Kao rijetko koji drugi pratio je francuski književnik američkoga podrijetla Julien Green (izvorno Julian Hartridge, 1900. – 1998.) književno 20. stoljeće i prikazao ga u vrlo tmurnim bojama. Prvi dojam koji se stekne pri čitanju njegovih romana zapravo je tama koja paralizira i izaziva potištenost. Čitatelj ulazi u svijet ubojica i samoubojica, erotomana i homoseksualaca, svijet mržnje, pohlepe, strave, gađenja, straha i stravičnosti.
Greenovi likovi stoje pod utjecajem mitskih sila, njegovi književni materijali nalikuju antičkim sudbonosnim tragedijama. Teme oko kojih se njegovo stvaralaštvo vrti – egzistencija, religija, seksualnost – ni danas nisu izgubili ništa od svoje snage. Opisuje morbidna stanja koja izazivaju odvratnost, izgubljene duše, tjeskobu, malodušnost, nevjeru, krajnju pohotu i besmisao određenih životnih nacrta.
Vjera i nevjera
Green izabire tmurnu egzistencijalnu kulisu na kojoj likovi tumaraju bez smisla i cilja, kako bi što bolje predočio svijet bez vjere i sve posljedice ateizma. U svim autorovim djelima se nevjera glavnih likova prikazuje kao glavni uzrok njihove dosade, zarobljenosti strastima i očaja. Istina, u nekim njegovim romanima pronalazimo tragove puritanizma, maniheizma i jansenizma, ali on nije nikakav predstavnik nekakva melankoličnoga pesimizma. U Greenu ipak pobjeđuje katolik. Katolički spasenjski optimizam ostaje barem na kraju tolikih promašenih ljudskih egzistencija svjetlo na kraju tunela. U svojim dnevnicima zapisuje: „Isus nikada nije rekao da će većina ljudi propasti. Da je to rekao, kako bi se moglo još govoriti o Radosnoj vijesti?”
Konstantna napetost između religioznoga poriva i zemaljske požude prouzrokovala je u Greenovu životu mnogobrojne patnje. Većina njegovih knjiga izrasla je upravo iz te patnje koja se javlja iz suprotstavljenosti zadovoljenja strasti i duševnoga mira. Stoga u svome dnevniku i može dati samoispovijest: „Samo sam dva tipa čovjeka doista shvatio: mističara i pohotnika. I to zbog toga što oba tipa streme krajnosti i zato što je svaki od ta dva tipa na svoj način u potrazi za apsolutnim.”
U svim njegovim romanima se čini kao da likove romana progone njihovi vlastiti usudi i da su oni u svojoj kobnoj egzistenciji zarobljeni kao u zatvoru iz kojega svim silama pokušavaju izići, pobjeći, osloboditi se, ali im to ne polazi za rukom. Ne zato što bi ti likovi bili fatalistički zarobljeni kao da nemaju slobodu, već zato što svoju slobodu krivo koriste. Ali mnoštvo tih likova barem u zadnji tren dolazi do spasenja. U romanu Drugi nadnaravna je stvarnost jača i pobjeđuje spolnu ovisnost čovjeka. U Svatko u svojoj noći tri okorjela grješnika na koncu umiru blaženom smrću primivši posljednje pomazanje, ispovijed i popudbinu. Fabien u romanu Kada bih bio ti sklapa ugovor s đavlom i predaje se zlim silama u dijaboličkome ritualu, ali na samome kraju života ipak uspijeva, potpomognut milošću Božjom, raskinuti đavolske spone i umire moleći molitvu Očenaša. Green se uživljava u misaoni svijet svoga lika: „Pojmovi katekizma su mu odjednom pali na pamet i takozvano stanje milosti činilo mu se kudikamo stvarnijim negoli život tijela, krvotok u venama ili dah u plućima.”
Julienova djela povezuju realno i imaginarno, sudbinsko i milosno, psihološko i egzistencijalno. Možda su ga upravo zbog toga uspoređivali s Hoffmannom, Poeom, Dostojevskim i Kafkom. Gisbert Kranz, međutim, ističe: „Za razumijevanje Greena takvom usporedbom ništa ne dobivamo. Green je izrazito samostalan i hoće li se njegove romane genetički protumačiti, trebalo bi manje gledati na njegove književne utjecaje, a više na njegova osobna iskustva i doživljaje… ne bi se moglo izdvojiti nekoga romanopisca čiji bi Julien Green bio ‘učenik’ ili ‘oponašatelj’.”
Green je napisao sedamnaest romana. Šesnaest svezaka njegovih Dnevnika(Journal), pisanih od 1926. do 1996. godine, obuhvaćaju na pet tisuća stranica ukupno sedam desetljeća bez prekida. Time su njegovi Dnevnici najopsežniji poznati dnevnici u povijesti književnosti. Green je bio dijete protestantskih američkih roditelja koji su se iz savezne države Georgije preselili u Francusku. Majka mu je umrla kada je imao 14 godina. Konvertirao je na katolicizam u petnaestoj godini života, ali se kasnije od Katoličke Crkve udaljio i bio njezin vrlo oštar kritičar. Jedno duže vrijeme tumarao je religiozno u budizmu, da bi se 1939. godine ponovno vratio katoličkoj vjeri. Nikada do kraja nije uspio razriješiti sukob između putenih poriva i religioznih stremljenja, između vitaliteta i vjerske ozbiljnosti. Zato u svome Dnevniku i zapisuje: „Čovjek koji jesam uvijek će podizati protest protiv čovjeka koji sam želio postati i ta dva čovjeka živjet će do kraja zajedno, ali će se sud izricati nad čovjekom koji sam htio postati.”
Brat Franjo
Greenov Brat Franjo kasno je njegovo djelo. Mnogi čitatelji ga smatraju njegovim glavnim djelom ili barem ključnim djelom za razumijevanje cjelokupna njegova stvaralaštva i života. U toj povijesnoj biografiji Green pokušava spasiti sliku čovjeka. U svetome Franji Asiškome nalazi za to najbolju mogućnost. Knjiga je vrlo intimna, osobna, duboka i snažna biografska rekonstrukcija jedne od najfascinantnijih osoba u povijesti kršćanstva – svetoga Franje Asiškoga. Pripovjedački stil i psihološko udubljivanje u lik svetoga Franje imaju kod Greena, međutim, i određenu autobiografsku notu. Moglo bi se reći da je Julien Green s historijskom biografijom Brat Franjo napisao svojstvenu duhovnu autobiografiju. Francuski tjednik La Vie je po izlasku knjige napisao: „Ovo je knjiga njegova života. Ovim djelom se Julien Green pomiruje sa samim sobom.”
U djelu Brat Franjo Greenov stil je maksimalno jednostavan. Možda zbog reverencije prema jednostavnosti sveca kojega opisuje. U naslovu Posljednja zima Green komentira duhovnu oporuku svetoga Franje i ukazuje na pravi razlog priprostoga stila u svome djelu: „Kako li se samo siromašnima čine sva književna umijeća pored ovih rečenica koje kao da su izravno iz pustinje dospjele do nas! Kako smiješno djeluje takozvana lijepa rečenična tvorevina kada je se usporedi s neobrušenim jezikom jedne duše koja bez laži i prijetvornosti izriče svoju istinu.”
Brat Franjo se sastoji od četiri poglavlja u kojima je nanizano 114 epizoda. Sam autor o nastanku djela u Pogovoru tvrdi: „Osamnaest mjeseci sam radio na ovim stranicama. Brojna istraživanja i mnogo truda je bilo potrebno jer sam pokušao među raznim tekstovnim varijantama kroničara pronaći istinu (o osobi svetoga Franje, nap. a.). Svjestan sam da sam tako dan za danom bio u društvu osobe kojoj sam se najviše divio. Osjećao sam kako je, bratski se smiješeći, uvijek sa mnom. Već u svome djetinjstvu, u one davne dane u Rue de Passy u kojoj smo stanovali, znao sam čuti kako se njegovo ime s onom nježnošću izgovara, s kojom se to ime uvijek povezuje. Osobito moja majka, koliko god da je bila protestantkinja, njegovala je prema njemu toliku privrženost da sam vjerovao kako ga osobno poznaje. On je bio i ostao čovjek koji nadilazi naše tužne teološke prepreke; jer on pripada cijelomu svijetu, baš kao i ljubav koja nam se uvijek iznova poklanja. Nije ga se moglo pogledati, a da se ne osjeti ljubav prema njemu – svjedoče njegovi suvremenici. I ta ljubav ostala je nepromijenjena.”
U Francuskoj Julien Green uživa određenu besmrtnost. Kao prvi i jedini stranac ubrojen je u Quarante Imortals Francuske akademije (Académie française). Da mu se to omogući, proglasilo se njega koji je američki državljanin jednostavno francuskim građaninom. Iskazano mu je također priznanje, koje živući pisci inače ne dožive, da je izdavačka kuća Éditions Gallimard izdala sva njegova djela u kultnome Bibliothèque de la Pléiade s jedinstvenim i prepoznatljivim ukoričenjem. Francuska akademija mu je 1971. godine dodijelila mjesto koje je prije njega imao Francois Mauriac. Julien Green čeka da bude ponovno otkriven kao autor vrijedan čitanja. Dobar početak bila bi lektira njegove historijske biografije Brat Franjo.
