Da bi nečija veličina postala dostupna oku (promatrača), ona mora najprije začeti se i sazreti, zadobiti oblik, u sferi nevidljivoga, zastrtoga. Kao dijete. I Bog se u svome djelovanju podlaže ovom zakonu: Duh nevidljivo djeluje, osjenjuje malu Djevicu koja ga prima stavom ponizne otvorenosti. Isus skrovito živi trideset godina. To su godine nepoznatosti, šutnje, priprave.
Bog u svakom vremenu svijeta djeluje incognito, u liku neupadljivosti, nesenzacionalnosti, nemoći. Zato ga je teško prepoznati, uočiti. Čini da je odsutan, jer je tako tajanstven i prikriven. Zato ga mi trebamo tražiti i otkrivati. A to je mučan i težak proces. Jer smo skloniji vidljivomu, opipljivomu, empirijskomu. Božje stvarnosti – istina, ljubav i pravednost – mogu zvučati tako apstraktno, nestvarno, sve dok ih ne otkrijemo, dok nam se ne uvuku pod kožu, dok ih ne iskusimo kao nešto nadasve zbiljsko, konkretno, životvorno! Ljudi i svijet žive od njih i ne bi mogli postojati niti opstati da ih nema.
Nedavno umrli ruski književnik, nobelovac Aleksandar Solženjicin, poznat je u cijelome svijetu po svojim iznimnim književnim ostvarenjima, ali prije svega po vlastitom dramatičnom životnom putu. U životu je morao trpjeti zbog istine i pisanja o njoj. Napisao je pripovijetku Matrjonino domaćinstvo, koja opisuje život žene koju je muž ostavio, a izgubila je i šestero djece. Nitko je ne voli, ni rodbina ni susjedi. Osjeća se odbačenom, u sebi nosi veliku bol, ali je upravo ta bol oplemenjuje i pročišćuje. Nije postala tvrda, ogorčena i čangrizava. Naprotiv, vedra je, nasmiješena, topla i srdačna. Ta svojstva srca i bogatstvo duha ona prenosi na svoju okolinu, koja to ili ne vidi ili pogrešno tumači. Prenosi to i na kozu, mačku i cvijeće. Domaćinstvo – ključna riječ ove pripovijesti – odiše svim onim što čovjekova duša odmalena, od djetinjstva upija i nosi sa sobom u kasniji život: ono što čovjeka, kamo god on išao, uvijek vraća zavičaju. Solženjicin zaključuje priču riječima: Svi smo mi živjeli u njenoj blizini a da nismo shvatili da je baš ona pravednik bez koga, kako kaže poslovica, nema sela. Ni grada. Ni cijele kugle zemaljske.
Bog u svakom vremenu svijeta djeluje incognito, u liku neupadljivosti, nesenzacionalnosti, nemoći. Zato ga je teško prepoznati, uočiti. Čini da je odsutan, jer je tako tajanstven i prikriven
Koliko je ovakvih neupadljivih, gotovo anonimnih likova obilježilo svoje vrijeme u onom višem smislu, čije domete mi ne možemo niti dokučiti. Da postoji netko koga ljudi smatraju bezvrijednim i suvišnim u ogromnoj mašineriji svijeta tehnike, koristoljublja i beskrupuloznog biznisa i materijalizma, a da taj netko u sebi utjelovljuje istinske vrednote evanđelja: skromnost, poniznost, strpljivost, ustrajnu molitvu, pouzdanje u Boga, nošenje životnoga tereta. Tako netko za koga se misli da je na pogrešnu mjestu postaje Božji svjetionik, reflektor koji svoje svjetlo baca daleko i široko. Naš položaj kod Boga ne određuju ni funkcija, ni služba, ni ugled u zajednici, ni uspješno provođenje vlastitih interesa i ambicija. Određuje ga mjera našega odmaka od samih sebe, mjera umiranja samima sebi, mjera nutarnjega siromaštva, ispražnjenosti koja omogućuje ispunjenost Božjim sadržajem, mjera ljubavi koja ne broji i ne računa, koja gleda na dobrobit cjeline više nego dijela, odnosno djelomična, uskogrudna interesa.
Ako čovjek slijedi duh evanđelja, mora otpasti ono što se izvanjski pokazuje moćnim i dojmljivim, što ga može zahvatiti i odnijeti u samodopadnost i egocentričnost. Što više to bude otpadalo, to će više rasti ono pravo, bitno, jedino vrijedno i zauvijek ostajuće, što u sebi nosi pečat trajne vrijednosti. To bi trebalo stalno rasti u nama, a sve što nosi masku ili gestu velikoga, važnoga, neophodnoga – a čisto je ljudsko i posve profano – to je a priori osuđeno na propast.
Sam Krist je Božje pšenično zrno koje je položeno u njivu svijeta. Pšenično zrno koje je moralo umrijeti da bi donijelo plod. Pozvani smo ući u isti proces: umrijeti svakoj ispraznoj, taštoj veličini, da bismo se rodili za plodnost malenog i neuglednog pšeničnog zrna.
