Pa, ipak, prije su se smijeh i pjesma mogli čuti češće, bez obzira što se trebalo namučiti samo da se nešto pojede. Ne ulazeći u detaljnu analizu, ipak bi bilo površno kad bi se reklo da su prijašnje generacije bile sretnije jer se nisu bojale života. Život bez brige i bojazni jednostavno ne postoji. Prije će biti da nisu bili opsjednuti životom ili još preciznije – nisu bili opsjednuti uživanjem života.
Danas je priča drugačija. Postali smo opsjednuti životom, zdravljem, uspjehom, ljepotom… Pa nas je takav život sveo na puke konzumente svojih ideologija i proizvoda. Vrijeme nam je puno paradoksa koji su nam postali normalni: kava bez kofeina (kava bez kave), umjetni zaslađivači (šećer bez šećera), cigarete bez nikotina (duhan bez duhana), bogaćenje bez motike (zarada bez rada), virtualni prijatelji (prijatelji bez prijatelja) itd. Vjerujem kako smo svi odavno primijetili da je teško, vrlo teško danas nekoga obradovati pa i djecu, bez obzira koliko vrijedan bio poklon. Sve to čovjeka čini nezadovoljnim, uvrijeđenim, razočaranim, isključivim, traumatiziranim i izgubljenim.
Gdje je problem? Jednom riječju rekao bih: strpljenje. Jednostavno smo zaboravili čekati, ne znamo se s pouzdanjem nadati. Strpljenje niti ne spominjemo a kamoli da ga prihvaćamo kao vrlinu koja je plod Duha, kako ga opisuje sveti Pavao. Sve više sličimo razmaženoj djeci kojima život treba ispunjavati svaku želju. I to ne sutra, nego odmah sad. A kad nam ne ispuni, vika i obijesna galama ne čuju se samo u vlastitoj kući, nego dopire do susjednih sela, gradova i država. Ne znamo čekati, biti strpljivi, strpljivo raditi vjerujući kako će se plodovi pojaviti onda kad im dođe vrijeme. Sigurno je to i jedan od razloga zašto danas bezglavo odlazimo u tuđinu, zapuštajući ili prodajući ognjišta i strpljivo njegovanu zemlju svojih očeva i djedova naivno vjerujući kako ćemo sve imati istoga trenutka u tuđim zemljama i na tuđoj djedovini! Sve ima svoju cijenu, pa ako se tamo što i stekne, trostruko se to otplaćuje. Pristali smo mi na to, samo kako bi se mogli hvalili, zavarati i lagati jedni drugima. Možemo mi često prevariti i sebe i druge ali ne možemo prevariti život, jer on ima svoje zakone, pravila i svoj slijed. Život strpljivo i bez greške vraća za sve što posijemo i to uvijek višestruko. I zato jedino oni koji nauče biti strpljivi i strpljivo čekati uberu njegove najljepše plodove. Aristotel je nekoć govorio: „Strpljenje je gorko, ali su mu plodovi slatki.”
Znate li kako raste bambusovo drvo? Kada se bambusovo sjeme baci u zemlju, stalno ga treba zalijevati i gnojiti. Godinama se spolja ništa ne vidi, samo nekih 2 cm biljčice. Prve godine ništa se ne dogodi. Ni druge se godine ne vidi ni znak rasta, treće i četvrte ništa da bi vidio ili nekome pokazao zbog čega se mučiš. Tek u petoj godini, u samo šest tjedana bambusovo drvo iznenada izraste više od 20 metara! Ne, nije drvo spavalo 4 godine, nego je raslo u dubinu, razvijajući korijen koji će moći držati ogromno stablo.
Upravo nam to Biblija govori kad nas poučava da budemo strpljivi. A kako smo zaboravili čekati, sve više imamo problema i sa svojim najdragocjenijim blagom, svojom vjerom, koja svoje plodove donosi upravo u strpljenju, povjerenju i pouzdanju u Boga. Najbolji primjer takvog život jest Blažena Djevica Marija, koja majčinski brižno, svjedoči svojim životom kako se velike stvari događaju onima koji vjeruju i u nadi čekaju. A cijeli je njezin život bio strpljivo pouzdanje u čistu Božju riječ. Najprije njezini roditelji, sv. Joakim i Ana, dugo nisu mogli imati djece. Dugi, dugi niz godina su molili i u poodmakloj dobi konačno dobivaju kćer Mariju. Marija, kao i sve ostale Židovke, sanja o udaji i običnomu ali sretnom obiteljskom životu. Međutim, Bog joj se preko anđela javlja i govori da ju je izabrao za majku svoga Sina. I svi bi mi očekivali jedan spektakularan život. Ali nema ništa spektakularno: rađa Dijete u štalici, pa odmah zatim bježi u izgnanstvo. Kad su se vratili, opet se ništa spektakularno ne događa. Strpljivo su čekali 30 godina do početka Isusovoga javnoga djelovanja. I što se na samom kraju događa? Taj njezin Sin, kojega je sam anđeo navijestio kao Boga, završava na križu i Golgoti, a to je bilo mjesto najsramotnije i najokrutnije smrti. I opet, tri dana čeka slavno Njegovo uskrsnuće i na koncu svoje slavno Uznesenje na nebo. Malo je reći koliko je tu strpljenja i pouzdanja, ali vjera je baš od njih satkana. Zašto mi uporno mislimo da bi trebalo i moralo biti drukčije?
Biti strpljiv s drugim ljudima znači voljeti ih. Biti strpljiv sa samim sobom znači nadati se. Biti strpljiv s Bogom i strpljivo čekati Njegova obećanja, znači vjerovati. A upravo su vjera, strpljenje i nada među glavnim razlozima da nas turbulentna povijest, puna košmara i okupatora još uvijek nije obrisala sa ovoga našega lijepoga bosanskohercegovačkoga tla. Svi naši živi i pokojni očevi, majke, svećenici, časne sestre, fratri, bake, djedovi i pradjedovi voljeli su ovo tlo i sve ljude koje je ono hranilo pa su strpljivo, kako Biblija kaže, podnosili žegu dana i težinu života. Koliko su samo puta počinjali iz pepela crpeći snagu u vjeri i pouzdanju kako se Bog nikad nije iznevjerio u svojima obećanjima. Sve što imamo danas oni su nam ostavili kao zalog svoje ljubavi. Nema što im život nije servirao, pa su ipak sve strpljivo prihvaćali znajući da se bore za one koje vole a tada se nisu željeli cjenkati sa životom. Da, znali su za koga ovdje rade, žive i umiru. A znamo li mi danas?
„U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani.” (Rim 12,12)
