Ljudi oštroga pogleda potrebni su svakoj epohi u životu Crkve. Oni koji su sposobni prepoznati suvremene opasnosti, zatrubiti na uzbunu i odvažiti se na promjene. No, takve svijet ne želi i ne razumije jer radije živi u laži nego u istini koja oslobađa. Stoga su sveci i istinski reformatori – po Isusovu primjeru – najčešće progonjeni. Ovih dana uživao sam čitajući o jednom velikanu vjere – doduše nikada kanoniziranom – ali takvom osebujnom geniju i crkvenom reformatoru koji uistinu zaslužuje ove retke. Ime mu je Nikola Kuzanski. Iako je bio svestrani um, iznijet ću samo nekoliko crta iz njegova života kao diplomata, kršćanskoga filozofa i kardinala.
Nikola je živio u stoljeću obilježenom podijeljenošću Crkve. U godini kada je rođen na papinskoj stolici sjede istovremeno trojica papa. Zloupotrebe, sablazni i praznovjerje su na svakom koraku, a između nauka i života u vjeri zjapi duboka provalija. Kao odgovor na krizu nastaje devotio moderna, religiozni pokret koji je objedinjavao mistični život i humanizam. Ovaj pokret će oblikovati Nikolu Kuzanskog, a kasnije i Erazma Rotterdamskog. Stoga, kao odgovor na razne podijeljenosti, Nikolin život je jedna velika borba za postizanjem jedinstva na četiri razine: u Crkvi, svjetovnoj vlasti, znanosti te konačno u jedinstvu nauka i života vjernika. Iako je neprestano doživljavao poraze od ideje jedinstva nije odustajao.
Kao pravnik svojim spisom Concordantia catholica, nastojao je na dobrobit Crkve pomiriti napetosti između koncilijarista i papista na koncilu u Baselu. Njegov nauk o Petrovoj stolici je jasan: „Istina je povezana s Petrovom stolicom i tko ostaje u jedinstvu s Petrovom stolicom posjeduje nezabludivo pravo spasenja i ne može zalutati.” Željenu pomirbu nije postigao. U srcu mu je gorjela i silna želja za ujedinjenjem s Istočnom Crkvom. Iako se, najviše njegovom zaslugom, dogodio unijatski koncil u Ferrari to nije dugo potrajalo jer Carigrad je uskoro bio pod turskom vlašću. Zalagao se i za prekid križarskih pohoda protiv muhamedanaca. Tako 1454. piše ovako: „Ako slijedimo Kristov nauk, nećemo zalutati: kroz naša usta govorit će njegov Duh. Ali, kada umjesto toga napadnemo mačem, moramo se bojati da ćemo i sami pasti od mača. Jedino obrana je za kršćana bez opasnosti.”
Idealna država koju zastupa Kuzanski je kršćanska. U ono vrijeme, kada država teži biti posve neovisnom od Crkve, on traži da bude usidrena u vjeri. Ne Crkvi podložna, nego s Crkvom duboko povezana. Zbog zasluga na pomirbi pape i njemačkih knezova te promicanju mira, papa Nikola V. podijelio mu je kardinalsku čast. O potrebi mira sam govori ovako: „Božanski mir je onaj bez kojeg ne može ništa opstati. Mir je jedinstvo. A jedinstvo se postiže posredovanjem. Posredovanje je ono u čemu suprotnosti nalaze svoj smiraj. Mir je ona povezanost po kojoj je sve povezano sa središtem, a čisti mir je samo onaj božanski.”
U znanosti je težio različite elemente helenističke spoznaje, rimske kulture, kršćanske vjere i njemačke mistike spojiti u jednu jedinstvenu cjelinu. Za razliku od svih drugih mislilaca Kuzanski je ostao suveren. Nemoguće ga je svrstati u neki pravac ili filozofsku školu. Njemu je na prvom mjestu bila istina i misliti svojom glavom. „Ne dopuštam se voditi autoritetom nijednog čovjeka”, reći će o samome sebi. Razmišljanje mu je bilo lišeno rascjepa između vjere i znanosti. Stoga je imao takvu otvorenost za sve neobično i drukčije. Iako je – po njegovim vlastitim riječima – poduzeo mnoge pokušaje sjediniti ideje o Bogu i svijetu, Kristu i Crkvi, nijedan mu nije bio dovoljan. Sve dok u jednom trenutku života – slično iskustvu Pacala ili mnogih drugih umova – nije doživio prosvjetljenje odozgor, kada mu je u mističnom razmatranju otkriven Bog kao najveće jedinstvo svih suprotnosti. Kuzanski će u svojoj poznatoj knjizi De docta ignorantia opisati da je jedini put, preko racionalne znanosti doći do neposredne spoznaje zajedništva s Bogom, preko učenog neznanja, tj. da čovjek dolazeći do granica svoje spoznaje prizna: „Znam da ništa ne znam.” To je za njega prva stepenica mističnoga sjedinjenja s Bogom. Jedinstvo stvorenja i Stvoritelja Kuzanski vidi već ostvarenim u Bogočovjeku Kristu i u Crkvi, mističnom tijelu. Stoga njegov filozofski sustav svoj vrhunac ima u kristologiji. Kada razmislimo da je on svoje znanstvene radove pisao samo onako usput, u kratkim pauzama svoje crkveno-političke djelatnosti, raste divljenje kako je uspijevao u tome?
Za Kuzanskog su grijeh i podjele ista stvar. U jednoj propovijedi kaže: „Grijeh, to je razdijeljenost. Jer grijeh dolazi od razdijeljenosti. Po grijehu se čovjek dijeli od Boga, od ljudskog društva, štoviše on sam pada u podijeljenost.” Po želji pape Pia II. bio je imenovan vizitatorom na sjeveru gdje je neumorno radio na obnovi Crkve. Osnovno pravilo kojim se vodio bilo je: „Potrebno je čistiti i obnavljati, a ne uništavati i gaziti, na način ne da čovjek preoblikuje sveto, nego da sveto oblikuje čovjeka.”
