Jedno od najvažnijih pitanja kojim se bavi i moderna filozofija svakako se odnosi na ljudsko poslanje u stvorenom svijetu. Je li čovjek samo nesretno i slučajno u svijet bačeno stvorenje ili je on duhovno stvorenje čiji smisao života nadilazi trenutno i pojavno? I dok redukcionistički evolucionisti i scijentisti svode čovjeka na čistu slučajnost u evolucijskom procesu, mnogi mislioci i religije u njemu gledaju nešto posebno – Bogu blisko stvorenje kojemu je dana sposobnost razvijanja božanske iskre u sebi.
U grčkom svetištu Delfima stoji natpis upoznaj sama sebe, jer je to preduvjet svake spoznaje svijeta i Boga. Za antičke grčke filozofe, posebno Platona, upoznati sebe znači shvatiti svoje ograničene mogućnosti, ali isto tako spoznati u sebi ono duhovno, koje zove čovjeka da se digne iznad običnih ljudskih potreba i krene u život koji bi u njemu ojačao prisutnost božanskog daška. Ali na putu tog ostvarenja stoji često ono destruktivno koje ga vodi u drugom pravcu, zatamnjujući djelovanje božanske iskre u njemu. Tim problemom svetog i destruktivnog bavi se i Biblija.
Potpuno predanje Bogu
U knjizi Propovjednika nailazimo na tekstove koji nam govore da u ovom svijetu ne pobjeđuje uvijek dobro, a destruktivci u životu često prolaze bolje nego oni koji se drže Božjih propisa. Te misli iz Biblije čovjeka uvijek pozivaju na dobro, čak i kad ne razumije ni svijet ni Boga, kad se osjeti iznevjerenim i nedovoljno nagrađenim, jer zlo znači biti daleko od Boga. Biblija govori o čovjeku kao kruni Božjeg stvaralačkog plana, onom stvorenju koje se može vinuti put Boga, približiti mu se svojim pravednim životom.
Biblija želi poručiti kako se uvijek isplati činiti dobro. Čovjek se na taj način približava Bogu, makar se to nekad činilo uzaludnim poput Sizifova posla. Starozavjetni proroci stalno upozoravaju na opasnost otvaranja srca zlu, koje čovjeka udaljuje od Boga. Činili su to svjesni čovjekovih sklonosti i njegove česte zbunjenosti u ovom svijetu. S druge strane, Biblija kao uzor navodi one koji unatoč silnoj zbunjenosti pred događanjima u svijetu žive pravedno.
Nešto od te logike pronalazimo i u Isusovim riječima kad poziva ljude da se čitavim srcem i dušom predaju Bogu. Isus to predanje poistovjećuje s ljubavlju. Govoreći o Bogu kao čistoj ljubavi, Isus često pokazuje put kojim se najlakše dolazi do Njega. Bog je ljubav i čovjek se u životu ostvaruje po ljubavi. Ovaj se kroz realizaciju ljubavi približava Bogu, izvoru Ljubavi. I što se čovjek u praktičnom životu više ostvaruje kroz ljubav, to postaje Bogu bliži i sličniji. U tom kontinuiranom približavanju Bogu, u čovjeku jača dašak božanskog.
Ljubav je temelj svega
Ljubav prema Bogu za Isusa nije identična s ljubavlju prema čovjeku, kao što se ni Božju osobnost ne može poistovjetiti s ljudskom. Onaj tko ljubi Boga ne ljubi samo jednu osobu, nego čitavo stvorenje, jer je Bog u svemu, iako istovremeno sve transcendira. Isus ide još dalje i ljubav veže uz spremnost na žrtvu, čak i u trenucima kad ne razumijemo sve, kad nam se čini da je ljubav prezrena. Vrhunac ostvarenja ljubavi u praktičnom životu jest spremnost na žrtvu za druge. Potpuno predanje za dobro drugog uvijek nalazi potvrdu u Isusovoj žrtvi na križu, za izmirenje otuđenog svijeta sa Stvoriteljem. S Isusom riječi upoznaj sama sebe poprimaju novu dimenziju. Upoznati sebe znači prepoznati božanski zov, otvoriti prostor u svom srcu za ljubav, za realizaciju onoga što je bilo temelj nastanka svijeta. Jer da Bog nije želio ovaj svijet, ne bi ga niti bilo.
U kršćanstvu je od samih početaka bilo osoba, a ima ih i danas, koje su shvatile da je ljubav temelj svega, da se jačanjem ljubavi u svagdanjem životu pobjeđuje ono destruktivno u svijetu, koje je nastalo kao plod ljudske želje za vlašću i otuđenosti od Boga. S kršćanstvom se ustaljuje u svijetu misao da ljubav, za razliku od mržnje i destrukcije, smanjuje svaku distancu, pa i onu koja postoji između stvorenog i Stvoritelja.
Katolička Crkva naziva svetim one osobe koje su na bilo kojem području života uspjele dati prednost ljubavi pred mržnjom, vječnom pred trenutnim. Te su osobe, svaka na svoj način, u svijetu provalija postale most koji vodi k Bogu. Naš svijet je i pored svih znanstvenih dostignuća još uvijek svijet razaranja i patnje. Još uvijek, kako kaže teolog Metz, Isus vrišti s križa, pozivajući na realizaciju ljubavi, jedinog puta kojim se može nadvladati zlo u Božjem stvorenom svijetu. U tom kontekstu treba shvatiti i hvalospjev svetoga Pavla ljubavi: Kad bih ljudske i anđeoske jezike govorio, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči… Sada ostaje vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali je najveća među njima ljubav. Koliko sveti Pavao ima pravo potvrđuje se u tome da je u suvremenom svijetu čežnja za ljubavlju još uvijek jača od svih nagona, pa i onih za vlašću, seksom i posjedom. Ljubav se može usporediti s kisikom. Kao što bez kisika čovjek ne može preživjeti, tako ne može živjeti ni bez ljubavi. Gotovo čitava kršćanska teologija govori o tome da je Bog prisutan tamo gdje je ljubav na djelu. Važna je vjera da postoji Bog koji je stvorio svijet. Važna je i nada da ovozemaljska životna pustolovina neće završiti u potpunoj prolaznosti. Pa ipak, bez ljubavi čovjek nije sposoban smanjivati prostor koji ga razdvaja od ljudi i Boga. Jer samo onaj koji iskreno ljubi, i pored životnih iskušenja, vjeruje u dobar kraj priče o čovjeku i Bogu.
