Tijekom svoje duge tradicije kršćanski nauk sažeo je grijehe protiv povrede ljudskoga života u vidu popisa, nazvavši ih Četiri u nebo vapijuća grijeha. Popis nabraja teške prekršaje unutar ljudskoga moralnog djelovanja protivne svetosti i dostojanstvu osobe, koja se shvaća kao jedinstvo fizičke, psihičke i duhovne dimenzije.
Prva i ujedno najteža povreda ljudskoga života događa se teškim prijestupom fizičkoga ubojstva, čin protivan petoj Božjoj zapovijedi: Ne ubij. Kako bi se uredio ispravan odnos pojedinca prema zajednici i zajednice prema pojedincu, nužno je poštivati zabranu o ugrožavanju i uništavanju tuđega i svoga života. Posebno dolazi do izražaja kada znamo da se radi o nedodirljivosti nevinoga života i poštivanja svakoga ljudskog bića, neovisno o njegovoj kvaliteti života i njegovoj sposobnosti da se ostvari kao osoba. Čin dobiva na težini ukoliko su uključena dva ključna uvjeta za vrednovanje grešnoga moralnog djelovanja. On je po sebi zao ukoliko je učinjen svjesno i voljno, tj. s namjerom ili hotimice da se postigne željena smrt drugoga. Kad se tome pribroji direktno zatiranje ljudskoga života u svim stadijima njegova postojanja, govor o hotimičnom ubojstvu tada traži da progovorimo o temama kao što su: ubojstvo, pobačaj i eutanazija.
Nepovredivost života
Crkveno učiteljstvo na temelju biblijske istine o čovjeku naučava kako je svaki ljudski život svet i nepovrediv. Dolazi od Boga i njemu se vraća u postizanju vječnoga života kao svom konačnom cilju. Zahvaljujući ovakvom razumijevanju čovjeka, Bog se predstavlja gospodarom života od njegova začeća pa sve do prirodne smrti. Zbog toga nitko nema pravo gospodstva nad svojim životom i životom drugoga. Pogotovo ne onda kada se smrtno ugrožava nevino ljudsko biće, kako stoji u Knjizi Izlaska: „Ne ubijaj nedužna i pravedna.” (Izl 23,7). Prema tome, i tradicionalni katolički moral ovu zapovijed ograničeno shvaća: ne ubij nevina. Zabrana se odnosila na ubojstvo koje dolazi iz osobne pobude i samovolje, te je predstavljeno kao hotimično ubojstvo. Stoga je treba razlikovati od zakonite obrane koja podrazumijeva zaštitu nevina života i zajedničkoga dobra, čak i pod cijenu da se ubojstvo počini. Ovakav čin se opravdava u slučajevima nepravednog agresora, gdje ubojstvo istoga predstavlja jedinu mogućnost zaštite života i zajedničkoga dobra.
Poštivanje svojega i tuđega života temeljno je načelo u moralu. Tko počini samoubojstvo uništava mogućnost moralne egzistencije te griješi protiv ljubavi prema sebi samome. Tako, tko brani vlastiti život nije kriv za ubojstvo. Zbog toga, zakonita obrana osobâ i društva ne čini iznimku u zabrani ubojstva nevinoga. Za novozavjetnu poruku mržnja prema bližnjemu već je ubojstvo, nedostatak ljubavi prema bližnjemu već je grijeh. Napad na život drugoga nije samo učinjeno nedjelo već i sama nakana kojom drugome želimo zlo. Ovdje dolazi do izražaja važna norma pete zapovijedi koja štiti život na način da se ne djeluje protiv života drugoga. Ne smiješ željeti ničiju smrt, ne samo doslovno fizičko ubojstvo nego svaki čin koji je protivan životu drugoga u njegovoj cjelovitosti. Za zao čin presudan je unutrašnji negativan stav koji se pokazuje u ružnim riječima, nepravednim sudovima i podmuklim mislima.
Ubojstvo
Latinska izreka Homo homini lupus est u sebi otkriva bolnu istinu kako se čovjek prema čovjeku zna odnositi nečovječno. Najekstremniji oblik doseže u uništenju života drugoga. Bilo da se radi o pojedinačnom ubojstvu (oca, majke, brata, djeteta, nedužne osobe) ili istovremenom ubojstvu više osoba – pokolju ili planiranom i proračunatom istrebljenju cijeloga naroda – genocid. Izravno i hotimično ubojstvo nije dopušteno i moralno je teško grešan čin. Namjerno ubojstvo jest ljudski čin ili propust koji za cilj ima nasilnu smrt nevinoga ljudskog bića. U teološkoj perspektivi nepovredivost nevinoga života dolazi iz njegove svetosti i njegove vrijednosti. Krajnje gledano, napad na nevina čovjeka je napad na svetost i Božje gospodstvo. S gledišta razumnosti takvo ubojstvo je bitno nemoralan čin. Drugoga se lišava temeljnoga prava na život i prava da sebe ostvari u komunikaciji s drugim. Zatiranjem života, ne samo da se radi o činjenici da se drugome želi zlo nego se drugoga objektivizira i uništava. Tada do izražaja dolazi agresivnost koju čovjek u sebi posjeduje kao prirodnu energiju koju čovjek može zloupotrijebiti i preokrenuti u razarajuću za sebe i druge.
Agresija koja potiče nasilje iz mržnje i prezira predstavlja negativnu stranu ljudskoga postojanja. Takvo ponašanje zabilježeno je već na prvim stranicama Svetoga pisma. Preko Kajinove bratoubilačke geste Bog nam otkriva svetost ljudskoga života. Bog se zgraža nad takvim činom: „Što si to učinio? Slušaj! Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče. Stoga budi proklet na zemlji koja je rastvorila usta da proguta s ruke tvoje krv brata tvoga.” (Post 4,10-11). U kontekstu starozavjetnoga saveza na više mjesta istaknuta je smrtna kazna za onoga tko prolije nedužnu krv. I danas još uvijek smrtna kazna jest određeni izazov pravu na život svakoga ljudskog bića. Prevlast zajedničkoga dobra samo po sebi ne bi trebalo biti dovoljno da se ozakoni smrtna kazna. Štoviše, u današnjem kontekstu to nije djelotvorno sredstvo niti jedina mogućnost kojom bi se počinitelj mogao kazniti. U duhu novozavjetne poruke osveta se ne može opravdati kao izraz Božje pravde za krivca. Ljudski prijestup okajan je i svako kršenje javnoga reda kažnjena jedinom osudom na smrt, onom Sina Božjega. Svako prolijevanje krvi prema nauku crkvenoga učiteljstva je povreda svetosti života koju je potrebno poštivati i prema njemu se odnositi s doličnim poštivanjem. Uz vjerničko shvaćanje, postojanje ovakve kazne u suprotnosti je s pokajničkom funkcijom kazne, tj. da se krivac pokaje za svoje zločine.
Pobačaj
Uz normu da se štiti život, u sklopu pete zapovijedi vrijedi i druga norma koja promiče, poštuje i brani vrijednost osobe od začeća do prirodne smrti. Vjerujući u takvo shvaćanje, jasno je da i na tom području postoje određene nedopuštene radnje koje bivaju zakonski dopuštene. Pod krinkom većega dobra, nečijega prava na slobodno odlučivanje, vješto se pokušava prikriti ubojstveni čin, počevši od izbora pojmova koji ih ukazuju. Tako npr. termin pobačaj ili abortus (lat. ab orior – prekid rađanja) zamijenjen je izrazom dobrovoljni prekid trudnoće ili kako u svakodnevnom govoru čujemo za termin čišćenje. Brižno se izbjegava glagol ubiti jer ima vrijednosnu težinu moralne osude. Negiraju se još brojna ubilačka ponašanja protivna ljudskom dostojanstvu, izmišljajući razne definicije i teorije kako bi se umirila savjest. U slučaju embrija, odbija ga se gledati kao stvarni novi ljudski pojedinac koji je započeo svoje postojanje. Za sve nas koji smo pozvani braniti i štiti život u svim njegovim fazama iznosimo stav crkvenoga učiteljstva.
Hotimični pobačaj predstavlja namjerno i izazvano ubojstvo ljudskoga bića u početnoj fazi njegova postojanja, tj. između začeća i rađanja. Gledajući s područja struke, pobačaj se definira kao spontani ili izazvani prekid trudnoće odstranjenjem ili izbacivanjem embrija ili fetusa iz maternice prije sposobnosti ljudskoga ploda za samostalni život. Spontani pobačaj nema nikakve moralne težine. Kao u nebo vapijući grijeh spada izravni pobačaj, tj. svjesno željen i izvršen sredstvom koje je po sebi sposobno da ga proizvede. Bilo bi nepravedno teret i krivicu svesti samo na ženinu odgovornost, jer često su uz ženu osobe čija odgovornost može biti jednaka, a ponekad i veća od njezine npr. partnera, bliskoga kruga ljudi, liječnika i medicinskoga osoblja. Uz ove navedene odgovornosti ne može se isključiti i ona na razini zakonodavstva i medija, koji staju na stranu ubilačkoga mentaliteta. Nitko ni u kojim okolnostima, ne može sebi dati za pravo da izravno uništi nevino ljudsko biće. Treba ostati da ono bude poštivano i tretirano kao osoba od svoga začeća i imati na umu da je Bog jedini gospodar života od njegova početka sve do prirodnoga svršetka.
Eutanazija
Još jedan vid hotimičnoga ubojstva pod krinkom čovjekova prava i njegove slobode krije se u pojmu eutanazije. Pod aktivnom, direktnom ili pozitivnom eutanazijom misli se na čin ili djelovanje izvršeno na bolesniku, najčešće u završnom stadiju života, kojim se na bezbolan i prijevremen način šalje u smrt, skraćujući mu mukotrpnu i nepodnošljivu smrtnu agoniju. Aktivna eutanazija podrazumijeva čin koji najčešće izvrše liječnici kako bi usmrtili bolesnika. Pozitivna eutanazija označava djelovanje koje je smrtonosno zbog izvršenja ili zbog propuštanja nekoga čina. Bolesnika se može eutanazirati aktivno – direktnim činom, tada je smrt prouzročena ili aktivno – propusnim činom kada smrt nije spriječena. U današnjem poimanju eutanazije uključena je nakana, postupci kojim se materijaliziraju i sama smrtonosna sredstva.
Ova vrsta eutanazije smatra se oblikom hotimičnoga ubojstva jer negira nepovredivo dostojanstvo ljudske osobe zbog svoje najintimnije moralno-duhovne dimenzije. U sebi sadrži jedinstvo duha i tijela, što je čini osobom s vrijednošću subjekta, a ne objekta. Tako shvaćeno dostojanstvo temelji se na duhu što uključuje inteligenciju i volju, savjest i slobodu, te podrazumijeva i tijelo. Time tijelo nije svedivo samo na biološku materiju, već u svojim očitovanjima postaje objavitelj i nositelj vrijednosnih instanci, kao i moralnih dužnosti. Ljudski život je nedjeljivost tijela i duha. Doživljavajući ljudsku osobu kao cjelinu u svoj njezinoj jedinstvenosti i neponovljivosti, nužno je ophoditi se prema svakoj osobi s dužnim poštovanjem. To vrijedi i za posljednji stadij ljudskoga života. Rješenje se ne nalazi u nasilnom prekidanju života, sudjelovanju u samoubojstvu pod izlikom samilosti i dostojanstvene smrti. U bolesti i pred samom smrću čovjek treba i dalje htjeti ono što je dobro, tj. treba ostati subjekt koji određuje sam sebe. Na taj način bolest neće biti potiskivanje egzistencije, nego će približavanje smrti biti iskustvo koje poziva čovjekovu slobodu na nužno povjerenje. Ljudski život zadržava svoju visoku vrijednost i onda kada je kvaliteta niska. Osobi uvijek treba priznati temeljno pravo na život i na sebeostvarenje.
