Početna stranica » Biblija i bogatstvo

Biblija i bogatstvo

7 min

U Isusovoj pripovijesti o bogatašu i Lazaru, koju nalazimo samo u Lukinu evanđelju (Lk 16,19-31), od samoga je početka vidljiva razlika između ove dvojice likova. Kod bogataša je važno ono izvanjsko, kako se odijeva i kako se gosti.

Toliko je važno izvanjsko da bogataš prestaje biti osoba u pravom smislu, pa i njegovo ime više nije bitno tako da nam ga evanđelist i ne donosi. S druge strane, Lazar u svome siromaštvu, bolesti i bijedi biva imenovan, jer zadržava osobnost. Za njega ni bogatstvo ni siromaštvo nisu ono što ga kao osobu čine, nego su to njegovi životni stavovi. Zbog toga se Lazar po smrti i našao u „krilu Abrahamovu” (16,22), to jest našao je život vječni i spasenje, te živi u zajedništvu s Bogom. Za bogataša je pak samo rečeno da je umro i pokopan. U tom trenutku situacija se preokreće. Dok je prije Lazar priželjkivao mrvice sa stola bogataševa, sad bogataš „u teškim mukama u paklu” (16,23) promatra Lazara u Abrahamovu krilu te želi da mu Lazar olakša muke. Abraham mu odgovara: „Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema” (16,25-26). Provalija je sada prevelika i ne može se premostiti. I to je bitna razlika s obzirom na prethodno stanje. Prije smrti bogataš je mogao premostiti provaliju koja je dijelila njega od Lazara, mogao je Lazaru dati od svoga i smanjiti razliku koja je postojala između njih dvojice. U tom slučaju on bi učinio „pravednost”. U Matejevu evanđelju „pravednost” je drugo ime za milostinju (Mt 6,1). Tko je bogat, tko ima više, nije primio svoje bogatstvo samo zbog sebe, nego i zbog onih koji ga nemaju. Stoga se milostinjom ostvaruje pravednost. Milostinja tako nije nešto što bi bilo izraz bogataševe dobre volje, nego je njegova dužnost koju mu je povjerio Bog. Koliko god truda uložio u stjecanje bogatstva, to je bogatstvo uvijek dar od Boga, jer Bog čovjeku daje talente, to jest darove, a oni se mogu prepoznati i u sposobnostima pojedinaca i u njihovoj mogućnosti da zauzeto rade i stječu imetak.

Pravo bogatstvo

To je tek jedan aspekt bogatstva. Drugi se odnosi na čovjekovo osobno vrednovanje vlastitoga imetka. Matej u svome evanđelju donosi niz Isusovih prispodoba o kraljevstvu nebeskom (Mt 13), a među njima i dvije o pravom bogatstvu. U prvoj je kraljevstvo nebesko uspoređeno s blagom skrivenim na njivi zbog kojega čovjek prodaje sve što ima i kupuje tu njivu (13,44). U drugoj je uspoređeno s dragocjenim biserom zbog kojega trgovac rasproda sve što ima i kupi taj biser (13,45-46). U oba slučaja čovjek se oslobodio svega drugoga, sve je drugo uložio da bi dobio kraljevstvo nebesko. To je najveća vrijednost. Pritom se može misliti ne samo na materijalno vlasništvo nego i na položaj u društvu, osobne mogućnosti, međusobne odnose. Od svega toga važnije je kraljevstvo nebesko. U njemu je pravo bogatstvo.

Koliko god truda uložio u stjecanje bogatstva, to je bogatstvo uvijek dar od Boga, jer Bog čovjeku daje talente, to jest darove, a oni se mogu prepoznati i u sposobnostima pojedinaca i u njihovoj mogućnosti da zauzeto rade i stječu imetak

Na tom tragu i Pavao tumači: „Što mi god bijaše dobitak, to poradi Krista smatram gubitkom. Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem” (Fil 3,7-9). Sve na ovome svijetu može mi se činiti dobitkom. Može mi se činiti da od različitih stvari, posjeda, poslova i odnosa imam korist, no zaboravljam da je jedina korist za mene Krist. Zbog njega sve ono što imam nije bitno, gubi na vrijednosti, i svega se toga mogu odreći, da bih stekao zajedništvo s njime.

Pođemo li o tome konkretno razmišljati, dovoljno se sjetiti obiteljskih i susjedskih odnosa koji mogu biti teško narušeni zbog nekoga zemljišta. Zbog nekoliko četvornih metara posjeda tako često dođe do teških svađa, pa i do toga da više brat s bratom ne razgovara, da susjed susjeda izbjegava ili da se vide samo na sudu. Zar je zemljište, koliko god malo ili veliko ono bilo, važnije od moga odnosa s bratom ili sestrom? Zar je posjed, koliko god mi on važan bio, važniji od druge osobe? Mogu se opravdati da nisam ja kriv za nastalu situaciju, da je onaj drugi pokušao naštetiti nekom mome pravu. Ali, zar je moje pravo važnije od druge osobe? Zar je to pravo važnije od praštanja i bezuvjetne ljubavi koju sam prepoznao u Isusu Kristu? Nije li upravo Krist moje najveće blago, moj dragocjeni biser zbog kojega mi valja napustiti sve, rasprodati sve, pokloniti sve da bih njega stekao i u njemu se našao?

Blaženi siromah

Doista, „bolji je siromah koji živi bezazleno nego bogataš koji kroči krivim putem” (Izr 28,6). Bolje mi je biti bez nekoga vlasništva, nego zaslužiti kaznu jer nisam ljubio svoga bližnjega. Taj bližnji ne mora mi uvijek biti vidljiv. Može se dogoditi, primjerice, da optužujem državu da mi oduzima ovo ili ono, ili da mi ne omogućava ovo ili ono, pa ću je bez grižnje savjesti zakinuti na porezu ili prevariti na neki drugi način. Pritom zaboravljam da taj porez služi za održavanje cijeloga sustava o kojem ovise i brojne ljudske sudbine. Tako svojim nepoštenjem, gradeći neko svoje imanje, nanosim štetu drugima. Ponašam se poput onoga bogataša koji zaboravlja na Lazara u siromaštvu i bijedi. Vrlo je lako naći opravdanje da svi tako rade, da svi nastoje sebi olakšati i tako si omogućuju lagodniji život. Bilo bi dobro da se kod svakoga pokušaja samoopravdanja sjetimo da se Isus nije opravdavao ni onda kad je za to imao temelja. Kad su tražili od njega da plati porez, on je postupio u skladu sa zakonom, premda je mogao reći da on kao Sin Božji ne treba nikome plaćati poreza (Mt 22,15-22). Takav je Isusov postupak sve zadivio (22,22). Tko se ispovijeda vjernikom trebao bi i u takvim postupcima nasljedovati Isusa.

Težak put

To se može činiti teškim. Pa i Isus je izjavio: „Kako li je teško imućnicima u kraljevstvo Božje! Lakše je devi kroz uši iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje” (Lk 18,24-25). Oni oko njega tada su ga sa zaprepaštenjem upitali: „Pa tko se onda može spasiti?”, a on je odgovorio: „Što je nemoguće ljudima, moguće je Bogu” (18,26-27). Nakon toga dodao je: ,,Zaista, kažem vam, nema ga tko bi ostavio kuću, ili ženu, ili braću, ili roditelje, ili djecu poradi kraljevstva Božjega, a da ne bi primio mnogostruko već u ovom životu, i u budućem vijeku život vječni” (18,29-30). To je onaj traženi dragocjeni biser. Vrhunac je moga poštenja nasljedovanje stopa Isusa Krista u nenavezanosti na zemaljske vrijednosti.

Nije li upravo Krist moje najveće blago, moj dragocjeni biser zbog kojega mi valja napustiti sve, rasprodati sve, pokloniti sve da bih njega stekao i u njemu se našao?

Nije riječ o nekom putu koji bi bio lagan, jer je riječ o odricanju samoga sebe, kao što je to i sâm Isus navijestio: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom” (Lk 9,23). Ići za Isusom podrazumijeva staviti njega na prvo mjesto u životu. To pak podrazumijeva i nošenje križa. Ako ću svojim poštenim životom smanjiti svoje bogatstvo, hoću li zbog toga izgubiti sebe? Naprotiv, baš ću zadobiti svega sebe Kristom obnovljena. Ako ću svojim poštenim životom izgubiti neko imanje, hoće li me to učiniti manje vrijednim? Naprotiv, baš ću u Kristu naći najveću vrijednost. Ako ću svojim poštenim životom izgubiti materijalnu sigurnost, hoću li time ugroziti svoj život? Naprotiv, baš ću tada početi živjeti život u punini. To znače i Isusove riječi: „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti. Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?” (9,24-25).

Nikakvo bogatstvo, nikakav novac, nijedna stvar ne može me spasiti. To može samo Krist. Zbog toga je, kako Pavao kaže, u odnosu na Krista, sve drugo otpad (Fil 3,8). Sve je drugo sasvim bezvrijedno. Prepoznamo li to, otkrit ćemo slobodu.