Ako se kršćansku teologiju shvati kao pokušaj da se o Bogu nešto smisleno kaže, onda temeljni princip od kojega polazi istodobno ističe i njegov ograničeni domašaj, tj. da je ovaj govor bitno neizravan i neadekvatan. O Bogu ne možemo govoriti izravno (shvaćajući) nego samo neizravno (ukazujući), predočavajući si pritom našu zbilju kao usporedbu ispunjenu njegovim djelovanjem. Kao što Isus govori o kraljevstvu Božjem u usporedbama, tako možemo konačno govoriti o Bogu promatrajući stvari i događaje naše stvarnosti kao znakove i simbole koji ukazuju na jednu sasvim drukčiju stvarnost koja ih beskrajno nadilazi, a ipak je u njima nazočna kao njihov temelj. Svaki taj govor, koliko god bio neophodan, u svojoj biti ostaje nepotpun, nikad dostatno iskazan, zapravo samo čovjekovo mucanje – dakle, nedorečen.
Božja Drugost i nemoć imaginacije
Jezik kršćanske poruke i teologije bio je često utemeljen na različitim slikama i simbolima čija je metaforika bila nedvojbeno od velike pomoći, ali je uvijek nosila skrivenu opasnost da se slike istroše, ili da im se daju druga značenja i sadržaji pa da postanu nerazumljive ili da se, nažalost, pretvore u protivnost onome što bi stvarno trebale biti. Ukazujući već značenjski na razliku koja postoji između čovjeka i Boga, pojam slike ističe nemoć doslovnoga izričaja i značenja svakodnevnoga jezika te nužnost prelaska na labaviju, ali istodobno i kreativniju, simboličku razinu jezika. Za razliku od kopije, preslike koja stvari ne ostavlja nedorečenim, slika uvijek upućuje na pokušaj da se nešto kaže i „neuspjeh” onoga rečenog: ona uvijek ukazuje na potrebu traženja novih slikovnih izričaja, a time i negiranja inzistiranja na doslovnom, jednostavnom značenju svakodnevnoga jezika. Slika uvijek ostaje nedovršena i poziva na daljnje pokušaje oslikavanja. Ovakvo stanje, tj. nemogućnost njegova iscrpljenja u semantici doslovnoga, možemo označiti kao „temeljnu nedorečenost” našega govora o Bogu.
Međutim, slijedom stvari, ova se „nedorečenost” može na određeni način pripisati i Bogu samom: kao jedna od temeljnih epistemoloških oznaka njegove prisutnosti u našem svijetu. Bog za nas jest i ostaje Misterij: Tajna koja predstavlja nepremostivi izazov našoj moći imaginacije i koju naše riječi nikad ne mogu dovoljno izreći. Dapače, kao što se i ljudska tajna može razotkriti samo od onoga tko je poznaje, tako i Božji Misterij, Tajna traži da bude čovjeku razotkrivena, objavljena od onoga tko je poznaje: a to može biti samo Bog. Bez ovoga Božjeg samorazotkrivanja – jer jedino on samoga sebe poznaje i jedino on može prijeći most koji razdvaja ljudsko i božansko – čovjek ne može ništa saznati o Bogu niti postoje neke druge mogućnosti da se to dogodi.
Stoga povijesnost objave, njezina inkarnacijska dimenzija ne može umanjiti činjenicu Božje Drugosti niti na njoj utemeljenu i samo njoj svojstvenu slobodu objave: riječ je o jedinstvenom i milosnom činu s Božje strane. Riječ je prije svega o Božjoj samoobjavi, o razotkrivanju Božje novosti čovjeku i prosvjetljenju njegova života. Objava je posve slobodni Božji dar: pokret u kojemu Božji misterij baca svoje svjetlo na tajnu ljudskoga postojanja. Iz toga slijedi da će svaka redukcionistička koncepcija objave, koja ju teži svesti na neko značenje unutar svjetskoga okvira čovjekova vlastitoga samorazumijevanja i smisla, izokrenuti jedan od aspekata objave najjasnije posvjedočen u Svetom pismu. Izvirući iz njegove Drugosti, Onostranosti, Božja se sloboda opire i nadilazi svaki pokušaj kolonizacije od strane ljudskoga uma. Iz spoznajne perspektive, Bog uvijek ostaje onaj koji je u svojoj biti za nas Nepoznati Drugi – Onostrani.
Božji misterij i suvremena teologija
Stoga ne čudi da je u doba postmoderne, koje je na različite načine obilježeno agresivnom kolonizacijom stvarnosti od strane ljudskoga uma, promišljanje Božjega misterija (ponovno) jedna od važnih tema suvremene teologije. Govoreći o teologiji objave talijanski teolog Bruno Forte ukazuje na blisku povezanost Božje slobode i transcendencije, onostranosti. Smatrajući poštovanje ove povezanosti uvjetom primjerenoga pristupa objavi on dalje tvrdi: „Budući da se objavu može shvatiti kao čin slobodnog samopriopćenja… potrebno je zadržati uzvišeni i čisti pretek skrivenog Boga u odnosu na njegovu objavu: Bog jest i ostaje veći od obzora ovoga svijeta, također i onda kada se, zbog nedugovanog čina svoje slobode, te dakle zbog ljubavi, samopriopćuje ljudskom srcu ulazeći u povijest. U tom događaju objave potrebno je sačuvati dijalektiku transcendencije i imanencije: jedino tako Bog nije razriješen u svijet, niti je svijet poništen u Bogu, sažgan vatrom njegove istine.”
Promišljanje Misterija Boga pomaže nam tako da postanemo svjesniji one izvorne dijalektičke naravi procesa objave, tj. odnosa otkrivanja i zakrivanja kao njegove kreativne jezgre, i onoga što Forte naziva „realno preobilje tajne u odnosu na formu priopćivanja”. Na taj način, Bog kao Drugi ponovno stupa u prvi teološki plan, a ne čovjek i njegov pokušaj da govoreći o Bogu u stvari govori o sebi. Bog kao Drugi nas tako poziva na otkrivanje samih sebe u Njemu, a ne na samoopravdanje u našem vlastitom funkcionalističkom pojmu Boga, tj. „metafizičkom idolu” kako nas upozorava francuski filozof i teolog Jean-Luc Marion.
Alister E. McGrath, britanski teolog, ističe pak da je trajna zadaća teologije da se hvata u koštac s misterijem, dok misterij sa svoje strane stalno osvježava i okrjepljuje teološku djelatnost. McGrath tako zaključuje: „Teorija ne odvlači od misterija; ona prije služi stožernoj ulozi puštanja da se misterij ‘prepozna kao takav’, radije nego da bude relegiran u niže kategorije iracionalnosti i zbunjenosti, i tako marginaliziran u potrazi za spoznajom i razumijevanjem.”
Nedovršena interpretacija
„Nedorečenost” Božje objave u povijesti povezana je i s mogućnošću njezina nerazumijevanja. Sveto nam pismo svjedoči kako je povijest čovjeka i Boga često povijest nesporazuma, nerazumijevanja. Povijest je to čestoga čovjekova neodgovaranja na Božji poziv. Bog poziva čovjeka na putovanje u „vjeri” zajedno s njim: poziva ga da mu prepusti vodstvo na tom zajedničkom putovanju i smislenom ispunjenju njegova života. Međutim, Božji poziv postaje za čovjeka izazov, nailazeći često na tvrde uši i na nerazumijevanje: Božji „put” za čovjeka postaje „bespuće”.
Iz činjenice „nedorečenosti” Božje objave u povijesti proizlazi tako potreba za njezinom daljnjom interpretacijom u svrhu produbljivanja našega razumijevanja. Drugim riječima, Božji misterij pretpostavlja trajno nastojanje da se o njemu govori i tako ga se koliko je moguće posvijetli ili kako to Katekizam Katoličke Crkve kaže: „Premda je objava dovršena, ipak nije potpuno izrečena: na kršćanskoj je vjeri da postupno kroz vjekove dosegne sav domašaj objave (br. 66).” Stoga ne iznenađuje da se u teologiji često ističe kako zacijelo ostaje velik i nikad u potpunosti dovršen posao svakoga vremena u traganju za primjerenim jezikom koji bi unatoč svoj nedostatnosti, makar i nesavršeno, otkrivao skrivenu stvarnost i dubine života te mjesto koje Bog tu ima. Riječ je o doista teškom i odgovornom poslu koji traži goleme osobne napore povezane s unutarnjom otvorenošću za slušanje i spremnost da se iz toga iskustva djeluje. Jer svaki govor o Bogu započinje iskustvom Božje prisutnosti koje je njegov izvor i obzorje.
