Još prije osam stoljeća prorok Izaija najavio je Božje utjelovljenje i rođenje kao događaj radosti, mira, sreće i spasenja za sve narode i cijelu zemlju. Ovako savršen čin Božje ljubavi i brige dotada čovječanstvo nije zapisalo niti su takvom događaju svjedočila vremena: Bog postaje čovjekom, čovjekovu oku prepoznatljiv, uhu shvatljiv, prstu dodirljiv. Rađa se na periferiji grada i društva bez sile, bez strahota i bez spektakla. Samo je savršena ljubav kadra oplijeniti samu sebe radi drugoga. Ona nas poziva na radost, bez obzira na današnju tešku situaciju. Već drugu godinu započinjemo okovani Covid-19 virusom. Uz bolest i strah, sada se dodaju restrikcije kretanja, rada i postojanja. Ovozemaljska vrhovništva i vlasti iz godine u godinu sve nervoznije siju mrak podjela. Dijele nas na vaksere i antivaksere, cijepljene i necijepljene, crne i bijele, neuke i pametne itd. No, najviše žalosti što čak i u Katoličkoj Crkvi pojedini najamnici već sprovode segregaciju vjernika na osnovi cijepljenja uskraćujući Božje darove onima koji bezuvjetno ne prihvate ono što od njih traži „svijet” – isti onaj na koji nas Isus upozorava u Ivanovu evanđelju.
Među odlukama za novu godinu podcrtajmo budnost kojom ne smijemo dopustiti da nas itko podijeli. Bog iz ljubavi dolazi svima, a ne ovima ili onima. Samo je Njegova ljubav kadra porušiti naše međusobne ograde, zidove i rovove i uvesti nas u život slobode i mira. Zaogrnimo se takvom ljubavlju cijeloga života kako bismo umjesto hladnoće podjele i mržnje unosili jedni drugima u živote toplinu prihvaćanja i razumijevanja. Kao kršćani sve to besplatno primismo, pa besplatno to darujmo jedni drugima i cijelom svijetu. Neka nas sve u 2022. godini prate mir i dobro!
Tema revije nije lagana ali je nužna za pravilno razumijevanje i tumačenje stvarnosti u kojoj živimo. Uvijek moramo znati razabrati što je carevo a što Božje (usp. Mt 22,21) jer se moćnici ovoga svijeta dobro potrude ovu liniju zamaskirati kako bi se caru davalo Božje a Bogu carevo. Svaki put kada se dogodi da se država i religija, odnosno politika i vjera, dogovore, politika ispolitizira vjeru, a vjera gotovo nikada ne posveti politiku. Rijetko se razumiju politička i vjerska vlast ali onda kada pronađu zajednički jezik, obično pravednik završi na križu, a istina trpi. Simbioza svjetovne i religijske vlasti nikad nije donosila puno dobroga ni na mjesnoj ni na globalnoj razini. Sigurno ne bi ni danas pa i kad bi se zvala čin ljubavi.
