I danas razlikujemo istinu nekog romana od istine udžbenika fizike. Ima različitih načina pisanja povijesti; to ne mora uvijek biti točna kronika. Lirska pjesma ne izražava ono što se nalazi u jednom epu… To uvjerenje vrijedi i za književnost Starog Istoka i helenističkog svijeta. U Bibliji nalazimo različite književne vrste, koje su se koristile u tom kulturnom okruženju: pjesmu, proroštvo, pripovijedanje, prispodobu, himan, vjeroispovijed itd., i svaka ima svoj način izricanja istine. Stoga se možemo pitati u kojoj mjeri mogu i žele takvi tekstovi svjedočiti stvarno dogođene činjenice. Što nam žele priopćiti? Npr. Isusovo rođenje?
Matej i Luka imaju svaki svoj izvještaj o tom događaju. Postoje vidljive razlike između njih. Prema Mateju stanuju Marija i Josip već prije Isusova rođenja u Betlehemu i tek poslije bijega u Egipat i posebnog Božjeg zahtjeva idu u Nazaret. Prema Luki oni stanuju u Nazaretu; porezni popis ih vodi u Betlehem, i odanle se opet vraćaju natrag u Nazaret. Teško je objasniti ove razlike koje, s jedne strane, govore o neovisnosti evanđelista, a s druge doprinose značenju onoga u čemu se izvještaji slažu. Ako bismo, dakle, željeli podatke izvještaja o rođenju povijesno vrednovati, upali bismo u ne male proturječnosti.
Kao što brojni starozavjetni citati i aluzije pokazuju (usp. npr. Mih 5,3; Br 24,17), izvještaji rođenja žele da ih čitamo kao poetsko razvijanje Isusovog davidovskog sinovstva. Riječ je o prakršćanskoj vjeroispovijedi u Isusa kao Mesiju u okviru židovske kraljevske ideologije. Adopcijom za “sina Božjega” Bog predaje svu vlast izraelskom kralju na dan njegovog ustoličenja, dakle na dan u koji se za njega kaže da ga Bog “rodi” (usp. Ps 2,6-7). Po uskrišenju od mrtvih Bog predaje Isusu svu vlast (usp. 1 Kor 15,20-28). Ova prakršćanska vjera se izražava naslovima “Sin Božji”, odnosno “Krist/Mesija” – ili narativno kao u ovim izvještajima rođenja. Oni ne žele obrazlagati Isusovo davidovsko sinovstvo, nego slikovito pripovijedati. Po takvu pristupu možemo razumjeti da Markovo evanđelje koje za Isusa kaže da je “Sin Božji” (usp. 1,1) a i “Krist/Mesija” (usp. 8,29) ništa ne zna o njegovom rođenju u Betlehemu. Ivanovo evanđelje ironizira Mesijino podrijetlo (usp. 7,41-42). Prema Ivanovoj teološkoj koncepciji Isus dolazi “odozgor” (usp. 8,23). On je poslanik Božji, koji je već bio kod Boga (usp. 1,1).
Rođenjem u Betlehemu ne postaje Isus Mesijom nego izvještaji rođenja pripovijedaju o tom baš tako, budući da je on u očima pripovjedača tako živio i djelovao kako se očekivalo od Mesije u Izraelu. I svi smo čuli samo za Nazarećanina!
