Ne volim se osvrtati unatrag. Tako o svome životu govori Eugen Biser. Teolog i filozof. Gotovo devedesetogodišnjak. Svjež i aktivan unatoč godinama. No, usprkos nelagodi svoje prošlosti, više se puta u razgovorima osvrtao prema njoj. Kada se osvrne unatrag, vidi mnoge poteškoće kroz koje je morao proći. Bio je jedinac. Odrastao je u ozračju katoličke pedagogije straha. Kada se odlučio na studij teologije i svećenički poziv, otac je bio razočaran. Potom rat. Groza nacističkoga terora. U paklu rata istina se pretvarala u laž i propagandu, a humanost u barbarstvo. Trajni ratni strah gurao je ljude u najrazličitije perverzije. Rat je Biseru prekinuo studij teologije. Poslan je u Rusiju. Na Staljingrad. Kada se usudio reći da će Nijemci na tom pohodu iskrvariti, prispio je na vojni sud. Malo kasnije je ranjen ruskom granatom. Dugo mu je trebalo da se oporavi. Nakon rata je zaređen za svećenika. Postao je kapelan i vjeroučitelj. Želio je studirati. Biskup mu je odbio molbu. Ostalo mu je da se sam bori i pobijedi gorko razočaranje. Po danu je radio, a po noći studirao. Dvadesetak godina. Prvi doktorski rad iz moralne teologije prihvatila su dvojica mentora. Bez posebnih zamjerki. No, treći je odbio. S drugim se radom ponovilo nešto slično. Tek je nakon toga doktorirao na fundamentalnoj teologiji, a potom i na filozofiji. Poteškoće nisu bile manje kada je nekoliko godina kasnije pozvan da preuzme Guardinijevu katedru u Münchenu. Osvrtati se unatrag, osim što je bolno, bilo bi Biseru kršenje evanđeoske zapovijedi: Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje. Kršćanstvo je u cijeloj svojoj misaonoj strukturi usmjereno unaprijed.
Iz svoga temeljnoga usmjerenja prema naprijed Biser traži pozitivna kretanja u Crkvi. Najprije, prijelaz iz vjere autoriteta u vjeru razumijevanja. Sve do Drugog vatikanskog sabora vjera se shvaćala kao podlaganje čovjeka Božjoj volji. Vjera kao poslušnost je došla u krizu zajedno s krizom autoriteta koja je zahvatila državni, školski, crkveni i božanski autoritet. Tek će Gadamer rehabilitirati ovaj pojam razlikom autoriteta moći i autoriteta učitelja. Onaj prvi žudi za moći i svim je sredstvima želi zadržati. Autoritet se učitelja, naprotiv, sastoji u autoritetu znanja. Kada učitelj svoj posao odradi na dobar način, onda na kraju njegovi učenici dospiju do razine njegova znanja. To je isto napravio Bog. Postao je čovjekom, spustio se do smrti, predao svoj autoritet da bi čovjeku otvorio mogućnost da postane djetetom Božjim.
Potom prijelaz iz vjere ispovijedanja u iskustvenu vjeru. Rečenice nisu dovoljne. Potrebno je kroz rečenice i kroz formule vjere probiti se do onoga o čemu rečenice govore. Valja doći u dodir sa sadržajem koji opisuju. U živi dodir. Kršćanski je Bog otvoren ljudskom iskustvu.
I konačno, oproštaj od vjere zaslugâ i ulazak u odgovornu vjeru. Što znači vjera zaslugâ moguće je naslutiti, primjerice, u imperativu Spasi dušu svoju! kojim se sve do Koncila ravnao pastoralni rad. Ovaj je imperativ vidio samo pojedinca. Bio je slijep za druge. Nije vodio računa o Isusovoj usporedbi o radnicima koji su u vinograd pozvani u različite sate, a na kraju dobili istu nagradu.
Ove promjene u vjeri ujedno su i znakovi nade. Sve se okreću Bogočovjeku Isusu. Biser misli kako kršćanstvo nije ostarjelo. Naprotiv. Čini mu se da je veoma mlado. Još zapravo nije niti naučilo ono što samo jest. Sve dok se unutar kršćanstva silom ophodi s bilo kojim članom, sve dok je kršćanstvo spremno zatvoriti oči pred nasiljem nije se razvilo do mjere koju joj je zadao Učitelj. Podjednako, sve dotle dok se na bilo koji način unutar kršćanstva utjeruje strah, ono još uvijek nije dospjelo do svoga srca. Kršćanstvo će živjeti ako u njemu izrastu odgovorni, svjesni i slobodni vjernici. Uloga je Crkve otvarati prostor u kojemu će se moći dogoditi susret čovjeka s tajnom Boga koji izlazi iz sebe.
Evo, sve činim novo! U ovim riječima s konca Otkrivenja vjera vidi preobrazbu svih patnji i muka i konačni ulazak u obećanu baštinu. Ništa nije zaboravljeno, ali sve je preobraženo u život. No, vjera već sada daruje slobodu govora bez gorčine o mukama prošlosti. Tako se već sluti novost koja se tek treba dogoditi.