„Vjerujem u uskrsnuće tijela.” Netko će se možda začuditi zašto promišljanje o Vjeroispovijesti započinjemo posljednjim člankom, koji naizgled nema puno zajedničkoga s početnim, tj. s temom našega promišljanja: „Bog je sve stvorio, sve uzdržava i sve vodi”. No, u tom čuđenju upravo leži problem današnje kršćanske vjere u Boga Stvoritelja.
Naime, čini se da bi većina vjernika bez velikoga uznemirenja i pitanja mogla prihvatiti da se iz Vjeroispovijesti izostavi posljednji članak. Jer, bitno je, tako se uobičajeno tvrdi, da čovjek vjeruje kako poslije zemaljskoga života postoji zagrobni život. Zato se uskrsnućem tijela ne treba nepotrebno zamarati, jer on nije presudan za kršćansko razumijevanje Boga i čovjeka. No, takva relativizacija i odbacivanje Kristova uskrsnuća i našega uskrsnuća niječe i odbacuje vjeru u Boga Stvoritelja. Jer, onaj tko ne vjeruje u Boga Stvoritelja, ne vjeruje ni u Kristovo uskrsnuće. Ili, tamo gdje blijedi Bog Stvoritelj, blijedi i vjera u Kristovo i u naše uskrsnuće. Zato je danas kriza posljednjega članka Vjeroispovijesti samo pokazatelj duboke krize vjere u Boga Stvoritelja. Pogledajmo o čemu se radi.
Bog je Stvoritelj
Vjera u Boga Stvoritelja podrazumijeva da je cijeli ovaj vidljivi i nevidljivi svijet, da je čovjek Božje stvorenje. Svijet je stvorenje, a to znači da on dolazi od Boga i ide prema Bogu. U onih koji ne vjeruju u Boga Stvoritelja svijet dolazi od sebe i ide k sebi, čovjek živi od sebe i za sebe. Bez vjere u Boga Stvoritelja u čovjeku se pojavljuju uglavnom dva temeljna stava: prvo, sa svijetom se, takvim kakav on jest, treba pomiriti, jer ništa izvan svijeta ne postoji, svijet je slučajan, bez smisla i svrhe; drugo, iz svijeta treba pobjeći, napustiti ga jer je on u sebi zao, nepomiren, djelo Zloga. Prvi stav mogli bismo nazvati ravnodušnim optimizmom, a drugi stav ravnodušnim pesimizmom. Kršćani ne prihvaćaju ni jedno ni drugo.
S obzirom na prvo, može se reći sljedeće: svijet je od Boga, dakle, osim svijeta postoji Bog. Svijet nije nastao slučajno, bez smisla i svrhe, nego je on djelo Boga koji stvara Riječju (Kol 1,16). Zato je svijet rječit Bogom, on je djelo Riječi, Logosa, Smisla, Svrhe. Stoga kršćanin nije pozvan pomirivati se i stapati se sa svijetom, nego pomirivati se i sjedinjavati se s Bogom koji jest Riječ. Kršćanin je upravo u tom duhu pozvan otkrivati Riječ u rječitosti svih stvorenja, diviti se ljepoti i uređenosti svih stvorenja zbog Stvoritelja, zahvaljivati Stvoritelju na svim stvorenjima, pa i na štakorima, zmijama, muhama i na mnogim drugim životinjicama. Jer, mnogobrojnost stvorenja izriče neizmjernu puninu Božje Riječi, Uma i Dobrote. U nekršćanskoj pak slici ravnodušnoga optimizma nema ni divljenja, ni zahvalnosti, jer ne postoji Netko, Osoba spram koje bi postojao razlog divljenja i zahvalnosti. Postoji samo slučajnost bez smisla i svrhe. Čovjek tu ne doživljava svijet, ne brine se za svijet. Jer, zašto bi se brinuo za svijet tamo gdje je on slučajan, bez smisla i svrhe?
S obzirom na ravnodušni pesimizam, na napuštanje svijeta, takav stav krajnje je suprotan kršćanskoj poruci. Za kršćanina svijet se ne može i ne smije napuštati, jer kršćanin vjeruje u Boga Stvoritelja koji je stvorio svijet, tako da je svijet njegova svojina. On vjeruje u Stvoritelja, u Riječ koja je stvorila svijet, ali koja je postala stvorenjem, svijetom, čovjekom: „Bog je tako ljubio svijet da je predao Sina svojega…” (Iv 3,16) Otkad je Bog postao čovjekom, stvorenjem, čovjeku više nije dopušteno razdvajati ono što je Bog združio, a to je upravo svijet-stvorenje i Bog. Zato Bog ne može dopustiti da propadne Kristovo tijelo, ni naše tijelo. Tako uviđamo da je uskrsnuće tijela nužan nastavak i izričaj vjere u Boga Stvoritelja, u Isusa Krista. Stoga, tko ljubi Krista, ljubi svijet kao njegovo stvorenje; tko ljubi stvorenje, ljubi Krista. K tomu je važna još jedna misao. Budući da je svijet stvorenje, on nije vječan, on je propadljiv. Upravo ta svijest o smrtnosti, propadljivosti stvorenja kršćane treba učiniti najbrižnijim osobama za svako pa i za najmanje stvorenje. Baš zato što je sve propadljivo, kršćanin se brine za stvorenje: uređuje prirodu, sređuje okućnice, vodi veliku brigu o domaćim životinjama, brine se za sva stvorenja. Zato su neuredna mjesta, gradovi, zapuštene kuće i okućnice, krajnja ravnodušnost i uništavanje zemlje i društvene imovine znaci nevjere u Boga Stvoritelja.
Bog je Otac
Bog je za kršćane Otac, jer ga takvim objavljuje Isus Krist. Bog, kao Stvoritelj, nije bezlična i neosobna stvarnost. On je Otac, čime se izriče duboko intimno zajedništvo koje Bog ima i želi imati sa svim stvorenjima, a napose s čovjekom koji je jedini stvoren na sliku i priliku samoga Boga (usp. Post 1,27). Dakle, da Bog nije Otac, tada bi bio tiranin; da nije Otac, ne bi ga bilo briga za stvorenje. Zato nas upravo misao očinstva dovodi do vjere u Božju providnost, odnosno do vjere da Bog svime upravlja i sve vodi, kako stoji u naslovu našega promišljanja. Da Bog nije Otac, prepustio bi svijet njemu samomu, on ne bi djelovao u svijetu, bavio bi se isključivo samo sobom. Zato je za kršćane Bog Otac Bog providnosti, oni znaju da su i sve vlasi na njihovoj glavi izbrojene (Lk 12,7).
Za onoga koji vjeruje u Boga Oca, ništa se u ovom svijetu ne događa bez Boga, Bog sve vodi i upravlja, on providnosno dopušta i zlo, i od zla čini dobro, za razliku od nas koji od dobra činimo zlo. Zato je vjera u Božju providnost jedna od najvažnijih, a opet tako zapostavljenih istina kršćanske vjere, zapostavljena istina zbog relativiziranja i upitnosti vjere u Boga Stvoritelja. Jednom riječju, što god se kršćaninu događa u životu (patnja, bolesti, zlo), on zna da se to nikad ne događa bez Boga, i to opet Boga koji nije samo Stvoritelj, nego Bog raspeti na križu, Isus Krist: Bog koji uzima na sebe svo zlo ovoga svijeta te pretvara svako zlo u dobrotu, u mjesto Božje prisutnosti. Zato kršćanin živi Božju providnost uvijek u znaku Kristova križa: zajedno s Kristom nosi, podnosi, mijenja i pobjeđuje zlo ovoga svijeta.
Da Bog nije Otac, čovjek ne bi mogao biti njegov sin, njegova kći. U Isusu Kristu dogodilo se upravo ono što je neviđeno, a to je da smo u Kristu postali stvarna Božja djeca, stvarni sinovi i kćeri Božje. Bog kao Otac, a što nam je objavljeno i ostvareno u Isusu Kristu, dao nam je neizmjerno dostojanstvo da se možemo zvati i biti Božja djeca (1 Iv 3,1). Isto tako, Božje očinstvo kazuje svekoliko zajedništvo svih stvorenja, a napose zajedništvo svih ljudi. Da Bog nije zajednički Otac svih ljudi, ljudi bi bili osuđeni da jedni drugima budu stranci, imali bi pravo pozivati se na rasizam i na sve druge diskriminacije s obzirom na podrijetlo, kulturu, nacionalnu pripadnost. Jednom riječju, tamo gdje Bog nije Otac, prestaje čovjekova humanost, čovjek prestaje biti čuvar brata svojega (Post 4,9).
Vjera u Boga Oca govori nam također o Bogu Saveza i vjernosti s cijelim stvorenjem, napose s čovjekom. Stari zavjet kazuje nam kako Bog ostvaruje svoje očinstvo sklapanjem saveza s cijelim čovječanstvom, posebice saveza s izraelskim narodom, saveza koji je najavio potpuno novi savez vjernosti, a to je savez krvi samoga Boga i krvi samoga čovjeka, savez ljubavi, agape u Isusu Kristu (1 Pt 1,18-19). Vjerovati u Boga Oca znači vjerovati u Boga saveza i vjernosti, u Boga koji želi da čovjek također s čovjekom ulazi u odnos saveza i vjernosti (obitelj, brak), sa svim stvorenjima u savez vjernosti i ljubavi, brige i njege, predanosti i oplemenjivanja. Vjera u Boga Oca poručuje stvorenjima da nije dobro da čovjek bude sam (Post 2,18), da stvorenja budu sama, nego da budu jedno u savezu vjernosti i ljubavi jedni s drugima i s Bogom.
Naposljetku, Bog Otac govori nam o velikom otajstvu samoga Boga. Ako je Bog Otac, to znači da u Bogu, prije nastanka svijeta, postoji vrhunska plodnost, rađanje, predanost, darivanje. Bog nije eunuh, Bog nije samotnjak, nego iznutra oduvijek i uvijek plodnost, iskonsko rađanje. Bog, kao Otac, odjeljuje samoga sebe od sebe samoga, on činom rađanja daje da se u njemu rađa Drugi, Sin, Logos, Riječ. Bog Otac započinje plodnost koja se u Bogu dovršava zajedničkim dahtanjem (spiratio) ljubavi Oca i Sina u Duhu Svetom. Stoga cjelokupno stvorenje dahće (Rim 8,22-23), stenje takvim ritmom Trojedinoga Boga. Štoviše, sva stvorenja istinski opstoje samo ako se tako rađaju i dahću, ako pulsiraju takvim ritmom Trojedinoga Boga, ritmom ljubavi koja pokreće Boga i svako stvorenje.
