Početna stranica » Bog će dobro nagraditi vječnom nagradom, a zlo kazniti vječnom kaznom

Bog će dobro nagraditi vječnom nagradom, a zlo kazniti vječnom kaznom

222 pregleda

Ako je opasno upoznati Boga na krivi način, onda se moramo pitati koji je to pravi način upoznavanja Boga? Jedno je ipak sigurno – da Boga bez Boga ne možemo upoznati. Njegovom milošću i Duhom u ljudskoj ograničenosti uranjamo u Božje tajne

Krive i jednostrane slike o Bogu predstavljaju ga kao prestrogog, prezahtjevnog, nepravednog i nepristupačnog Gospodara, koji poput strogog policajca više uživa u kažnjavanju prekršitelja, nego u pomilovanju prijestupnika. U prilog ovakve površne slike moglo bi se naći mnoštvo izdvojenih biblijskih citata, zapovijedi i propisa pa čak i smrtnih kazni i kamenovanja (Izl 21,12-17; 22,19; Lev 20,1-2; Pnz 13,5, 22,14; Iv 8,7), koje su, usput rečeno, poznavali i drugi narodi kao npr. Egipćani, Perzijanci, Grci, Rimljani i drugi.

Ovakve interpretacije o Bogu u prvi plan ističu Božju strogoću u primjeni svoje pravednosti, koju se stavlja ispred Božje ljubavi i milosrđa. Ipak, valja istaknuti da je slika milosrdnog Boga u Bibliji (Izl 34,5-14; 1 Kr 3,5-14; 2 Ljet 1,7-12; Ps 51; Lk 10,29-37; 15,11-32) raširenija i snažnija od slike strogoga policajca.

Uz mnoge Božje tajne ovdje želimo upoznati Boga kao pravednoga Suca u njegovoj pravednosti. Pravednost ovdje shvaćamo kao Božje svojstvo a pravednoga Suca kao Božje pravedno djelovanje. Svoju pozornost usmjeravamo prvo na pravednost.

Što je pravednost?

Za kršćane pravednost je uz razboritost, jakost i umjerenost četvrta stožerna moralna krepost. Među krepostima pisac knjige Mudrosti ističe upravo pravednost: Ako li tko ljubi pravednost, kreposti su plodovi njezinih napora: jer ona poučava umjerenosti i razboritosti i hrabrosti (Mudr 8,7). Pod krepošću razumijemo postojano i čvrsto raspoloženje uvijek činiti dobro kojega nema bez pravednosti. Kreposti su, dakle, trajne savršenosti razuma i volje koje po razumu i vjeri ravnaju našim djelima, zapovijedaju našim strastima i upravljaju našim vladanjem. Krajnja svrha kreposna i pravedna života za čovjeka je postati sličan Bogu.

Pravednost ima svoj izvor u samome Bogu. Čovjek je stvoren u svetosti i pravednosti koje su mu darovane i po tome je čovjek Božja slika. Pravednost je u Starom zavjetu često isticana kao važna Božja osobina na koju se čovjeka stalno poziva. Naši biblijski praroditelji Adam i Eva, sazdani u pravednosti, bili su postavljeni u stanje svetosti i izvorne pravednosti. Ta milost izvorne svetosti i pravednosti bila je sudioništvo na božanskom životu a konkretno se odnosila na apsolutni nutarnji sklad ljudske osobe sa sobom, s prirodom, sa stvorenjima, s drugim ljudima, s Bogom. Upravo taj nutarnji sklad se izgubio iskonskim grijehom naših biblijskih praroditelja.

Već na samom početku Biblije slika pravednoga Abela i nepravednoga Kajina upozorava čovjeka na njegovu nepravdu koja je zlo u Božjim očima (Post 4,10) i na grijeh, koji je udaljavanje od Božje pravednosti. U biblijskom smislu biti blizu Bogu znači živjeti u njegovoj pravednosti. Pavao ističe da je Abraham povjerovao Bogu i da mu se uračuna u pravednost (Rim 4,3). Evanđelist Matej poziva da se traži najprije kraljevstvo Božje i pravednost njegovu, a sve će se ostalo nadodati (Mt 6,31-33).

Svoj grijeh i grješnost svijeta čovjek može spoznati samo u Duhu, koji mu dokazuje zabludu s obzirom na grijeh, na pravednost i na sud. Iz toga Pavao zaključuje da je grijeh jednoga bio svim ljudima na osudu, tako i pravednost jednoga (to jest Krista) bit će svim ljudima na opravdanje, na život (Rim 5,18). Na drugom mjestu isti Pavao obrazlaže da Bog Isusa, koji ne okusi grijeha, za nas učini grijehom da mi budemo pravednost Božja u njemu (2 Kor 5,21). Gornji biblijski citati sugeriraju zaključak da grijehom ranjeni čovjek ne može ostvariti svoje spasenje snagom samo svoje vlastite pravednosti, nego snagom Božje, tj. Kristove pravednosti.

Prema Mateju Isus je propovijedao onu pravednost koja nadmašuje pravednost pismoznanaca i farizeja ili pogana (usp. Mt 5,20). Dakle, valja razlikovati Božju i ljudsku, nadnaravnu i naravnu pravednost. Zadnju riječ u prosuđivanju čovjek treba prepustiti Božjem milosrđu i pravednosti. Zanimljivo je da se današnji čovjek više osvrće na to što drugi kažu a ne što Bog kaže, više se ravnaju prema ljudskoj, nego prema Božjoj pravednosti.

U čemu se sastoji ljudska pravednost? Jednostavno rečeno ona se sastoji u postojanoj i čvrstoj volji dati Bogu i bližnjemu što im pripada. Pravednost prema Bogu zove se krepost bogoštovlja a pravednost prema ljudima potiče da se u ljudskim odnosima uspostavi sklad koji promiče pravičnost glede osoba i općeg dobra.

Svoju pravednost čovjek ne bi trebao činiti iz straha od pakla ili od kazne, nego kao pozitivni impuls ljubavi na promatranje Božjeg milosrđa, produbljenje vlastite vjere i odvraćanja od grijeha. Kršćanin nije pred Bogom nikakav rob, ni najamnik koji traži plaću, nego kao dijete koje odgovara na ljubav onoga koji nas prije uzljubi (1 Iv 4,19). Prihvaćajući suradnju s Božjom milošću čovjek od neopravdanog postaje opravdan, od neprijatelja prijatelj. U takvom raspoloženju kršćanin poput loze na Kristovom trsu dobiva novu snagu koja potiče, prati čovjeka kako bi slijedio i činio dobra djela osobne i društvene pravednosti.

Na poticaj Božje milosti, čovjek se obraća tj. čini zaokret prema Bogu i udaljuje se od grijeha te tako prima sakramentalno oproštenje grijeha i pravednost odozgor. Opravdanje uključuje Božju milost i čovjekovu slobodu u vjeri. Ono posvećuje i obnavlja unutrašnjega čovjeka, besplatno opravdava Kristovom milošću. Po svojoj krvnoj žrtvi Isus je pomirilište za obraćenoga čovjeka po vjeri. Isus je jedini pravedan i jedini opravdava one koji žive od vjere u Njega (Rim 3,21-26). U tom procesu više od pravednosti čovjek se uzda u Božje milosrđe a manje u svoje zasluge. Stoga moramo biti svjesni da Božja i ljudska pravednost ne leže na istoj ravni. Čovjekova zasluga pred Bogom počiva na tome da je Bog slobodno u ljubavi odlučio čovjekove zasluge pridružiti djelu svoje milosti. Čovjek nije po pravu subaštinik Kristove milosti, nego snagom Božje ljubavi. Čovjekove zasluge temeljem dobrih djela, darovi su Božje dobrote i ljubavi. Dobra djela opravdanoga čovjeka su tako darovi Božji da su ona ujedno i zasluge opravdanoga. Zasluga ulazi u red kreposti pravednosti, po načelu jednakosti koje joj je pravilo.

Pravedni Sudac: vječna nagrada i vječna kazna

Na temelju dara ljudske slobode čovjek je pred Bogom odgovoran za svoja djela. Psalmist je već isticao da Bog ima vlast da vrati svakome prema njegovim djelima (Ps 62,12). Kršćanska vjera nas poučava da Bog dobro nagrađuje vječnom nagradom, vječnim životom a zlo kažnjava vječnom kaznom (Rim 2,7-10). Vječni život je plod opravdanja, milosti i nagrade za dobra djela. Vječni život je čovjeku prvenstveno dar uz obvezno njegovo nastojanje da tako trči da zavrijedi i dobije nagradu (1 Kor 9,24-27). Bog je, dakle, u vječnoj svojoj nepromjenjivosti pripremio vječne nagrade onima koji budu proslavljeni i pravedne i vječne kazne onima koji odbijaju njegovu ljubav i milosrđe. Pored milosrđa ovdje dolazi do izražaja i Božja pravednost kao kruna, koja pravedno nagrađuje ustrajno čovjekovo nastojanje „kao plaću” za njegova dobra djela i zasluge, poput siromašnog Lazara, a također Bog pravedno kažnjava za ustrajne a ne okajane grijehe, poput bogataša (Lk 16,19-31).

Prema kršćanskom nauku svaki čovjek, u času smrti na posebnom sudu, prima u svojoj besmrtnoj duši vječnu nagradu (ili kaznu) od Krista, pravednoga suca živih i mrtvih. U tom času stavlja mu se pred duhovne oči njegov život u odnos prema Kristu od kojega zavisi nagrada kao raj, kazna kao pakao ili dodatno čišćenje (čistilište) kao mogućnost.

Kad su kazne u pitanju onda valja razlikovati vječne, vremenite i crkvene kazne. Glavna je paklena kazna u vječnoj odvojenosti od Boga, u kojemu čovjek nije našao život i sreću, za što je stvoren i za čime je trebao težiti. Kazna za istočni grijeh je uskraćivanje gledanja Boga, kazna pak za osobni grijeh su muke vječnoga pakla prouzročene smrtnim a ne okajanim grijehom. Teški grijeh nas lišava zajedništva s Bogom čineći nas nesposobnima da postignemo vječni život, što ima za posljedicu vječne kazne. Kad su vremenite kazne u pitanju onda je prvi njihov cilj popraviti nered prouzročen čovjekovim zlodjelom. Ako krivac kaznu dragovoljno prihvaća onda kazna ima vrijednost zadovoljštine. Crkva vjeruje da

Crkva, držeći se vjerno Novoga zavjeta i predaje, vjeruje u blaženstvo pravednih koji će jednom biti s Kristom. Crkva isto tako vjeruje da će grješnik biti kažnjen vječnom kaznom, da će biti lišen gledanja Boga, kao i to da se ta kazna odnosi na čitav „bitak” grješnika. Crkva, dakle, čvrsto vjeruje da postoji povezanost sadašnjega života u Kristu i budućega života. Ne zapostavljajući mogućnost pravedne kazne valja naglasiti da Crkva ipak više ističe Božje milosrđe i ljubav. U tom duhu Crkva poznaje proglašenje svetima a nikoga ne proglašava vječno kažnjenim.

Vječna nagrada se sastoji u trajnom blaženstvu vječnoga gledanja Boga kojim su ljudi prvenstveno obdareni Kristovim zaslugama, ali i nagrađeni za vlastite zasluge dobrih djela. Ovdje je riječ o suuskrsnuću na vječnu slavu i vječnu domovinu na temelju Kristova uskrsnuća. Pravednost i mir, radost i potpuna ispunjenost u vječnosti su bitne oznake zagrobnoga života.

Vjerujući da će Bog dobro nagraditi vječnom nagradom a zlo kazniti vječnom kaznom mi se nadamo vječnom životu u slavi, vjerujući u Božje milosrđe i ljubav a ne uzdajući se u vlastitu pravednost.