čovjek je prolazno i krhko biće. No čovjek je i biće vječnosti jer u sebi nosi dah božanskoga života po kojemu je sličan svojem Stvoritelju. Potrebno je pri tome naglasiti da zbirna imenica hā’ādām u hebrejskom jeziku označava i „čovjeka” i „čovječanstvo”, te ju je u ovom slučaju potrebno shvatiti ne toliko kao čovjeka pojedinca s osobnim imenom Adam, koliko kao predstavnika cjelokupnoga čovječanstva.
Čovjek – relacijsko biće
Bog smješta čovjeka u vrt da ga obrađuje i za njega se skrbi. Iako je u njemu imao sve potrebno za život, čovjek se nije mogao ostvariti u svojoj punini jer bijaše sam. Stoga reče Bog: „Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on.” (Post 2,18). Hebrejski izraz ʽēzer kenegdô koji prevodimo „pomoć kao što je on” ukazuje na još jednu vrlo važnu antropološku značajku. Riječ je o čovjeku kao biću odnosa. Naime, izraz ʽēzer u Svetome pismu opisuje nužnu intervenciju u spašavanju nekoga iz smrtne situacije, intervenciju koja je gotovo uvijek Božje djelo. Imenica kenegdô u hebrejskom jeziku ne podrazumijeva potpunu jednakost, nego komplementarnost, uzajamnost i različitost jer se u njezinu korijenu nalazi imenica neged koja označava nešto ili nekoga što je nasuprot čemu ili komu, a onda i nešto ili nekoga što odgovara čemu ili komu. Izraz ʽēzer kenegdô možemo, dakle, prevesti „pomoć naspram njega”, „pomoć ispred njega”, „pomoć na drugoj strani”. Nije dakle riječ samo o fizičkoj pomoći i pomoći u osiguravanju nasljedstva nego o pomoći u širem i dubljem smislu riječi. Bog stvara čovjeku nekoga tko će stajati ispred njega licem u lice, nekoga tko će mu biti sličan i komplementaran, ali i drukčiji od njega, netko s kim će moći uspostaviti dijalog i ući u osoban odnos. Stoga Bog oblikuje životinje od praha zemaljskoga kao što je prethodno oblikovao čovjeka te ih dovodi k njemu da vidi kako će koju nazvati, pa kako koje stvorenje čovjek prozove, da mu tako bude ime (usp. Post 2,19). Čovjek nadjene imena svoj stoci, svim pticama u zraku i životinjama u polju, ali u njima ne nađe pomoć kao što je on. Iako su bile oblikovane od praha zemaljskoga poput njega, životinje nisu mogle biti „pomoć ispred njega”. Budući da čovjek sa životinjama nije mogao ući u odnos i stupiti u dijalog, Bog stvara ženu. Poput muškarca i stvaranje žene prikazano je u dva čina. U prvom činu Bog na čovjeka pusti tvrd san, te on zaspa (usp. Post 2,21). Hebrejski pojam tardēmāh označava osobito dubok san koji čovjeka lišava svijesti o samome sebi i o stvarnosti. I u tom činu otkrivamo bitnu antropološku značajku: drugi i drukčiji će za čovjeka ostati trajni misterij jer nije svjestan njegova stvaranja jednako kao što nije bio svjestan ni svojega. U drugom činu Bog uzima iz njegova tijela „rebro” i od njega načini ženu (usp. Post 2,21-22). Hebrejski pojam ṣēlāʽ – „rebro” na drugim mjestima u Svetom pismu označava „stranu” kovčega, šatora, hrama (usp. Izl 25,12; 26,20; 1 Kr 6,5.34; Ez 41,5; 2 Sam 16,13). U Septuaginti, grčkom prijevodu Staroga zavjeta, ṣēlāʽ je prevedena pojmom hēpleyra – „strana tijela”. Prema jednom rabinskom tumačenju „Bog nije stvorio ženu od čovjekove glave da ne bi bila vladarica nad njim, nije je načinio ni od noge da ne bi bila njegova ropkinja, nego od rebra da bude družica jednaka dostojanstva i da bi bila blizu njegovu srcu”. Bez obzira na mogućnost različitih prijevoda, riječ je o simboličkom govoru kojim autor želi naglasiti jednakost muškarca i žene. Muškarac i žena imaju jednaku narav, jednako dostojanstvo i jednak život. Stvoren kao relacijsko biće čovjek se može ostvariti samo u odnosu s drugim koji stoji ispred njega i u čijem će licu spoznati svoje vlastito lice. No u tom susretu i odnosu „licem u lice” čovjek spoznaje i svoju različitost.
Čovjek – biće različitosti
Ženu koju je načinio iz njegova rebra Bog dovodi k čovjeku. Riječ je zapravo o daru jer se u hebrejskom jeziku izraz „dovesti” upotrebljava za „predstavljanje dara”. U ženi koju mu je Bog darovao čovjek prepoznaje kost od svoje kosti i meso od svojega mesa, ali i različitu od sebe: „Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta!” (Post 2,23). Izrazi „kost od mojih kostiju” i „meso od mesa mojega” na drugim mjestima u Svetome pismu označavaju rodbinske veze, krvno srodstvo i druge uske veze između dviju osoba. Iako je ženu prepoznao kao dio sebe, ona je drukčija od njega. Čovjek je ʽîš, a žena je ʽîššāh – „čovječica”. Čovjek je dakle stvoren kao relacijsko biće i kao biće različitosti. Riječ je o vrlo važnoj antropološkoj značajki. Naime, drugi će za čovjeka uvijek biti „drugi” i „drukčiji”, misterij koji će izmicati njegovoj spoznaji i koji će ga trajno podsjećati na gubitak integriteta, jer žena je stvorena od jednoga njegova dijela. Upravo ta različitost podsjećat će ga da ne zna i da ne može sve znati o drugomu te da će istinski odnos trebati graditi na prihvaćanju i poštovanju međusobne različitosti kao dara. Stvaranje drugoga u njegovoj jedinstvenosti i različitosti bilo je moguće zahvaljujući dvostrukom čovjekovu gubitku: gubitku svijesti, tj. gubitku spoznaje o podrijetlu drugoga i gubitku vlastitoga integriteta. Žena je stvorena od jednoga njegova dijela, stoga će se čovjek samo u odnosu s drugim moći u potpunosti ostvariti. U tom odnosu s drugim „licem u lice” čovjek je pozvan prihvatiti i poštovati međusobnu različitost. Nužni preduvjet i siguran temelj autentičnih odnosa prihvaćanje je drugoga kao onoga o kojemu ne znam i ne mogu sve znati i kao onoga koji će stajati ispred, a ne pokraj, ispod ili iznad mene. U Božjem naumu drugi i drukčiji je onaj koji stoji ispred mene „licem u lice” i u čijoj sam različitosti pozvan graditi jedno MI u kojemu se JA i TI prihvaćaju takvi kakvi jesu; MI u kojemu JA stoji ispred TI, ne u stavu nadmetanja, dominiranja, vladanja, straha i podređenosti, nego u stavu prihvaćanja u kojemu je moguće dovesti u pitanje svoje sigurnosti te živjeti u punini istinu o samome sebi i drugome: krhka smo i prolazna bića, ali i bića koja u sebi nose dah božanskoga života. U Božjem pogledu različitost je dar i mogućnost, bogatstvo i blagoslov jer licem u lice s drugim i drukčijim čovjek spoznaje drugoga i samoga sebe te u autentičnom odnosu pripadnosti i prihvaćanja, zajedništva i odgovornosti za primljeni dar ostvaruje puninu i ljepotu života. U svjetlu Božjega pogleda na drugoga i drukčijega možemo reći da je primarni poziv čovjeka stvorena kao bića odnosa i kao bića različitosti izgradnja „zajednice lica” koja se ne temelji na želji za posjedovanjem, nego na ljubavi koja drugoga gleda licem u lice prihvaćajući ga u njegovoj različitosti i slobodi, jedinstvenosti i istini.
(dr. sc. s. Silvana Fužinato, izv. prof.)
