Pridonijela je trasiranju puta modernom slikarstvu u BiH zajedno sa slikaricama Adelom Behr Vukić (1888–1966), Lujzom Kuzmić Mijić (1889–1959), Micom Todorović (1900–1981) i kiparicom Ivom Despić-Simonović (1891–1961) s kojima čini ženski likovni peterolist.

Rodila se u Čapljini 1926. godine. Nižu gimnaziju završila u Metkoviću te jedan razred Učiteljske škole u Mostaru 1942. kada je obitelj preselila u Vinkovce. Poslije maturalnoga ispita pauzirala je jednu godinu. U to vrijeme u Vinkovce su pristigli ruski „oslobodioci” i odveli joj oca. Supruga Ljubica godinama se nadala njegovu povratku. Znala je otvoreno prozivati novi „demokratski” režim, ali začudo on protiv nje nije represivno djelovao. No, ipak se pokazalo da je mlađahna „revolucionarna vlast” budna i da zna svoj posao. Kada je Nada 1946. godine otišla u Zagreb da se upiše na Akademiju likovnih umjetnosti, ne samo da su je u tome spriječili nego su je, iz tko zna kojih razloga, uhitili i zatvorili. Ipak, stjecajem sretnih okolnosti, uskoro je upisala studij slikarstva na Akademiji u Beogradu i završila ga u klasi Nedeljka Gvozdenovića 1953. godine.

Slikarski i pedagoški rad u Sarajevu

Po stjecanju diplome vratila se u Vinkovce. Kod kuće je slikala, a na posao išla u osmogodišnju školu u Osijek. God. 1961. dolazi u Sarajevo. Pokazalo se to kao poticajan događaj za likovni život u Sarajevu. Ona je, naime, bila jedan od ključnih inicijatora i osnivača Akademije likovnih umjetnosti u ovom gradu, što se danas nažalost prešućuje. U intervjuu sarajevskom tjednom listu Ljiljan (15-22. 10. 2001.) o tome veli: „Ja sam bila prvi izabrani profesor na novoosnovanoj Pedagoškoj akademiji na katedri za likovno obrazovanje da bih stvorila prvo jezgro buduće Akademije.” Bilo je to 1969. godine. S razlogom se u tom intervjuu požalila da se nigdje ne spominje „čak ni u Godišnjaku Akademije, ne samo da sam jedan od osnivača, a kamoli da sam prva koja je imala zadatak da to učinim”. Zahvaljujući njezinu sjajno obavljenom organizacijskom poslu, Akademija je zaživjela 1972. i na njoj je i sama radila do 1992. godine. Slovila je kao vrstan likovni pedagog.

Ponajbolja poznavateljica Nadina djela, likovna kritičarka Azra Begić (1931–2017), također Čapljinka, u njezinu slikarstvu do devedesetih godina vidi dvije razvojne putanje: nadrealističku, koja je bila kratkoga vijeka (1960–1964), te počiteljsku (1964–1991). Sve je to prekinuo rat.

Šezdesetih i sedamdesetih godina uglavnom je slikala krajolike, a početkom osamdesetih sve se više zanima za figurativno slikarstvo. U njega je uključena također i figuralna tematika iz Biblije. Ipak, „premda je riječ o religioznoj osobi, ovakva su djela rijetka u njezinu opusu, ali je zato čitav njezin odnos prema svijetu i životu sakralan, pa je njezin rad uvijek hommage Stvoritelju i Gospodaru svemira”, napisala je Azra Begić (Stećak, 77/2000).

U životu je teško izmaknuti raznim traumama. Jedna od njih pogodila je i Nadu. Ujesen 1980. umro joj je brat u Novom Zelandu, kamo je silom prilika emigrirao, upravo kad su ona i majka sredile svu potrebnu dokumentaciju da ga posjete. Četrdeset dana poslije umrla je i majka. To ju je teško pogodilo i vodilo do depresivnih stanja. Pod tim dojmom nastala je slika „Oplakivanje Krista” (1981), koja je zapravo metafora žalovanja za svakom bliskom osobom koja je napustila ovaj svijet. Naslikala je tada i „Oproštaj” koji likovno asocira na Kristovu posljednju večeru. Pod konac osamdesetih uradila je za galeriju „Šimun” u Dubravama „Posljednju večeru” (ulje na platnu), za samostan na Plehanu „Raspeće” (ulje na platnu) i „Posljednju večeru” (pastel), te za Biskupiju Mostar „Veronikin rubac” i „Skidanje s križa” (prema Michelangelu). Tomu treba pribrojiti i niz crteža sakralne tematike. Time je neposredno zašla u sferu sakralnosti, iako je, kako je već rečeno, cijelim svojim opusom na poseban način bila u njoj usidrena.

Umjetnost portreta

Osamdesetih godina sve intenzivnije radi portrete. Budući da je među bosanskim franjevcima imala niz prijatelja, rado su se odazivali pozivu na portretiranje. Trebalo je danima dolaziti u atelje, jer je ona studiozno pristupala temi, analizirajući lik i praveći brojne skice. Nije joj bio cilj ostvariti sličnost, nego likovno zabilježiti karakterne crte koje su joj se kod modela činile najizrazitijima, često kroz „deformaciju” lika. Takav je „Portret fra Andrije Zirduma II” iz 1982. godine, „formalno i koloristički tako smion i žestok, da model nije skrivao svoje nezadovoljstvo”, napisala je Azra Begić, u analizi likovne strane portreta (Novi izraz, 43-44/2009). Bilo je i drugih zanimljivih zgoda. Tako je Nada jednom prilikom kazivala kako je ugljenom izradila portret fra Bonifaca Badrova (1896–1974), a on, nezadovoljan minimalističkim obrisima obrva, odlučio ih je sam „doraditi”. Godine 1982. naslikala je „u neobičnom koloritu” „Portret fra Ivana Bubala”, te se požalila Azri, ali i autoru ovoga zapisa, da on ima naglašeno pravilne crte lica što sputava njezinu inspiraciju. Godine 1985. naslikala je „Portret fra Vjeke Jarka I” u olovci te „Portret fra Vjeke Jarka II” u suhom pastelu, ali „bez ‘otkačenosti’ (kočnica je bilo strahopoštovanje autorice prema modelu)”, dok „’Portret fra Marka Karamatića’ ima asketsko lice oblikovano mlazom svjetlosti slijeva i oštrim sjenama koje ga ‘ušiljuju’”. U vremenu „tehnološkog totalitarizma i gubitka identiteta […] čovjek u Nadinoj interpretaciji čuva sav svoj ljudski dignitet kao biće jedinstveno, dragocjeno i neponovljivo”, zaključuje Azra. U tom kontekstu je nastao i niz vrsnih portreta drugih Nadinih prijatelja: Nenada Ugljena, Alberta Alkalaja, Ele Alkalaj, Lidije Topić, Slavka Marojevića… Portreti su predstavljeni na izložbi u galeriji „Roman Petrović” u Sarajevu 1991. godine.

U vrijeme rata 1992–1995. bila je u Zagrebu gdje su joj prijatelji osigurali atelje u zgradi zagrebačke Akademije, te je cijelo vrijeme radila a 1995. priredila i izložbu. Pod kraj rata živjela je u Čapljini u svojoj rodnoj kući, a općinske vlasti su joj dodijelile atelje gdje slikala sve do svoga povratka u Sarajevo. Tada se, na poziv fra Joze Pejića, uključila u rad na osnivanju Akademije likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu, koja je otvorena 1996. a tamo je neko vrijeme i predavala.

Zadnju svoju izložbu pastelā priredila je 2001. u Sarajevu, u istoj galeriji kao i 1991, gdje su dominirali hercegovački i dalmatinski kameni pejzaži.

Dobitnica je niza nagrada, među kojima su Plaketa sarajevskog Univerziteta za doprinos razvoju Univerziteta, Nagrada Republičke zajednice za kulturu BiH, Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva, Godišnja nagrada ULUBiH-a, 27-julska nagrada BiH, Nagrada za slikarstvo „Collegium Artisticum”, Nagrada „Oslobođenja”, Zahvalnica Sveučilišta u Mostaru za doprinos razvoju Sveučilišta i dr.

U ovoj se zemlji mnogo toga prekriva „zaboravom”. Tako je i s Nadom Pivac koja počiva na čapljinskom groblju, a koja je u Sarajevu ostavila duboke tragove svoga umjetničkog i pedagoškog rada, pa ipak u kulturnoj javnosti grada jedva da ima ikoga koji bi se sjetio nje i njezina djela!

Rekli su o Nadi Pivac

Đuro Seder, ak. slikar:

„Nada […] sliku prvenstveno gradi. Ona zna što je to tektonika slike. I onda kada se koristi mrljom i neredom poteza, uvijek je to u funkciji arhitekture cjeline. Nada Pivac je od onih umjetnika koji sebi ne opraštaju. Zato i ne proizvodi preobilno. Kritična prema sebi, zahtijeva od slike maksimum i zadovoljna je tek onda kad je slika dorečena do kraja. Nada je slikarski temperament koji se ne razbacuje emocijama. Ona je kreator koji svoj doživljaj sapinje uzdama oblika, da bi moć slike buknula većom snagom. Nada je prije svega jedan kultivirani slikar, jedan rafinirani slikar, jedan otmjeni slikar.”

(Nada Pivac, Pasteli 1983–1995, Katalog izložbe, Galerija „Miroslav Kraljević”, Zagreb 1995).

Fra Vendelin Karačić, voditelj Galerije u Širokom Brijegu:

„Njezine su slike lišene negatorskih poriva, zrače otvorenošću prema sve-bitku i ujedno očituju individualnu dostatnost kadrom zahvaćena mikrokozmosa. Nada Pivac tvorbom slike niti koga zbunjuje niti što rastače. Slojem pojavnosti pruža uvjerljivost i utemeljenost svoga likovnog izraza na unutarnjoj zakonitosti svijeta. Ona slikanjem gradi svijet, utvrđuje dobar odnos prema postojećoj i mogućoj zbilji, te proviruje i s onu stranu pojavnosti.” („I s onu stranu pojavnosti”, predgovor za izložbu pastela Nade Pivac, održane tijekom rujna i listopada 1996. u Galeriji Muzeja Široki Brijeg).

Azra Begić, povjesničarka umjetnosti:

„Vidjelo se da dobro poznaje i svoje moći i svoje granice te da maestralno vlada slikarskim umijećem: s jedne strane, mrljom i gipkom, razigranom arabeskom, koja ima svoj samostalni život, a s druge, manje ili više geometrijski strukturiranom površinom, čiji su obrisi i oblici katkad pojednostavljeni, a katkad opet veoma složeni, a čak i s naglašenom trećom dimenzijom. […] Tijekom svoga umjetničkog djelovanja slikala je ona i figuralne kompozicije na biblijske teme, no premda je riječ o religioznoj osobi, ovakva su djela rijetka u njezinu opusu, ali je zato čitav njezin odnos prema svijetu i životu sakralan, pa je njezin rad uvijek hommage Stvoritelju i Gospodaru svemira.” (Azra Begić, „Slikarski opus Nade Pivac. Dva smjera istog puta”, Stećak, 77, svibanj 2000, str. 16-17).

Gradimir Gojer, teatrolog:

„Prosto je nevjerovatno da ova velika slikarka našega Sarajeva, jedna od utemeljitelja slikarske pedagogije na sarajevskoj Likovnoj akademiji i voditelj prve slikarske generacije na širokobriješkoj likovnoj univerzi Mostarskog sveučilišta nema snažniju podršku struke.” (Riječ na otvorenju izložbe Nade Pivac, Galerija Roman Petrović, Sarajevo, Oslobođenje, 9. 10. 2001).

Meliha Husedžinović, povjesničarka umjetnosti:

„Ime Nade Pivac, u našoj umjetnosti, već je niz decenija sinonim za slikarstvo u tehnici pastela. Za nju slikati znači misliti sa pastelnom kredom u ruci. Odmjerenost u intelektualnom i emotivnom poimanju slike i slikarstva uz vlastitu senzibilnost i imaginaciju povećavaju utisak o njenoj izuzetnoj strogosti i prema samoj sebi i prema vlastitom djelu. Pojam improvizacije njoj je nepoznat. Ravnoteža njenih slika ravnoteža je i njene ličnosti.” („Susret dva zanosa: gledanja i stvaranja”, Revija slobodne misli, god. VIII, br. 35, januar – mart 2002, str. 71–72).

Snježana Mutapčić, povjesničarka umjetnosti:

„Nada Pivac je pokretač nastajanja dviju likovnih akademija, u Sarajevu i Širokom Brijegu, gdje su uz njenu ljudsku i profesionalnu pomoć stasale brojne generacije likovnih umjetnika, a među njima i nekolicina najvećih. Bila je veliki crtač i majstor pastela koje je koristila za svoj slikarski izraz, ostvarivši putem njih značajne likovne vrijednosti, koje su postale obilježjem slikarstva druge polovice XX. stoljeća u Bosni i Hercegovini.” (In memoriam, Galerija sv. Ante, Sarajevo–Bistrik, 10. 11. 2008).

Fra Stjepan Pavić, utemeljitelj Galerije Šimun u Dubravama:

„Nada Pivac u početku stvaranja slikala je na tragu nadrealizma. Poslije sedamdesetih i osamdesetih godina, priklonit će se apstrakciji. Valja, međutim, reći da Nadine apstraktne slike uvijek asociraju na realne predmete. Ona je počinjala od predmeta, pejzaža i sl. i suptilnom redukcijom svodila svoju sliku na apstrakciju. U apstraktnim pejzažima kolorit se kreće od suzdržana do smjela, a gornji dio slike često zauzima plavo nebo.” („Put u plavo nebo”, Vijenac, god. XVI, br. 367, Zagreb, 27. 3. 2008, str. 15).

Ljiljana Perduv-Misirlić, likovna kritičarka:

„Nešto kompleksniji su portreti rađeni osamdesetih do sredine devedesetih, tehnikom suhog pastela. Najupečatljiviji su portreti Andrije Zirduma (1982), Slavka Marojevića (1988), Marka Karamatića (1990), Nenada Ugljena (1990), gdje lice čudno deformira, kao da iz dubine bića izvlači skrivene riznice stanja duha i materije, koje idu u korist likovnosti i ekspresije, a na štetu ‘ljepote’ portretiranog. Lica kriju bezbroj vidljivih i skrivenih tragova svjetla i tame, izbalansiranih ploha i linija.” („Umjetnost kontinuiteta”, Katalog, Memento Nada Pivac, Sarajevska zima, 7–28. 2. 2009, str. 5).

Anto Kajinić, ak. slikar:

„Nije riječ o umjetnici koja je to htjela biti. Ona je morala biti slikarica kako bi mogla disati i mentalno funkcionirati. Slijedila je samo svoj životni imperativ i pazila, koliko je mogla, da ne ide ‘malena ispod tirkiznih neobuhvata’. Ta stvarateljska usudnost joj je, u obilju, podarila i smisao trajanja, jer je uspjela djelima materijalizirati osjećenu, dokučenu i darovanu slobodu stvaranja svjetova mikrokozmosa po inicijalnoj i neobujmljivoj svekolikoj snazi svakog Početka. Tako je ova neobična i rijetka umjetnica realizirala i žuđenu sakralnost u svemu što je činila umjetnošću i oko umjetnosti.” („Slikarski runolist”, Katalog, Memento Nada Pivac, Sarajevska zima, 7–28. 2. 2009, str. 9).

(Kalendar sv. Ante 2026.)

Objava Slikarica Nada Pivac pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Vječni križarski rat na Balkanu

Usprkos gore rečenom, nekima je ipak omiljena teza o vjerskom ratu na što upućuje knjiga, koja nas ovdje posebno zanima, a potpisuju je jedan njemački i jedan srpski autor:Karlheinz Deschner – Milan Petrović, Krieg der Religionen. Der ewige Kreuzzug auf dem Balkan, München 1999(Rat religija. Vječna križarska vojna na Balkanu). Deschnerovo „suautorstvo” za Milana Petrovića (*1947), univerzitetskoga profesora političkih znanosti i državnoga prava u Nišu, imalo je praktično značenje: lakše zainteresirati strane čitatelje za knjigu koja govori o povijesti Srba i Hrvata.

Tko je ustvari Karlheinz Deschner? Rođen je u bavarskom gradu Bambergu 1924. Nakon položene mature 1942., javio se u vojsku, zajedno s cijelim svojim razredom, kao ratni dragovoljac. Po završetku rata, na Visokoj teološko-filozofskoj školi u Bambergu slušao je predavanja iz teologije, filozofije, prava i psihologije. Potom je na Sveučilištu u Würzburgu studirao njemačku književnost, filozofiju i povijest, gdje 1951. je postigao doktorat. Pisao je romane, eseje, književne kritike, ali se ponajviše bavio crkvenom i religijskom poviješću. S vremenom se preobrazio u velikoga protivnika kršćanstva. Parafrazira filozofa Descartesa: „Mislim, dakle nisam kršćanin”. Sve što piše o kršćanstvu, napose o katoličanstvu, taj negdašnji padobranac Wehrmachta, ima tu antikršćansku notu, što uostalom potvrđuje njegovo višetomno djelo Kriminalgeschichte des Christentums (Kriminalna povijest kršćanstva), pisano krajnje jednostrano. Taj čovjek raskošno široke i bučne netolerancije, najbolju odrednicu o sebi i svome radu izriče sam, kada kaže da piše cum ira et studio (sa srdžbom i pristranošću), suprotno od onoga što je proklamirao rimski povjesničar Tacit kao svoju historiografsku metodu: sine ira et studio (bez srdžbe i pristranosti)! Taj i takav Deschner našao se na naslovnici spomenute knjige kao suautor, ali više kao barjaktar jedne nacionalne promidžbe, i – očekivano – postao je zaslužni član Srpske akademije nauka i umjetnosti 2006. godine.

Na početku knjige autori, Deschner i Petrović, daju svoje objašnjenje karaktera rata iz 90-ih: „Unutarjugoslavenski rat, koji je izbio 1991 (…), nije rat nacija u zapadnom smislu riječi. Sve ratne strane – Srbi, Hrvati i bosanski Muslimani – jesu južni Slaveni i s etničkog gledišta jedva se razlikuju. Povrh toga oni govore zajedničkim jezikom”. Daleko su, kažu, izraženije vjerske razlike: „Srbi su pravoslavni, Hrvati katolici,a Muslimani islamske vjeroispovijesti. Po tome je ovaj rat izrazito vjerski rat,kojega su uzroci i početci nedjeljivo povezani s nastankom ovih nacija.” (7) Tako je ovom čudnom dvojcu, koji se međusobno podupire u krivotvorenju povijesti, stalo da uzroke rata prenesu na njima poželjan teren!

Vjerski ratovi u Europi završili su ustvari u 17. stoljeću okončanjem Tridesetogodišnjeg rata (1618–1648), između protestanata i katolika u Njemačkoj. To je općenito prihvaćeno u historiografiji. Međutim, ni o njemu se ne može govoriti kao isključivo vjerskome ratu, kako to potvrđuje historičar Golo Mann: „Ako je Tridesetgodišnji rat bio vjerski rat – a što je dulje trajao, tim je to manje bio – on je posljednji svoje vrste.” (Golo Mann, Propiläen Weltgeschichte, Band 7, Berlin – Frankfurt a/M., 1991., 229). Stoga je bez ikakve osnove i besmisleno ovdašnji rat tretirati kao vjerski. Ali takvo krivotvorenje pristaje Deschneru i Petroviću.

Antikatoličanstvo dvojice „historičara”

Koliko su Deschner i Petrović zaraženi virusom antikatoličanstva pokazuje i njihovo viđenje raspada Jugoslavije. To se, prema njima, nije moglo dogoditi bez Katoličke Crkve i Vatikana. Kada je Tito 1966. dao da se potpiše „Protokol” s Vatikanom, on je time potpisao „odumiranje” Jugoslavije, koja je, „nakon svih zločina Papinske stolice i njezinih slugu u ustaškoj državi, mogla opstojati jedino na antivatikanskoj osnovi” (308). Razbijanje Jugoslavije dokrajčili su Slovenija i Hrvatska, odnosno njihovi vođe: „U jugoslavenskoj drami Milošević nije povrijedio ni jednu ustavnu odredbu, ali su njegovi protivnici to stalno činili” (326). Rad na razbijanju Jugoslavije od komunista su preuzeli „slovenski i hrvatski kleronacionalisti” (327), koje je jako podržao Zapad. Rat u Hrvatskoj 1991. započeli su Hrvati, jer ih je „zahvatio besprimjeran religiozni fanatizam. Sve je disalo duhom starih križarskih ratova” (327). Kada je sukob između Republike Hrvatske i srpske Krajine prerastao u rat, a „hrvatski redarstvenici napali jugoslavensku armiju, Katolička je crkva okvalificirala ovaj rat kao vjerski rat” (328). Čista nebuloza – izmišljotina autorskoga dvojca. U Bosni i Hercegovini je, kažu, bio „vjerski građanski rat”, a njegove uzroke autori vide na onoj drugoj strani, u muslimanskim fundamentalistima i katoličkim Hrvatima, jer su htjeli nezavisnu BiH i time ugrozili Srbe, koji su htjeli ostati u Jugoslaviji i zbog toga proklamirali svoju republiku i tražili 64 % teritorija, jer da njima pripada toliko katastarskog posjeda. Tako, dakle!

Nigdje ni traga o pokušaju srpskoga osvajanja Hrvatske i BiH, nigdje ni riječi o zločinima u Vukovaru, Srebrenici, Dubrovniku, nigdje ni slova o golemim srpskim zločinima u ovome ratu (bilo ih je dakako i na drugim stranama), o masovnom progonu nesrba, uništavanju njihovih kuća, sakralnih prostora i svakoga drugog terora, nigdje ni riječi o neslavnoj ulozi Pravoslavne Crkve u zadnjem ratu. Ništa o tome. Za sve su krivi drugi, zlo je samo kod drugih, a na njihovoj su strani pravednici i nedužni. To je, uistinu, karikaturalno poimanje ratne stvarnosti od strane Deschnera i Petrovića, autorā ove neslavne knjige. Toliko pristranoga i samovoljnoga tumačenja, izvrtanja činjenica, njihova nijekanja ili prešućivanja, evidentnih laži i podvala, u tolikoj količini i na jednome mjestu, u samo jednoj knjizi – zacijelo je jedan od vrhunskih primjera kako se zlorabi pisana riječ. Obojica autora pripadaju onoj kategoriji promicatelja određenih interesa kojima je uporno uvjeravanje javnosti u vlastitu sliku stvarnosti, posve samovoljnim konstrukcijama, postalo temeljem njihova bavljenja tematikom ove vrsti. Oni su za to vrlo kvalificirani, jer su takvoga mentalnoga sklopa da mogu zdušno govoriti suprotno evidentnim činjenicama kako bi stvorili unaprijed zamišljenu sliku stvarnosti – po svojoj mjeri, dakako – i ponudili je kao istinu!

Zbog svojih negativnih emocija čak ne mogu ni Zagreb priznati hrvatskim gradom. Tako pišu da je Zagreb u prošlosti (18–19. st.) bio „…posebno važno trgovačko, bankovno i političko središte Srba, kasnije je postao veliki slavonski grad Agram-Zagreb, prvotno njemačka naseobina” (72). Ili tvrdnja da je ustaški pokret nastao pod pokroviteljstvom Vatikana i Katoličke Crkve (214), a u stvari ga je stvorio diktatorski režim Kraljevine Jugoslavije! U impresumu njemačkoga izdavača pedantno stoji da je „knjiga tiskana na papiru čistom od klora i kiseline”, dakle, u duhu ekoloških načela. Izdavač je time istaknuo svoju ekološku svijest i opredijeljenost za zaštitu okoliša. Međutim, on bi trebao znati da se na čistom ekološkom papiru može širiti i mračni duh netolerancije, mržnje i laži, otrov daleko opasniji od klora i svake kiseline. Ako bi to shvatio, onda bi navedena rečenica u impresumu postala vjerodostojnom, u protivnom ona je tek cinična fraza! Od Deschnera i Petrovića ne može se pak očekivati da postanu nešto drugo nego što jesu – krivotvoritelji ili historiografi s posebnim zadatkom!

Objava Uporaba historiografije pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Vojska intervenira, padne tri hiljade glava, pa što, svijet neko vrijeme bruji – i potom zašuti! Blagoje Adžić, general JNA, 1991.

Povijest genocidnih i democidnih djela iz rasnih, vjerskih ili etničkih motiva, može se pratiti sve do u daleku prošlost. U 5. ili 4. stoljeću pr. Kr. nailazimo na zapovijed perzijskoga velikog vezira Hamana za istrebljenje Židova, u kojoj stoji „da se svi Židovi, od dječaka do staraca, djeca i žene unište, pobiju, zatru, a njihova dobra da se zaplijene u jednom jedinom danu” (Estera, 3, 13). Nalog je izdan na osnovi pripadnosti židovstvu, a ne radi osvajanja životnoga prostora. Smatra se da je to „u povijesti prva čisto ideološki motivirana zapovijed za genocid” (LdV, 162).

Masovna stradanja ljudi u 20. stoljeću

U ovom pregledu naglasak stavljamo na 20. stoljeće, u kojem su prvi genocid počinili Turci 1915. godine. Oni su, naime, u smrt poslali do milijun i pol Armenaca, pripadnikā jednoga od najstarijih kršćanskih naroda. K tomu, u ovom su stoljeću na sceni dva totalitarizma: nacionalsocijalizam / fašizam i komunizam:

„Niti pod jednim svjetonazorom u povijesti čovječanstva nisu izvršena veća masovna ubojstva, negoli pod vladama koje su prihvatile marksizam, odnosno znanstveni socijalizam. Pa i uz zgroženost svega svijeta zločinom Hitlerove Njemačke, ‘komunističke jednopartijske vlade su počinile 4,5 puta veći democid nego drugi autoritarni režimi’ˮ (LdV, 243).

Ukupan broj žrtava u svijetu u ovom stoljeću iznosi: 203.219.000. Od toga broja na poginule vojnike u ratovima otpada 34.021.000. Broj žrtava democida iznosi 169.198.000, od čega 110.286.000 otpada na komunističke režime, 27.691.000 na nacionalsocijalističku Njemačku i fašističke vlade, 26.676.000 na autoritarne, a 2.028.000 na demokratske vlade. Komunistički režimi odgovorni su za smrt 101.929.000 svojih građana (LdV, 53, 130). Književnik A. Solženjicin govori o 40 milijuna žrtava u Sovjetskom Savezu, dok se američki istraživač Rummel zaustavlja na brojci od 39 milijuna mrtvih u logorima od 1918. do 1991., a u Kini na 35 milijuna od 1949. do 1975. godine. Komunistička vlast činila je zločine razvlašćivanjem i likvidacijom posjednika, uništavanjem ljudi radom u logorima, ubijanjem političkih protivnika i izgladnjivanjem – tri do pet milijuna Ukrajinaca umrlo je umjetno izazvanom gladi – gladomor – (1932–33) jer je Staljin naredio oduzimanje ukupnih zaliha hrane (LdV, 106). Književnik Mihail Šolohov (Nobelova nagrada 1966) u pismu Staljinu (4. 4. 1933) piše kako partijski drugovi muče seljake da otkriju sakrivene zalihe žita, metodom hladno – vruće:

„[…] Skidali smo do gola člana kolhoza i izvodili smo ga ‘na hladnoću’ u neki hangar. Često smo stavljali na hladno cijele brigade članova kolhoza. […] Neki Plotkin, ‘opunomoćenik Komiteta’, tjerao je članove kolhoza da legnu na uzavrele peći, zatim ih je ‘hladio’ zatvarajući ih u hangar.”

Staljin je u odgovoru Šolohovu okrivio seljake, proglasivši ih saboterima, a takve, po njemu, ne treba žaliti! I mimo toga moglo se zbog sumnjičenja završiti u nemilosti vlasti i naći se u nekom logoru (Gulag). A kako to izgleda opisao je književnik Aleksandar Solženjicin (Nobelova nagrada 1970) u romanu U prvom krugu: Ivana Selivanoviča Dirisina susjedi su prijavili policiji za „antisovjetsku propaganduˮ:

„Istina, utvrdilo se da se on uopće nije bavio propagandom, ali mogao je, budući da je slušao njemački radio. Istina, nije slušao njemački radio, ali mogao ga je slušati, budući da je kod kuće imao radio-prijemnik, što je bilo zabranjeno. Istina, nije imao radio-prijemnika, ali lako ga je mogao imati budući da je po profesiji radio-inženjer.”

Slikovita predodžba sovjetske staljinističke stvarnosti koju je spomenuti pisac i sam iskusio u Gulagu.

Žrtve na prostoru negdašnje Jugoslavije

Gubici stanovništva na našim prostorima u vrijeme II. svjetskoga rata nisu brojčano utvrđeni. S brojem žrtava se manipulira! Tomu je primjer logor u Jasenovcu. Gotovo pola stoljeća brojka od 700.000 ubijenih, uglavnom Srba, u Jasenovcu, bila je nedodirljiva. Tako je jednosveščana Enciklopedija hrvatske povijesti i kulture (Zagreb 1980) povučena iz prodaje zbog sljedeće rečenice: „Kroz taj logor prošli su deseci tisuća ljudi, od kojih je većina pogubljena u mnogim pokoljima što su ondje provođeni.”

U isto vrijeme vlast je nametnula prisilnu šutnju o partizanskom pokolju bez sudskoga postupka pripadnika poražene hrvatske vojske i mnoštva civila na Bleiburgu i Križnom putu. Žrtvama ni imena nisu zabilježena, a popunili su na stotine grobišta u Sloveniji i Hrvatskoj.

Na srpskoj strani je pak stalni poriv uvećavanja broja ubijenih u logorima NDH. Historičar Radomir Bulatović, primjerice, „znanstveno” barata s „preciznim” brojkama. Tako je u Jasenovcu, tvrdi on, stradalo točno: 1.110.929 žrtava, uglavnom Srba (Koncentracioni logor Jasenovac, Sarajevo 1990, 413). Tvrdnja bez ijednoga ozbiljnog argumenta.

Ubijte ih tri milijuna, a ostali će nam jesti iz ruke! Jahija Khan, pakistanski diktator, 1971.

Na toj crti su i spisi Edmonda Parisa – „maglovitog lika” koji implicitno navodi „da su Srbi kao nevine žrtve genocida nadmašili Židove u Drugom svjetskom ratu”. Štoviše, „najveći genocid” razmjerno broju pučanstva, „dogodio ne u nacističkoj Njemačkoj nego u nacistički stvorenoj državi Hrvatskoj” (Philip J. Cohen, Tajni rat Srbije, Zg, 1997, 161). Očita nebuloza! Rado ga citiraju zagovornici uvećavanja broja žrtava u jasenovačkom logoru.

Kamo vodi izbjegavanje suočavanja s istinom, pokazuje i ovaj primjer: Predsjednica Helsinškoga odbora za ljudska prava u Srbiji, Sonja Biserko, u intervjuu za Radio Slobodna Europa (9. 2. 2017) u povodu prijedloga zakona o podizanju Memorijalnog centra Staro sajmište, ukazala je na pokušaj da se amnestira srpski marionetski režim Milana Nedića, a odgovornost za dovođenje i ubijanje Židova, Roma i drugih u logor Staro sajmište u Beogradu, prebaci na NDH jer se logor formalno nalazio na njezinu teritoriju. Logor je međutim bio pod kontrolom nacista i kvislinške vlade Milana Nedića, a Židove i Rome u njega je dovodila njegova policija. Tako je već u kolovozu 1942. nacistički protektor Srbije, general Alexander Löhr, Srbiju proglasio prvom zemljom u Europi očišćenom od Židova (Judenfrei), pritom pohvalivši srpsku stranu za suradnju.

U jasenovačku mitomaniju strmoglavo je odsklizao izraelski istraživač holokausta Gideon Greif. U Jasenovcu, koji je za njega „u nekim aspektima bio gori od Auschwitza” ustrajava na 700.000 žrtava. Nedavno je objavio i knjigu Jasenovac – Auschwitz of the Balkans, zbog čega su se od njega distancirali i izraelski stručnjaci Memorijalnoga muzeja Yad Vashem u Jeruzalemu (Rob Rozett i dr.). U režiji srpskoga entiteta bio je na čelu Povjerenstva za Srebrenicu, ustvrdivši da je tamo stradalo 3.500 Bošnjaka i 2.000 Srba. Vrh bezočnosti! Bio je kustos izložbe u UN-u Jasenovac – pravo na nezaborav (2018) u organizaciji srbijanske vlade od čega se UN ogradio, a Hrvatska oštro kritizirala zbog falsifikata. Efraim Zuroff, iz Centra Simon Wiesenthal, o Greifu kaže: „tužno je vidjeti što se dogodilo ovoj osobi”. Od Srbije je primio odlikovanja, „uključujući zlatnu medalju za zasluge u zemlji” 2019. „Čini se jasnim da je dobio nagrade različitih vrsta i možda su one motivirale da proizvodi robu kakvu žele vidjeti ljudi koji su mu dali nagrade”, kaže Zuroff. Tako je Greif izigrao svoj donedavni znanstveni ugled. Nakon negiranja genocida u Srebrenici, njemački predsjednik Frank-Walter Steinmaier otkazao mu je ranije planiranu dodjelu odličja!

Objava Od genocida do democida pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Vječni križarski rat na Balkanu

Usprkos gore rečenom, nekima je ipak omiljena teza o vjerskom ratu na što upućuje knjiga, koja nas ovdje posebno zanima, a potpisuju je jedan njemački i jedan srpski autor: Karlheinz Deschner – Milan Petrović, Krieg der Religionen. Der ewige Kreuzzug auf dem Balkan, München 1999(Rat religija. Vječna križarska vojna na Balkanu). Deschnerovo „suautorstvo” za Milana Petrovića (*1947), univerzitetskoga profesora političkih znanosti i državnoga prava u Nišu, imalo je praktično značenje: lakše zainteresirati strane čitatelje za knjigu koja govori o povijesti Srba i Hrvata.

Tko je ustvari Karlheinz Deschner? Rođen je u bavarskom gradu Bambergu 1924. Nakon položene mature 1942., javio se u vojsku, zajedno s cijelim svojim razredom, kao ratni dragovoljac. Po završetku rata, na Visokoj teološko-filozofskoj školi u Bambergu slušao je predavanja iz teologije, filozofije, prava i psihologije. Potom je na Sveučilištu u Würzburgu studirao njemačku književnost, filozofiju i povijest, gdje 1951. je postigao doktorat. Pisao je romane, eseje, književne kritike, ali se ponajviše bavio crkvenom i religijskom poviješću. S vremenom se preobrazio u velikoga protivnika kršćanstva. Parafrazira filozofa Descartesa: „Mislim, dakle nisam kršćanin”. Sve što piše o kršćanstvu, napose o katoličanstvu, taj negdašnji padobranac Wehrmachta, ima tu antikršćansku notu, što uostalom potvrđuje njegovo višetomno djelo Kriminalgeschichte des Christentums (Kriminalna povijest kršćanstva), pisano krajnje jednostrano. Taj čovjek raskošno široke i bučne netolerancije, najbolju odrednicu o sebi i svome radu izriče sam, kada kaže da piše cum ira et studio (sa srdžbom i pristranošću), suprotno od onoga što je proklamirao rimski povjesničar Tacit kao svoju historiografsku metodu: sine ira et studio (bez srdžbe i pristranosti)! Taj i takav Deschner našao se na naslovnici spomenute knjige kao suautor, ali više kao barjaktar jedne nacionalne promidžbe, i – očekivano – postao je zaslužni član Srpske akademije nauka i umjetnosti 2006. godine.

Na početku knjige autori, Deschner i Petrović, daju svoje objašnjenje karaktera rata iz 90-ih: „Unutarjugoslavenski rat, koji je izbio 1991 (…), nije rat nacija u zapadnom smislu riječi. Sve ratne strane – Srbi, Hrvati i bosanski Muslimani – jesu južni Slaveni i s etničkog gledišta jedva se razlikuju. Povrh toga oni govore zajedničkim jezikom”. Daleko su, kažu, izraženije vjerske razlike: „Srbi su pravoslavni, Hrvati katolici,a Muslimani islamske vjeroispovijesti. Po tome je ovaj rat izrazito vjerski rat,kojega su uzroci i početci nedjeljivo povezani s nastankom ovih nacija.” (7) Tako je ovom čudnom dvojcu, koji se međusobno podupire u krivotvorenju povijesti, stalo da uzroke rata prenesu na njima poželjan teren!

Vjerski ratovi u Europi završili su ustvari u 17. stoljeću okončanjem Tridesetogodišnjeg rata (1618–1648), između protestanata i katolika u Njemačkoj. To je općenito prihvaćeno u historiografiji. Međutim, ni o njemu se ne može govoriti kao isključivo vjerskome ratu, kako to potvrđuje historičar Golo Mann: „Ako je Tridesetgodišnji rat bio vjerski rat – a što je dulje trajao, tim je to manje bio – on je posljednji svoje vrste.” (Golo Mann, Propiläen Weltgeschichte, Band 7, Berlin – Frankfurt a/M., 1991., 229). Stoga je bez ikakve osnove i besmisleno ovdašnji rat tretirati kao vjerski. Ali takvo krivotvorenje pristaje Deschneru i Petroviću.

Antikatoličanstvo dvojice „historičara”

Koliko su Deschner i Petrović zaraženi virusom antikatoličanstva pokazuje i njihovo viđenje raspada Jugoslavije. To se, prema njima, nije moglo dogoditi bez Katoličke Crkve i Vatikana. Kada je Tito 1966. dao da se potpiše „Protokol” s Vatikanom, on je time potpisao „odumiranje” Jugoslavije, koja je, „nakon svih zločina Papinske stolice i njezinih slugu u ustaškoj državi, mogla opstojati jedino na antivatikanskoj osnovi” (308). Razbijanje Jugoslavije dokrajčili su Slovenija i Hrvatska, odnosno njihovi vođe: „U jugoslavenskoj drami Milošević nije povrijedio ni jednu ustavnu odredbu, ali su njegovi protivnici to stalno činili” (326). Rad na razbijanju Jugoslavije od komunista su preuzeli „slovenski i hrvatski kleronacionalisti” (327), koje je jako podržao Zapad. Rat u Hrvatskoj 1991. započeli su Hrvati, jer ih je „zahvatio besprimjeran religiozni fanatizam. Sve je disalo duhom starih križarskih ratova” (327). Kada je sukob između Republike Hrvatske i srpske Krajine prerastao u rat, a „hrvatski redarstvenici napali jugoslavensku armiju, Katolička je crkva okvalificirala ovaj rat kao vjerski rat” (328). Čista nebuloza – izmišljotina autorskoga dvojca. U Bosni i Hercegovini je, kažu, bio „vjerski građanski rat”, a njegove uzroke autori vide na onoj drugoj strani, u muslimanskim fundamentalistima i katoličkim Hrvatima, jer su htjeli nezavisnu BiH i time ugrozili Srbe, koji su htjeli ostati u Jugoslaviji i zbog toga proklamirali svoju republiku i tražili 64 % teritorija, jer da njima pripada toliko katastarskog posjeda. Tako, dakle!

Nigdje ni traga o pokušaju srpskoga osvajanja Hrvatske i BiH, nigdje ni riječi o zločinima u Vukovaru, Srebrenici, Dubrovniku, nigdje ni slova o golemim srpskim zločinima u ovome ratu (bilo ih je dakako i na drugim stranama), o masovnom progonu nesrba, uništavanju njihovih kuća, sakralnih prostora i svakoga drugog terora, nigdje ni riječi o neslavnoj ulozi Pravoslavne Crkve u zadnjem ratu. Ništa o tome. Za sve su krivi drugi, zlo je samo kod drugih, a na njihovoj su strani pravednici i nedužni. To je, uistinu, karikaturalno poimanje ratne stvarnosti od strane Deschnera i Petrovića, autorā ove neslavne knjige. Toliko pristranoga i samovoljnoga tumačenja, izvrtanja činjenica, njihova nijekanja ili prešućivanja, evidentnih laži i podvala, u tolikoj količini i na jednome mjestu, u samo jednoj knjizi – zacijelo je jedan od vrhunskih primjera kako se zlorabi pisana riječ. Obojica autora pripadaju onoj kategoriji promicatelja određenih interesa kojima je uporno uvjeravanje javnosti u vlastitu sliku stvarnosti, posve samovoljnim konstrukcijama, postalo temeljem njihova bavljenja tematikom ove vrsti. Oni su za to vrlo kvalificirani, jer su takvoga mentalnoga sklopa da mogu zdušno govoriti suprotno evidentnim činjenicama kako bi stvorili unaprijed zamišljenu sliku stvarnosti – po svojoj mjeri, dakako – i ponudili je kao istinu!

Zbog svojih negativnih emocija čak ne mogu ni Zagreb priznati hrvatskim gradom. Tako pišu da je Zagreb u prošlosti (18–19. st.) bio „…posebno važno trgovačko, bankovno i političko središte Srba, kasnije je postao veliki slavonski grad Agram-Zagreb, prvotno njemačka naseobina” (72). Ili tvrdnja da je ustaški pokret nastao pod pokroviteljstvom Vatikana i Katoličke Crkve (214), a u stvari ga je stvorio diktatorski režim Kraljevine Jugoslavije!

U impresumu njemačkoga izdavača pedantno stoji da je „knjiga tiskana na papiru čistom od klora i kiseline”, dakle, u duhu ekoloških načela. Izdavač je time istaknuo svoju ekološku svijest i opredijeljenost za zaštitu okoliša. Međutim, on bi trebao znati da se na čistom ekološkom papiru može širiti i mračni duh netolerancije, mržnje i laži, otrov daleko opasniji od klora i svake kiseline. Ako bi to shvatio, onda bi navedena rečenica u impresumu postala vjerodostojnom, u protivnom ona je tek cinična fraza! Od Deschnera i Petrovića ne može se pak očekivati da postanu nešto drugo nego što jesu – krivotvoritelji ili historiografi s posebnim zadatkom!

Objava Historiografi s posebnim zadatkom pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Višestoljetna kultura Hrvata u BiH

Bosanskohercegovački Hrvati stoljećima žive na ovim prostorima, i to je neupitno. Ipak, neki bi ih popravljači prošlosti rado prebrisali. Upravo u tom smjeru je išla izjava akademika Muhameda Filipovića s predstavljanja knjige „Bosanski duh lebdi nad Bosnom”. On se, naime, začudio da je izdana knjiga izabranih tekstova hrvatske književnosti BiH počevši od 15. st. (edicija: Hrvatska književnost BiH u 100 knjiga): „Zamislite urađena je Antologija hrvatske književnosti od 15. stoljeća naovamo. Ma, otkud? Neka mi neko dokaže da su ikakvi Hrvati postojali prije 19. stoljeća. ” (Dnevni avaz, 17. 11. 2006, str. 3).

Akademik, dakle, ne priznaje višestoljetno postojanje Hrvata u BiH. Ni njihovu kulturu! Reagirao je književnik Ivan Lovrenović u sarajevskom tjednom magazinu Dani (24. 11. 2006, str. 24-27). Upitao se što je to „s hrvatskom književnošću u Bosni i Hercegovini, čije uobličenje u ediciju toliko uzrujava akademika Filipovića, i što je to s Hrvatima, za koje tvrdi da ‘nisu postojali u Bosni prije 19. stoljeća’?” U svom osvrtu ukazao je na povijesni hod bh. Hrvata i njihovu kulturu: „U velikoj i zamršenoj, katkad tragikomičnoj, češće samo tužnoj priči o fluktuirajućim identitetima i njihovim (samo)nominacijama, Hrvati u Bosni i Hercegovini uopće nisu usamljen ni rijedak slučaj mijenjanja imena na burnim povijesnim raskrsnicama. Možda su im po tome najsličniji baš – Bošnjaci-muslimani. Da, do polovice 19. stoljeća Hrvati u Bosni i Hercegovini pretežno sami sebe imenuju Bošnjacima, možda za nijansu i ljubomornije nego bosanski muslimani, koji imaju još jedan, mnogo moćniji elemenat identiteta – politički osjećaj istovjetnosti s Turskom Carevinom. [ʽTurska je naša mati, tako je bilo, tako će i ostatiʼ, izjavio je 2008. tadašnji poglavar Islamske zajednice u BiH, reis Mustafa Cerić, op. MK]. (…) Nisu se, dakle, Hrvati u Bosni i Hercegovini odnekud pojavili u 19. stoljeću, kako kafanski drsko sugerira Filipovićev izraz. Postoje oni tu stoljećima, noseći svoj bosanski i svoj hrvatski identitet kako najbolje znaju i umiju, zovući ga na stotinu i jedan način – slovinski, ilirski, slavobosanski, bosanski, hrvatski, jer je to lutanje i traženje, i ta periodična nesebeznalost, prirodna i zakonita kod svih ovakvih malih naroda kojima historija nije bila sklona, a ipak ih nije sklonila s historijske scene. A književnost? Razvijajući se od 16. stoljeća kao, makar i marginalan, svakako integralni dio goleme protureformacijske evropske literature, franjevačka spisateljska praksa u Bosni odigrala je utemeljiteljsku ulogu u bosanskoj književnoj historiji, a istovremeno je bila živim i djelatnim dijelom starije hrvatske književnosti, predstavljajući, dapače, ključnu ulogu u njezinome jezično-literarnom povezivanju i integriranju – od Dubrovnika i Dalmacije, do Slavonije i današnje Vojvodine. Pa kada se govori o hrvatskoj književnosti u Bosni i Hercegovini, onda se govori o nečemu što je itekako tipološki i kulturalno egzistentno, a što podrazumijeva i afirmira baš tu istovremenost i uzajamnu inkluzivnost hrvatskoga i bosanskohercegovačkoga književnopovijesnog identiteta. Sablažnjavati se pred tom kulturalnom činjenicom mogu samo tvrdokorne unitarne duše, ljuti protivnici pluralnosti i pluralizma (…).”

Bošnjak fra Juraj Dragišić

Na Filipovićevu tragu je i dr. Esad Zgodić, raniji univerzitetski profesor, sa svojim člankom „Bošnjak Juraj Dragišić (Socijalna i teološko filozofska misao)”, u: Pregled, časopis za društvena pitanja – Univerziteta u Sarajevu, 3/2019. On zamjera hrvatskim autorima da fra Juraja Dragišića, filozofa, teologa i humanista, uključuju u hrvatsku kulturu, oslovljavajući ga kao hrvatskoga učenjaka: „hrvatski humanist, filozof, teolog, crkveni velikodostojnik” (dr. Ljerka Schiffler); „poznati hrvatski humanist, teolog i filozof” (dr. Mirjana Urban); „mladi hrvatski franjevac” (dr. Ivica Martinović); „teolog i filozof hrvatskog podrijetla” (dr. Zvonko Pandžić); „hrvatski filozof i franjevac jedan je od najznačajnijih hrvatskih mislitelja s kraja petnaestog i početkom šesnaestog stoljeća” (dr. Bruno Ćurko); slično i niz drugih autora. Od četrdesetak autora, na koje se dr. Zgodić bibliografski referira u svom članku, redom su to, uz tek poneku iznimku, hrvatski znanstvenici.

Dragišić se rodio u Srebrenici oko 1445. gdje je kasnije stupio u franjevački red. Godine 1462, nakon turskoga osvojenja grada, otišao je u Zadar, a odatle u Ferraru na studij teologije (1464–69). Potom je studirao na sveučilištima u Rimu, Bologni, Firenzi, Paviji, Urbinu, Parizu i Oxfordu. U Firenzi je predavao filozofiju i teologiju. God. 1490. postao je franjevački provincijal u Toskani. Bio je mentor/odgojitelj sinova firentinskoga vladara Lorenza Medicija od kojih je jedan postao papom (Lav X). Boravio je u Dubrovniku 1496–1500, gdje je napisao svoje glavno djelo. Zauzimao se za reformu julijanskoga kalendara. Pisao je u obranu kardinala Bessariona, talijanskoga filozofa i humanista Pico della Mirandola, dominikanca G. Savonarole i njemačkoga filozofa i filologa J. Reuchlina; protivio se spaljivanju židovskih knjiga. God. 1512. izabran je za naslovnoga nazaretskog nadbiskupa sa sjedištem u Barletti, gdje je i umro 1520. godine.

Dr. Zgodić želi da ga se smjesti u bosanskohercegovačku kulturnu historiju: „Budući da nije rođen na tlu onodobne ili savremene Hrvatske nego u Bosni, kako, s druge strane, nije zabilježeno da je govorio o svom osjećanju hrvatstva, a da je Bosnu, a ne Hrvatsku, doživljavao kao svoju domovinu… U skladu s tim gledištem valja Juraja Dragišića vratiti u kulturnu historiju Bosne i Hercegovine i tretirati ga njenom značajnom i znamenitom figurom. (…) Kao sina bosanske grude, Bosanca, Bošnjaka i bosanskog franjevca svrstavamo Juraja Dragišića u historiju bosanskohercegovačke društvene, političke, filozofske i teološke misli.”

Istini za volju, fra Juraja Dragišića ne treba vraćati „u kulturnu historiju” BiH, jer je on odavna u njoj, već i po tome što je ponikao iz duhovnoga i kulturnoga okružja bosanskih franjevaca. O tome također svjedoče i niže navedene bosanske zbirke starijih tekstova (hrestomatije) u koje je uključen i fra Juraj Dragišić, čime se potvrđuju njegovi bosanski korijeni ali i pripadnost hrvatskoj kulturnoj i književnoj tradiciji:

Bosanskohercegovačka književna hrestomatija: Starija književnost, prir. dr. Herta Kuna, dr. Pavao Anđelić, prof. Petar Pejčinović, dr. Muhamed Hadžijahić i Vojislav Maksimović, Sarajevo 1974. U hrestomatiji su odabrani tekstovi srednjovjekovne književnosti, te srpske, hrvatske, muslimanske i židovske književne tradicije. Hrvatsku književnu tradiciju tvore isključivo franjevački autori: pisci (a) na narodnom jeziku, (b) na latinskom. Fra Juraj Dragišić je, razumljivo, među 13 franjevaca latinista, a ima svoje mjesto i u ostalim izborima starijih književnih tekstova: Književnost bosanskih franjevaca. Izbor tekstova iz starije hrvatske književnosti, prir. Ivan Lovrenović, Sarajevo 1982.; Bosanski franjevci. Hrvatska književnost od Baščanske ploče do naših dana, prir. Marko Karamatić, Erasmus, Zagreb 1994.; Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine od XIV. do sredine XVIII. stoljeća, prir. Ivo Pranjković, Sarajevo 2005.

Zaključno: Fra Juraj Dragišić je unutar bosanskohercegovačke, franjevačke i hrvatske kulturne historije. Ne treba ga, dakle, vraćati – on je tu. Dr. Zgodić piše „da je Bosnu, a ne Hrvatsku, doživljavao kao svoju domovinu”. On je uistinu volio svoj zavičaj, ali ne samo njega. Tako je, zbog neprilika u Italiji otišao u hrvatski Dubrovnik (1496–1500) gdje je napisao svoje glavno djelo i posvetio ga Dubrovčanima kojima, u Predgovoru, svesrdno zahvaljuje za srdačno gostoprimstvo: „Vi ste opravdano izazvali moja osjećanja svojim bezbrojnim dobročinstvima. Nikad neću moći zaboraviti onu čovječnost kojom ste me zaista, u ne maloj nevolji koja je zadesila cijelu Italiju, a nije mimoišla ni mene, kao sina primili i ugostili, zdušno i nesebično se prema meni ponijeli.” Dr. Zgodić mimoilazi činjenicu da su deseci franjevačkih pisaca od 17. do 19. st. (Divković, Bandulavić, Lastrić, Šitović, Margitić, Jukić, Šunjić, Martić…), rođeni u BiH te da pripadaju i bosanskohercegovačkoj i hrvatskoj književnosti. Ni fra Juraj Dragišić u tome nije iznimka! Bosanski franjevci to vrlo dobro znaju!

Objava Otkud Hrvati u Bosni i Hercegovini? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U prvom broju Svjetla riječi uredništvo objašnjava cilj i potrebu pokretanja novoga lista, u kome se, s jedne strane, očekuje posvećenost i usmjerenost prema katolicima, a s druge, dijalogu s ostalim konfesijama i svjetonazorima u pluralnom društvu:

Već se duže vrijeme osjeća potreba za listom koji bi izražavao, potvrđivao i razvijao život katoličke zajednice u Bosni i Hercegovini. […] U potvrđenoj tradiciji bosanskohercegovačkog pluralizma vjera i svjetonazora ovaj list želi njegovati iskreni dijalog s drugima: s kršćanima i njihovim crkvama i zajednicama (ekumenizam), s muslimanima i Islamskom zajednicom, drugim vjernicima i ljudima drugačijih uvjerenja i svjetonazora. Bit će nam drago ako svojim radom pridonesemo općem zajedništvu i napretku društva…

List je očuvao osnovnu programsku liniju: ostao je primarno katolički, ali je istodobno otvoren prema drugima te kao takav pozitivno funkcionira u pluralnom društvu.

Želimo li ga staviti u širi kontekst nastanka franjevačkoga spisateljstva, poći ćemo, nekoliko stoljeća unazad, prema praizvoru franjevačke pisane kulture – fra Matiji Divkoviću († 1631) koji je svojim knjiškim objavama uveo bosanske franjevce i katolike u Gutenbergovu galaksiju. On je prvi pisac iz Bosne i Hercegovine koji je objavio knjigu na narodnom jeziku, a potom ga je slijedio niz drugih franjevačkih pisaca (17–19. st.). Divković je na najbolji način iskoristio epohalno otkriće tiskarskoga stroja (1450), s pokretnim metalnim slovima, izumitelja Johanna Gutenberga, što je, po potonjim posljedicama za svjetsku civilizaciju, vjerojatno, najveće otkriće u tisuću godina. Otići iz turske Bosne do Splita, a odatle do Venecije (Mletaka) i tamo tiskarskom majstoru, koji nije poznavao bosanska slova (bosančicu), pomagati njihovo oblikovanje i izlijevanje, pomalo djeluje nestvarno! Taj njegov put slikovito je dočarao pjesnik Nikola Milićević u pjesmi naslovljenoj Fra Matija Divković (1611):

U splitskoj luci, pod udarima bure,
fra Matija, umoran, sjedi na bisagama
prepunim papira i čeka brod za Mletke.
Tri dana je hodio iz Olova, na konju,
u društvu trgovaca, po kiši i nevremenu.[…]
Spustio se tiho iz mračne Bosne u nekom
nejasnom zanosu, sav ponesen gomilom
ispisana papira u kožnatim bisagama.
On hoće da tiska te svoje knjige, tamo,
u dalekim Mlecima, za svoj nepismen narod.
Nepismen i ubog narod, al on ipak vjeruje
u moć svojih knjiga, zato putuje u Mletke…
(A mi, u pismeno doba, u moć kakvih knjiga
još da vjerujemo, u kakve zlatne Mletke
da krenemo na put, po kiši i nevremenu?).

Drugi praizvor Svjetla riječi vidimo u djelu fra Ivana Frane Jukića, pokretača prvoga časopisa u BiH, Bosanskog prijatelja (1850). U uvodniku prvoga broja Jukić ističe da su se već u mnogim zemljama bosanskoga okružja, unutar turskog Carstva, probudili „iz dubokoga sna neznanja i nemarnosti, sama Bosna još sladko spava!” Stoga najavljuje pokretanje časopisa:

Što dakle pria deset godinah nemogoh učiniti, evo sad slobodno stupam pred učeni i mili moj rod, pozivajući u kolo bratimsko, sve domorodce, da mi u ovom poslu narodnomu budu od pomoći… Bosanski prijatelj ako steče dovoljno pomoći, izlazit će svake godine u više svezakah?

Tako je „po kiši i nevremenu” u život krenuo prvi bosanskohercegovački časopis, koji, istina, nije bio duga vijeka baš zbog nastaloga olujnog„nevremena”, jer je njegov pokretač morao u progonstvo, ali je postao nezaobilazna referentna točka bosanskohercegovačke kulturne povijesti.

Nakon dolaska austrougarske vlasti (1878), franjevci pokreću serijske publikacije kako one za stručne objave tako i one za šire slojeve puka. Slično je i u vrijeme između dvaju svjetskih ratova. No, novouspostavljena vlast godine 1945. ubrzo je ugušila cjelokupnu katoličku publicistiku, te je sljedećih olovnih godina vladala prava pustoš u katoličkoj periodici. U Hrvatskoj je jedino, nekim čudom, nekoliko poratnih godina izlazio dvotjednik Gore srca (1946–1952), a u Srbiji Blagovest. Bosanski franjevci 1950. pokreću kulturno-znanstvenu reviju Dobri pastir (Nova et Vetera), a godinu dana poslije (1951) godišnjak Kalendar Dobri pastir (Kalendar sv. Ante) za puk – to su jedina katolička glasila u BiH sljedećih dvaju desetljeća, dok nije počelo postupno labavljenje krutosti režima. Godine 1971. franjevački bogoslovi u Sarajevu pokreću časopis Jukić. Iste godine Franjevačka teologija pokreće Bilten, a 1993. u izbjeglištvu u Samoboru, kulturno-znanstveni časopis Bosna Franciscana.

***

Gledano u kontekstu višestoljetne franjevačke spisateljske kulture i publicistike, Svjetlo riječi sa svojih 500 brojeva nalazi svoje zapaženo mjesto unutar toga duhovnog i kulturnog mozaika. U njemu su zastupljene raznovrsne teme: teološke, biblijske, pedagoške, filozofske, historiografske, društveno-političke, duhovne, svetačke, kao i teme iz likovne umjetnosti, književnosti, sakralne arhitekture, pučke tradicije, a svoje su mjesto našli i putopisi, reportaže, šarolika crkvena zbivanja, intervjui… Zadaću oblikovanja koncepta i sadržaja lista i njegovih poruka imali su urednici i brojni suradnici – autori tekstova. Stoga u povodu ovoga jubilarnog broja čestitke svim urednicima i suradnicima koji su se zdušno uključili u rad Svjetla riječi i tijekom četiriju desetljeća pridonosili da riječ evanđelja pada na plodno tlo i donosi višestruk urod!

Objava Svjetlo riječi u kontekstu franjevačke spisateljske kulture i publicistike pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Njezin je spomendan 30. svibnja jer je toga dana 1431, na temelju presude inkvizicijskoga suda, predana svjetovnoj vlasti koja je nju, s tek devetnaest godina života, dala spaliti na lomači. Druga nedjelja svibnja posvećena je njezinoj uspomeni i slavi se kao francuski nacionalni praznik.

Prilike u Francuskoj u prvoj polovici 15. stoljeća

Između Francuske i Engleske vodio se stogodišnji rat koji je s prekidima trajao od 1337. do 1453. Bile su to borbe za francusko prijestolje. Poslije niza izmjeničnih uspjeha i poraza, ratna sreća se nakon 1415. okrenula na stranu Engleza. Godine 1425. oni su kontrolirali cijelu sjevernu Francusku zajedno s Parizom. Ostalo je tek nekoliko utvrda uz rijeku Loaru, među kojima i Orléans. Godine 1428. u listopadu Englezi su započeli opsadu Orléansa. Francuzi su znali, ako padne Orléans, da će biti teško očuvati Francusku. Devetnaestogodišnji prijestolonasljednik Karlo VII. nije bio osobitih sposobnosti, ali se nije predavao. Raznim intrigama zanijekana mu je legitimnost u nasljeđu kraljevske krune njegova oca, a u korist engleskoga kandidata. Opsada grada trajala je više mjeseci, izgladnjelo stanovništvo gubilo je svaku nadu. U takvim okolnostima vjernici su molili za čudo! I dogodilo se: čudo se zvalo Ivana Djevica (Orleanska). Pojavom te mlade sedamnaestogodišnje djevojke okolnosti su se počele mijenjati.

Ivana Orleanska – put na pozornicu povijesti

Ivana je rođena u malom mjestu Domrémy u Lotaringiji, u istočnoj Francuskoj, 6. siječnja 1412. Roditelji su uživali glas časnih, radišnih i pobožnih ljudi. Imala je još tri brata i sestru. Ona je već kao trinaestogodišnja djevojčica imala vizije (1425?), čula je glasove za koje je bila uvjerena da su od Boga. Oni će joj namijeniti ostvarenje velike misije. Javljaju se tri svetačka lika koji joj prenose glasove i koji su jasno konkretizirali njezinu misiju: sv. Mihovil Arkanđeo, sv. Katarina i sv. Margareta. Njezina misija kroz glasove poprima sve jasnije oblike. Oni joj poručuju da mora otići osloboditi grad Orléans, odvesti prijestolonasljednika Karla na krunidbu u Reims i Francuskoj vratiti slobodu.

Tijekom toga vremena kriza u Francuskoj kulminira. Prijestolonasljednik Karlo je na jugu Francuske u izgnanstvu, sedam godina je prošlo od smrti njegova oca a da nije okrunjen za kralja. Sedamnaestogodišnja Ivana je nekoliko puta posjetila zapovjednika obližnje tvrđave iznoseći mu svoj plan da ode do kraljevskoga dvora s vojnom zaštitom, ali je on ostao sumnjičav. No ipak je na kraju prihvatio njezin prijedlog, davši joj oružanu pratnju, i ona je 22. veljače 1429. krenula na put. Potajno je napustila roditeljsku kuću obučena u mušku odjeću. Nakon 11 dana dugoga i opasnoga putovanja stigla je u kraljevski dvor u Chinonu. S kraljem Karlom – kojega naziva prijestolonasljednikom, jer da će biti kralj tek kad ga odvede na pomazanje i krunidbu u Reims – susrela se 6. ožujka. Jedan od zapovjednika obrane grada Orléansa, Raoul Gaucourt, koji je došao u Chinon, opisao je taj susret. Veli da se našao u dvorcu i čuo je sljedeće riječi što ih je Ivana rekla kralju: „Vrlo plemeniti prijestolonasljedniče, došla sam, od Boga poslana, donijeti pomoć Vama i kraljevstvu Francuske.” Na kraljevo pitanje kako joj je ime, ona je odgovorila: „Ja sam Ivana, zvana Djevica. Nebeski kralj Vas preko mene obavješćuje, da ćete biti pomazani i okrunjeni u Reimsu i postati namjesnikom Nebeskoga kralja, koji je gospodar Francuske.”

Nju je potom po kraljevu nalogu ispitivalo nekoliko crkvenih osoba, među kojima i biskup. Bili su sumnjičavi, pa su je poslali u Poitiers na temeljito ispitivanje. Tamo je oformljena komisija od 20 učenjaka – teologa i pravnika na čelu s nadbiskupom Reimsa. Ispitivanje o njezinoj misiji potrajalo je tri tjedna. Dekan Teološkoga fakulteta u Poitiersu, kasnije u vrijeme rehabilitacijskoga procesa za Ivanu (1456), o tome je detaljno izvijestio. Ivana je, rekao je, prorekla četiri stvari koje su se i dogodile: oslobađanje Orléansa od engleske opsade, pomazanje i krunidba prijestolonasljednika u Reimsu, zauzimanje Pariza i povratak 1415. godine zarobljenoga vojvode od Orléansa. Komisija se uvjerila da misija Ivane nema ničega sumnjivog, krivovjernog ili praznovjernog, a kralj je, potom, potvrdio njezinu vjerodostojnost.

Iz Poitiersa Ivana je otišla u Tours. Kralj joj je prethodno dao načiniti željezni oklop prema njezinim mjerama. Imala je i mač koji nikada nije koristila. U vrijeme borbe nosila je jedino visoko izdignutu zastavu, jer nije željela ubijati. U Toursu je Ivana dobila i svoj ratni kvartir, kako je to bilo predviđeno za svakoga vojskovođu. Imala je jednoga intendanta, dva paža i dvojicu glasnika – sve ih je imenovao kralj.

Oslobađanje Orléansa i krunidba kralja

Iz Toursa Ivana je krenula u Orléans 21. travnja 1429. Francuzi su iz grada manjim čarkama skrenuli pozornost Engleza, tako da je Ivana sa svojim vojnicima ušla u opsjednuti grad 29. travnja. Unesena je i hrana izgladnjelom stanovništvu. Svi dotadašnji pokušaji da se razbije opsada bili su neuspješni. U izuzetno vrijednom Dnevniku opsade zabilježen je susret Ivane i žitelja grada: „I veliko se mnoštvo ljudi tiskalo oko nje, željno da dodirne nju ili konja na kojem je jahala”. Konačno se počela ispunjavati njezina želja da poruke svojih glasova pretvori u djelo. Za kratko vrijeme, zahvaljujući Ivani, osvojen je niz engleskih utvrda oko Orléansa. To je obeshrabrilo Engleze te su se 8. svibnja počeli povlačiti i time prekinuli opsadu grada. Orléans je konačno oslobođen.

Uz rijeku Loaru sljedećih su tjedana padale engleske utvrde jedna za drugom. U vrlo važnoj bitki 18. lipnja 1429. kod Pataya pobijedili su Francuzi. To je, nakon pobjede kod Orléansa 8. svibnja, najvažnija pobjeda što ju je postigla Ivana na putu ostvarenja svoje misije.

Nakon toga slijedio je Ivanin plan pomazanja i krunidbe kralja. Koncem lipnja 1429. krenuli su Ivana, Karlo i njegove trupe u Reims. Krunidbom u Reimsu Karlo dokazuje svoj legitimitet. Kralj je u katedrali u Reimsu pomazan i okrunjen samo jedan dan nakon dolaska, 17. srpnja 1429. Obred je vodio nadbiskup Regnault de Chartres. Na ceremoniji su bili i Ivanini roditelji. Na Ivaninu molbu kralj je žitelje Domrémya oslobodio plaćanja poreza, a ta se povlastica održala tri i pol stoljeća. Time je Ivana izvršila bitan dio svoje misije.

Nakon velikih uspjeha slijedi Ivanina silazna putanja. U krugu vojnih zapovjednika javlja se zavist. Sljedeći cilj bio je oslobađanje Pariza. Kralj oklijeva sa svojim trupama. Trebalo mu je 36 dana da s vojskom stigne do Pariza. A Ivana puna elana. Ona se, kako je sama rekla, „nije bojala ničega osim izdaje”, a to se počelo događati sljedećih mjeseci. Napad na Pariz 8. rujna 1429. bio je neuspješan. To nije bilo slučajno, mogao se očekivati zbog lošega odnosa vojskovođā prema Ivani, a za što odgovornost snosi kralj. Kralj ju je postupno ostavljao na cjedilu. Imala je sve manje vojnika jer s kraljeve strane nisu stizala sredstva za izdržavanje. U kraljevu krugu stvaralo se raspoloženje protiv nje i ona je dospijevala u izolaciju. Kralj je bio vojnički nepripremljen, a Ivani, koja je još djelovala do proljeća 1430. iz entuzijazma, vezao je ruke. On je shvatio svoju zabludu, ali prekasno. Zavist i osobni interesi moćnika dovest će do pada Ivane u neprijateljske ruke.

Pad u zarobljeništvo i utamničenje

Uz grad Compiegne vezan je kraj jednogodišnje misije Ivane Orléanske. Ona je pala u zarobljeništvo kada je došla u pomoć tom gradu sa svojim vojnicima nakon što su ga engleske i burgundske trupe opsjele. Tamo je stigla 15. svibnja 1430. Svečano je dočekana i izvela je jednu akciju s efektom iznenađenja. Potom se povukla u obližnje mjesto očekujući pojačanje. Čuvši da Englezi i Burgunđani, ratni saveznici, planiraju napad, vratila se 23. svibnja u grad. Budući da je neprijateljska vojska bila znatno brojnija, naredila je svojim vojnicima da se povuku unutar zidina. Onda se dogodilo nešto čega se pribojavala: most je podignut i gradska vrata su zatvorena. To je učinio zapovjednik grada Guillaume de Flavy navodno zbog opasnosti po grad. Ivana je ostala izvan zidina i pala u zarobljeništvo Burgunđana 23. svibnja 1430. Ona je slutila da bi se mogla dogoditi izdaja. Novija istraživanja su pokazala da nije bilo opasnosti za gradu slučaju da je ostavljen otvoren prolaz za Ivanu i njezine vojnike. K tomu i tri pisana svjedočanstva iz toga vremena pokazuju da je zapovjednik Flavy uistinu počinio izdaju.

Zarobljavanje Ivane izazvalo je radost na strani Engleza i Burgunđana. Od kobnoga 23. svibnja 1430. počinje vrijeme stradanja i patnje za Ivanu koje će potrajati cijelu godinu do njezine smrti. Misija Ivane Orléanske, zapanjujuće snažnoga intenziteta i u nekim aspektima teško protumačiva uobičajenim racionalnim mjerilima, okončana je njezinim zarobljavanjem i utamničenjem. No, posljedice njezine misije bile su neizmjerivo velike i neusporedivoga značenja. Tijekom dvanaest mjeseci njezine aktivnosti – od Orléansa do Compiegnea – „ona je snažnije utjecala na tijek europske povijesti negoli i jedan drugi akter na političkoj pozornici Kontinenta” (Leo Linder).

U slučaju Ivanina zarobljavanja posebnu ulogu imao je biskup Pierre Cauchon, raniji rektor Pariškoga sveučilišta, proengleski orijentiran, koji je radio na tome da francuska kruna pripadne engleskom kralju. Cijelo ljeto 1430. činio je sve da Ivana bude predana Englezima. To bi mnogo značilo za njegovu karijeru, tako je računao. Trudio se da pronađe novac i da se plati njezino izručenje.

Vijest o zarobljavanju Ivane stigla je u Pariz dva dana kasnije, 25. svibnja. Već sljedećega dana, 26. svibnja, članovi Pariškoga sveučilišta Sorbonne napisali su pismo u kojem od burgundskoga vojvode traže da se Ivanu izruči inkviziciji, jer „stoji pod sumnjom ‘više zločina bliskih herezi’”. Tako su učene glave munjevito reagirale ne ostavivši barem malo vremena da o tom promisle. Ivana je ostala nekoliko mjeseci u burgundskom zarobljeništvu, pokušala dvaput pobjeći iz straha da će biti predana Englezima. To se i dogodilo, nije predana nego je sredinom studenoga 1430. prodana za veliku svotu kakva se daje za otkup kralja. Svoju radost zbog izručenja izrazili su profesori Pariškoga sveučilišta u svom pismu engleskom, tada devetogodišnjem, kralju Henriku VI. i zatražili da se Ivana što prije izvede pred sud.

Ivana je 23. prosinca 1430. odvedena u Rouen i predana crkvenoj inkviziciji. Vođenje procesa povjereno je biskupu Cauchonu koji je imao ulogu vrhovnoga suca. Uvjeti u tamošnjem zatvoru bili su jako loši, Ivana je bila vezana u lance, a čuvari vojnici su je maltretirali zbog čega se žalila biskupu Cauchonu. Razlozi da se Ivani sudi kao krivovjernici bili su u tome jer se htjelo diskreditirati kralja Karla VII. kome je Ivana omogućila krunidbu. Biskup je zbog svoje karijere, koja je bila ugrožena pojavom Ivane na pozornici (izgubio je biskupiju i biskupsku stolicu), pripremao osvetu i svim silama ju je nastojao osuditi. Radilo se o političkom procesu. Nije bilo stvarnoga uporišta za osudu, a Cauchonu i drugim sucima nije polazilo za rukom da Ivanu navedu na priznanje, na temelju čega bi je se proglasilo krivovjernicom:

„Ivana je osuđena samo na temelju saslušanja u Rouenu. To je očigledna slabost toga procesa, koji je dakako za povjesničare zanimljiv već zbog toga, što daje jasnu sliku osobe Ivane Arške. Ništa se protiv nje nije moglo dokazati i ona je osuđena samo na osnovi vlastitih iskaza, koje su njezini protivnici zabilježili. Cauchon nije ni slutio da je time podigao jedini spomenik Ivani Arškoj, koji je nje dostojan, i zbog tih protokola koji su nam sačuvani, ostat će neprolazan.” (R. Pernoud – M. V. Clin).

Sudski proces i osuda na smrt

Proces je počeo na Čistu srijedu 21. veljače 1431. U veliku sudnicu dovedena je Ivana iz zatvorske ćelije, odveć izmučena devetomjesečnim utamničenjem i svakojakim maltretiranjima. U sudnici sumorna slika: nasuprot Ivani sjede 44 eksperta teologije i prava, kao članovi tribunala, među kojima devet doktora teologije, četiri doktora kanonskoga prava, jedan doktor ‘obaju prava’, jedanaest licencijata u kanonskom pravu i četiri u civilnom pravu, te zamjenik glavnoga inkvizitora Francuske. Pariško sveučilište poslalo šestoricu magistara da prate suđenje. Vrhovni sudac je biskup Pierre Cauchon. Nasuprot njima mlada djevojka bez odvjetnika – što je protiv običaja i prakse inkvizicije – dakle, sama nasuprot tolikim učenim glavama koji se smatraju braniteljima pravovjerja!

Možemo pretpostaviti da je Ivana, nakon tolikih patnji, slomljena i duha i tijela. No, ipak nije tako. Zatočeništvo kao da nije oslabilo njezinu borbenost. Biskup Cauchon nadao se da će lako voditi proces, ali se prevario suočivši se s odlučnim i inteligentnim odgovorima. Ton rasprave postaje oštriji da bi dosegao vrhunac koji se pamti: „Bez Božje milosti ništa ne bih mogla činiti.” Potom je postavljeno čuveno pitanje: „Ivana, jeste li Vi sigurni, da ste u milosti?”, na što je uslijedio odgovor „koji se doima poput cvata što se rastvara” (Régine Pernoud, †1998): „Ako nisam, želim da me Bog u nju dovede, ako jesam, želim da me Bog u njoj održi! Jer, ja bih bila najnesretnije ljudsko biće na zemlji, kad bih znala da nisam u milosti Božjoj.”

Notar Boisguillaume, koji je bio nazočan na toj sjednici, kasnije je izjavio: „Oni koji su je pitali, ostali su zbunjeni ovim odgovorom.” Taj odgovor ima sličnosti s jednom molitvom iz 15. stoljeća. Je li ta molitva inspirirala Ivanu? Ili je taj „uzvišeno jednostavni odgovor” postao podloga za tu molitvu? Zbunjenost prisutnih ne bi se dala objasniti da je to bio uobičajeni način izražavanja, odnosno da je ta molitva nastala ranije! Spomenuti notar je pričao da je sjednica prekinuta. To se uistinu može utvrditi u protokolu procesa.

Ivana je i u tamnici bila u kontaktu sa svojim glasovima koji su je tješili. Kako je rekla, već bi bila mrtva da nije imala te utjehe. Ta je njezina vjera, kako to lijepo ističe citirana francuska povjesničarka Régine Pernoud, nepokolebljiva, poput dijamanta čvrsta, kristalno jasna, otporna prema svakoj ideologiji – „Ja Vam ništa drugo ne kažem nego ono što mislim”, uz to vjera apsolutne jednostavnosti, kako se to ogleda u njezinoj molitvi, što ju je izmolila 28. ožujka, a zabilježio ju je sudski notar: „Dobrostivi Bože, za Vašu svetu muku, molim Vas, da mi očitujete, ako me volite, kako ovim crkvenim ljudima trebam odgovoriti. Što se odjeće tiče, znam zapovijed zašto je nosim; ipak ne znam na koji bi je način trebala odložiti. Želim da Vam se svidi, da mi to kažete.”

U daljnjem tijeku procesa predočen je kratki dokument opoziva koji je Ivana trebala potpisati da ono što je govorila i činila nije skladu s katoličkim naukom. Ona je pod pritiskom prihvatila taj opoziv, a to je značilo doživotni zatvor o kruhu i vodi. Englezi su bili nezadovoljni, tražili su smrtnu osudu. To bi se moglo dogoditi, ako bi ponovno pala u „krivovjerje”. Biskup Cauchon je lukavo odlučio da je iznova pošalje u engleski zatvor, tamo bi obukla mušku odjeću, eto razloga za smrtnu kaznu, jer je u dokumentu bilo odreknuće od nošenja muške odjeće. Tako se i dogodilo. Cauchon ju je u zatvoru upitao jesu li se iznova javljali glasovi, ona mu je odgovorila da joj Bog preko sv. Katarine i sv. Margarete poručio da je pogriješila što je potpisala dokument odreknuća, „jer sve što sam činila bilo je iz straha od vatre”. Zapisničar je na margini zapisnika zabilježio: „Smrtonosan odgovor”. Kasnije su dva svjedoka potvrdila da se biskup Cauchon nakon završne sjednice suda sav sretan obratio Englezima: „Zbogom, radujte se, stvar je okončana!”

Dalje je sve teklo brzo. Ujutro 30. svibnja 1431. dvojica dominikanaca došla su joj saopćiti odluku da će toga dana biti spaljena. Kada je potom u zatvorsku ćeliju ušao biskup, Ivana mu je rekla: „Biskupe, ja umirem preko Vas.” Ekskomunicirana je i predana svjetovnoj vlasti. Odvedena je na središnji trg u Rouenu, gdje već bila pripremljena gomila drva za njezinu lomaču, podignuta je na nju, svezana i zapaljena, u prisutnosti mnoštva ljudi. Sve do zadnjega daha zazivala je Ime Isusovo. Njezin pepeo je bačen u rijeku – „Ivana bez slike i bez groba”.

Rehabilitacijski proces

Tako je okrutnom smrću završila svoj život Ivana Orléanska. Njezina smrt, međutim, nimalo nije pomogla Englezima. Oni su svoje pozicije gubili upravo onako kako je to predskazala Ivana. Na sudskom procesu, naime, ona je u jednoj prigodi rekla: „I prije nego prođe sedam godina, Englezi će pretrpjeti mnogo veći gubitak nego kod Orléansa.” Uistinu, 1436. oslobođen je Pariz. Okrutni biskup Cauchon morao je pobjeći u Englesku gdje je 1442. umro. Godine 1438. u jednoj kloaki utopio se Jean d’Estivet, promotor procesa protiv Ivane. Godine 1440. Ivanina majka, nakon smrti svoga muža, preseljava u Orléans gdje ostaje 18 godina, sve do konca života, uza sve počasti i na račun grada. Godine 1444. sklopljen je petogodišnji mir između Engleske i Francuske, a Karlo ga 1448. jednostrano prekida. Godinu dana kasnije ulazi u Rouen kao pobjednik. Konačno 1453. Englezi su prisiljeni napustiti Francusku, te je tako završen Stogodišnji rat.

Ostaje sumorna istina da kralj Karlo VII. nije ništa učinio da spasi Ivanu. Mogao ju je eventualno novcem otkupiti. Nema niti jednoga dokumenta koji bi i najmanje ukazivao da je barem nešto poduzeo da je izbavi. Tek nakon 20 godina od Ivanine smrti on se sjetio da zatraži preispitivanje valjanosti procesa, i ovaj put, po mišljenju istraživača, da bi sebe legitimirao, kako se ne bi prigovorilo da mu je „krivovjernica” donijela krunu. Iznimna nezahvalnost, možda bez usporedbe i primjera.

Službena crkvena istraga započela je 2. svibnja 1452. godine u Rouenu pod vodstvom papinskoga legata Guillaumea d’Estoutevillea (od 1453. nadbiskup Rouena), te glavnoga inkvizitora Francuske Jeana Bréhala, priora samostana Sv. Jakova u Parizu. Ispitane su stotine svjedoka. Nakon toga inkvizitor je otputovao u Rim i ishodio od pape obnovu procesa. Imenovana su trojica glavnih za vođenje postupka: nadbiskup Reimsa, biskup Pariza i biskup Coutancea. Obnovljeni proces počeo je u studenom 1455. Sve su izjave svjedoka na sudu bilježila dvojica zapisničara, stavivši potom svoje potpise na svaku stranicu protokola, koji je načinjen u tri identična primjerka. Iz tih svjedočanstava nastala je posve nova slika Ivane, u odnosu na onu s procesa suđenja dva i pol desetljeća ranije. Nakon sedam mjeseci rehabilitacijski proces je okončan. Sud je zaključio da su postojali formalnopravni propusti u rouenskom procesu: nekompetentnost tribunala, neuvažavanje Ivanina priziva na papu, odsutnost članova kraljeve strane u tribunalu što je Ivana tražila, Ivanina maloljetnost, odsutnost odvjetnika, falsificiranje 12 članaka i formule odreknuća, pristranost biskupa Cauchona i drugih sudaca, samovoljno vođenje procesa i protokola… Dakle, otkrivene su velike mahinacije sudaca i jasno se pokazalo „da je Ivana bila žrtvom golemoga pravnog umorstva”. U nadbiskupskoj palači u Rouenu 7. rujna 1456. svečano je proglašena ništavnost prvoga procesa. Nakon toga počele su svečanosti u čast Ivane na gradskom trgu u Rouenu, a onda i u drugim gradovima, a posebna svečanost je održana u Orléansu, gdje se u mnoštvu sudionika našla i Ivanina majka Isabelle Romée.

Katolička svetica

Prošlo je pet stoljeća dok je Crkva Ivanu izdigla na oltar svetosti. Za takvu sporost nema nikakva opravdanja. Papa Pio X. učinio ju je blaženom 18. travnja 1909, a svetom i drugom zaštitnicom Francuske proglasio ju je Benedikt XV. 16. svibnja 1920.

Za švicarskoga evangeličkog teologa Waltera Nigga (†1988) ona je nadzemaljski znak darovan ljudima u kritičnim trenucima: „Ova zagonetna djevojka predstavlja odgovor neba na očajnički krik jedne nacije.” Tu se krije možda i najbolji odgovor tko je Ivana Orleanska, gledano ne samo s vjerskoga aspekta. Ona se nikako ne uklapa u uobičajenu ratničku sliku povijesti, gdje se bespoštedno ide na uništavanje onih na drugoj strani. Ona nije molila Boga da pošalje svoju srdžbu na neprijatelje i da ih uništi, kako bi se moglo pomisliti s obzirom na krvave ratne okolnosti i njezinu vojničku misiju. Zgražala se nad prolijevanjem krvi. Pokazala je duboko suosjećanje s jednim smrtno ranjenim Englezom pomažući mu i tješeći ga u njegovim zadnjim časovima. Rat nije voljela, a vodila ga je samo kao zadaću koju joj je, kako je to često isticala, Bog povjerio.

Slika Ivane Orléanske u povijesti

O Ivani se izuzetno mnogo pisalo od njezina prvoga nastupa pa do naših dana. O njoj je prvi, još za njezina života, pisao Jean Gerson (†1429), teolog i filozof, kancelar Pariškoga sveučilišta, kao odgovor na napad pariških profesora koji su se stavili na stranu englesko-burgundskoga saveza, zbog čega se povukao iz profesorskoga gremija. Od njezine smrti do 17. stoljeća nju se manje spominjalo u službenim ljetopisima, s ciljem da se ne umanji uloga kralja Karla VII. U 17. stoljeću o njoj je pisalo nekoliko autora. U 18. stoljeću u duhu prosvjetiteljstva pisci se okreću protiv Ivane. U najlošijem svjetlu ju je prikazao Voltaire, književnik i filozof, u svome „vrlo zlobnom djelu” (R. Pernoud) Djevica Orléanska (1762). U vrijeme francuske revolucije (1789–95) rušili su njezine spomenike. U 19. st. okolnosti se mijenjaju. Friedrich Schiller piše tragediju Djevica Orléanska (1802) kao direktan odgovor na Voltaireovo djelo. Napoleon je službeno rehabilitirao Ivanu u kojoj, kako kaže, prepoznao najbolje francuske vrline.

Od 1803. obnavljaju se svečanosti posvećene Ivani, a koje je revolucija bila dokinula. Romantičari XIX. stoljeća pretražuju kronike i rukopisne isprave o Ivani te ih objavljuju. U literarnoj i dramatskoj obradi Ivanom Orléanskom bavio se niz najvažnijih imena svjetske književnosti: William Shakespeare, Mark Twain, Anatol France, Georg Bernard Shaw, Paul Claudel, Georges Bernanos, Bertolt Brecht…

U znanosti njome su se bavili povjesničari, teolozi, psiholozi, stručnjaci za književnost, povjesničari umjetnosti… Do snažnoga istraživačkog vala dolazi četrdesetih godina 19. st. Tada je francuski povjesničar Jules Quicherat poduzeo monumentalan pothvat: on je protokole sudskoga procesa, kronike, pisma i druge spise, koji se odnose na Ivanu i njezino djelovanje, a čuvali su se u arhivima, priredio i u pet svezaka objavio pod naslovom: Procès de condamnation et de réhabilitation de Jeanne d’Arc dite la Pucelle (Proces suđenja i rehabilitacije Ivane Arške zvane Djevica) sv. I-V, Pariz 1841–49). To je djelo i danas nezaobilazan izvor za proučavanje Ivane Orleanske.

U likovnoj umjetnosti nastale su brojne slike na platnu, na zidnim tepisima, minijature u knjigama, kipovi. Nebrojeni su slikari i kipari radili likove Ivane Orleanske. Broj likovnih djela rastao je kada se oduševljenje za nju povećavalo, napose početkom 20. stoljeća. Tako je godine 1910. bilo u crkvama i na otvorenom prostoru više od 20 000 njezinih kipova.

Na kazališnoj sceni Ivana je prisutna već od 1435. godine, četiri godine nakon smrti. U 16. st. nastala su dva dramska komada u 17. st. tri, u prosvijetljenom 18. stoljeću osam, dok je 19. stoljeće bilo znatno izdašnije: ukupno 82 dramska djela. U 20. stoljeću, do 1985. godine, nastalo je 65 dramskih komada. U čast Ivane ukupno je stvoreno 161 dramsko djelo.

U glazbenoj umjetnosti Ivana je bila velika inspiracija za brojne skladatelje. Već 1894. izbrojano je više od 400 kantata, simfonija i drugih glazbenih djela posvećenih francuskoj junakinji. Među glazbenim stvarateljima spominjemo nekoliko najvažnijih: G. Verdi posvetio je Ivani operu Giovanna d’Arco (1845), Ch. F. Gounod operu Jeanne d’Arc (1873), P. I. Čajkovski operu Djevica Orléanska (1879), dok je A. Honegger svjetsku slavu stekao oratorijem Ivana Orleanska na lomači (1935).

Filmska umjetnost nije ostala po strani. Od 1898. do 1970. godine snimljeno je o Ivani 19 filmova, od kojih je 10 francuske proizvodnje, tri američke, dva talijanske, jedan njemačke, jedan ruske te po jedan u talijansko-francuskoj i francusko-engleskoj koprodukciji. Noviji film Ivana Orleanska (Jeanne d’Arc), redatelja Luca Bessona, premijerno je prikazan u listopadu 1999. u Francuskoj, Belgiji i Švicarskoj, gdje je pobudio veliko zanimanje publike.

Završimo na kraju o ovoj tajanstvenoj osobi povijesti riječima francuske povjesničarke, medievistice, Régine Pernoud: „Jeanne la Pucelle, Ivana Djevica, danas je od Dalekog istoka do najudaljenijeg Zapada lik svjetske povijesti, univerzalno priznat, osoba koju se voli i koja, kako je to André Malraux veličanstveno formulirao, živi ‘u srcima živih’.”

Objava Junakinja i svetica Katoličke Crkve pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U taj su mozaik utkani, među ostalim, kasnosrednjovjekovni stećci – čudesni kameni nadgrobnici različitih oblika: ploča, sanduk, sljemenjak, stup i križ. Nastajali su od 13. do 16. stoljeća – danas su zajedničko nasljeđe narodā BiH. Evidentirano ih je 69 356, od toga u BiH 59 593, u Hrvatskoj 4447, u Crnoj Gori 3049 i u Srbiji 2267 (prema novijim dopunama 4118 primjeraka). Stećaka s ukrasnim reljefima dokumentirano je 4638 primjeraka. Među različitim oblicima utvrđene su 12 884 ploče, 37 955 sanduka, 5606 sljemenjaka, 2550 stupova, 305 križeva te 293 amorfna nadgrobnika. Nastali su unutar triju kršćanskih konfesija: Katoličke Crkve, Pravoslavne Crkve i Crkve bosanske. Stavljeni su na popis svjetske baštine UNESCO-a. Mnoštvo ih je s vremenom prepušteno propadanju u prirodi, a i „ljudska destrukcija je njihov broj, najblaže rečeno, prepolovila” (Dubravko Lovrenović, Stećci, Sarajevo 2009).

Paradoksalno je da osmanska (turska) vlast tijekom četiristo godina žiteljima Bosne i Huma nije probudila interes za stećke niti je radila na njihovu očuvanju. Prepustila ih je zaboravu. U život ih je međutim vratila austrougarska vlast ukazavši na njihovo kulturno-povijesno značenje. Već je 1899. Zemaljski muzej u Sarajevu raspolagao s pouzdanim brojem od 59 500 stećaka. Naime akcijom Zemaljske vlade 1897. i 1898. stećci su popisani preko katastarskih ureda i utvrđena područja njihova rasprostiranja. Njih je Kosta Hörmann, ravnatelj Zemaljskoga muzeja, prezentirao na Ruskom arheološkom kongresu u Kijevu (1899) nakon čega se europska javnost počela zanimati za ovdašnje kulturno nasljeđe.

Interkofesionalnost stećaka

O podrijetlu stećaka prisutna su različita mišljenja među kojima je i teorija o bogumilskim korijenima. Tu je tezu plasirao Arthur Evans, mladi engleski novinar, kasnije poznati arheolog, koji je 1875, u vrijeme ustanka protiv Osmanlija prošao našim krajevima. Vidjevši velike kamene nadgrobnike, zaključio je da su oni bogumilski. Ta je teza dugo vremena u historiografiji bila prihvaćena, a podupro ju je i hrvatski historičar Franjo Rački (1828–1894) svojim raspravama o bogumilstvu, te napose Janos von Asbóth, službenik u ranoj austrougarskoj administraciji, koji je propagirao „Evansovo mišljenje” kao „neupitnu istinu” i kreirao „bogumilsku” povijest u političke svrhe!

Evansova teza je gotovo cijelo stoljeće utjecala na razumijevanje svijeta stećaka, tako da se o nju spotaknuo i jedan Miroslav Krleža. Teza o njihovu bogumilskom karakteru uvezana je s tezom o navodnom bogumilskom podrijetlu Muslimana / Bošnjaka, što bi značilo da bi Muslimani / Bošnjaci imali „nasljedna prava na zemlju i implicirajući da su kasniji kršćani, usporedno, ‘pridošlice’”, piše Marian Wenzel, britansko-američka povjesničarka umjetnosti („Bosanska povijest i austrougarska politika: Zemaljski muzej u Sarajevu i bogumilska romansa”, u: Erasmvs, 15/1996, 67). Od sredine 20. stoljeća većina je znanstvenika odbacila tezu o bogumilstvu stećaka i mit o postojanju bogumila kao povijesnu krivotvorinu. Na tom su tragu istraživači, počevši od Koste Hörmanna i Vladislava Skarića – Alojz Benac, Šefik Bešlagić, Marko Vego, Sima Ćirković, Nedim Filipović, Marian Wenzel, Nada Miletić, John Fine, Dubravko Lovrenović, Miroslav Palameta, Ema Mazrak, Pejo Ćošković, Emir Filipović, Dženan Dautović…

Svojim temeljitim analizama D. Lovrenović je došao do čvrstoga zaključka o interkonfesionalnosti stećaka (Stećci, 2009). Takvoga je stava i povjesničar Dženan Dautović: „Danas je moderna historijska nauka pozitivno zaključila da su stećke, kao način obilježavanja grobnih mjesta, koristile sve tri konfesije kršćanske vjere u srednjovjekovnoj Bosni…” („Crkva bosanska i stećci”, u: Historijska misao, 6 (2020) Tuzla, 2021, 12).

Prema uvidu arheologa i povjesničara Pave Anđelića, križ je najčešći vjerski simbol na ukrasnoj skupini stećaka. Marian Wenzel došla je do broja od 638 stećaka na kojima je križ glavni ili sporedni ukras. Šefik Bešlagić, vrsni poznavatelj stećaka, među pojedinačnim ukrasnim motivima s nekih 700 primjeraka na prvo mjesto stavlja križ. Uz križ se javljaju i drugi kršćanski motivi, čime se bavio Miroslav Palameta, ponajviše na nekropoli Radimlja.

Bogumilski mit u službi nacionalne ideologije

Mit o bogumilima oživljen je početkom ratnih 90-ih godina prošloga stoljeća kod dijela bošnjačkih intelektualaca. U bogumilskom kontekstu nastala je i teorija o srednjovjekovnom univerzitetu u Bosni, koju promiče univerzitetski profesor dr. Enver Imamović, ali bez povijesno-znanstvenoga uporišta. Ništa drugo doli lijepa želja! U ozračju takvih želja su i tvrdnje teologa dr. Rešida Hafizovića da su današnji Bošnjaci „potomci onih Bošnjaka koji su u šesnaestom stoljeću na Balkanu razvili takvu prosvjetiteljsku kulturu na kakvu je ostatak Europe još stoljećima morao čekati”, a kao „kulturno odjeljenje” Carstva diktirali su „najviše znanstvene, kulturne i civilizacijske standarde ostatku Otomanskog imperija, ali i ostatku Europe” (portal Radiosarajevo.ba, 15. 10. 2022).

U svom feljtonu „Bosna i inkvizicija” (Oslobođenje, 25. travnja do 5. svibnja 2009), Enver Imamović Bosnu drži za „najheretičniju zemlju srednjovjekovne Evrope”, a inkvizicija je bila aktivna kao „u malo kojoj evropskoj zemlji” jer se „ispovijedala vjera bogumilska”, a to je „Bosnu stajalo more krvi” budući da je „najveći broj križarskih pohoda koje je Evropa organizirala u tu svrhu polazio u Bosnu”, a usto u „satiranju bogumilstva” istaknuli su se „dominikanci i franjevci”, te „njezini najbliži susjedi Srbi i Hrvati”. Autor nijednu od navedenih tvrdnji ne dokazuje. Kakva vjera bogumilska, kakvo more krvi, kakvo satiranje od najbližih susjeda? Velike tvrdnje, nikakva uporišta! Nasuprot shvaćanju o vjerski motiviranim križarskim vojnama protiv Bosne, „utvrđena je ideološka a ne vjerska pozadina ratova vođenih prvenstveno iz Ugarske protiv Bosne” (Nada Klaić, Dubravko Lovrenović). Crkva bosanska pak nije ni bogumilska ni heretična, nego šizmatična (odvojena od Katoličke Crkve) s pravovjernim kršćanskim naukom. Tako ni franjevci ni dominikanci nisu bili „satirači” fantomskoga „bogumilstva”, nego misionari kojima je bio cilj pripadnike Crkve bosanske, krstjane i krstjanice, privesti zajedništvu s Katoličkom Crkvom!

Bogumilskoj fantazmi svoj obol dala je i JP BH Pošta izdanjem četiriju markica na temu Bogumili (2005), a na jednoj od njih je prikazan „Pataren na lomači”. Tako se i ta ustanova uključila u bogumilski teatar. Umjesto izmišljenoga patarena ne bi li bilo daleko smislenije da su izdali markicu o Sultanovu smaknuću zadnjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića u Jajcu (1463)? Mogli su time pokazati malo bosanskoga patriotizma!

Na udaru i franjevci

Kao prvoborac, na braniku „bogumilskih” stećaka, slovi dr. Ibrahim Pašić, raniji univerzitetski profesor u Mostaru. On je u sarajevskom Oslobođenju (20. i 29. travnja 2009, str. 11) objavio dva priloga: „Perom i dlijetom protiv stećaka” i „Vjerujem mještanima Vrbljana”, podmećući uglednom arheologu i povjesničaru dr. Pavlu Anđeliću (1920–1985), da je, istražujući nekropolu u Vrbljanima kod Konjica „1956-57. godine […] prema narodnom predanju koje je još svježe”(!), isklesao latinski križ na jednom stećku. Nadalje veli da je „prema informacijama mještana” Vrbljana „jednoga dana čiji je datum danas nepoznat […] seoskim putićem koji prolazi kroz nekropolu” na konju jahao rođeni Vrbljanin i čuo zvuk klesanja kamena. Zaputio se u tom pravcu i „zatekao Pavu Anđelića kako na jednom stećku kleše križ”. Nikakvih Pašićevih dokaza na vidiku osim vjere u polustoljetno „svježe” predanje Vrbljana!

Pašić je objavio knjigu Od stećka do nišana u BiH (Sarajevo 2017). Referirajući se na nju, tjedni bošnjački list Stav donio je prilog pod naslovom Kako su franjevci uništavali stećke (12. 5. 2024). U njemu stoji da su franjevci imali odbojan stav prema stećku, „heretičkom nadgrobnom spomeniku, nepoznatom u katoličkoj crkvi”. Oni su, kao misionari, obraćenim „hereticima” iznad grobova „podizali katoličke krstače”. Nikakvih dokaza, čista zona fantastike! Zatim nastavlja: „Uporedo sa prevjeravanjem, u Bosni su podignute brojne franjevačke crkve, a za njihovu gradnju, gdje god je to bilo moguće, kao najobičniji građevinski materijal, iskorišteni su stećci. Ugrađivani su u crkvene zidove, podove i prateće crkvene objekte, uz franjevačko posvećenje i blagoslov.” Optužbe bez ikakva pokrića! Nije navedena niti jedna franjevačka crkva za potvrdu rečenog niti neki trag crkve, nakon što su ih Turci većinu porušili! Pouzdan je ovo put od heretičke bogumilizacije do bošnjakizacije stećaka! Udar na iskonski duh Bosne i Hercegovine.

Fra Jako Baltić (1813–1887) u svom ljetopisu Godišnjak (objavljen 1991, 2003) piše da je kraj gučogorskog samostana, u mjestu Klisa, bilo dvadesetak stećaka koje fra Augustin Dembić „rad svoje nesmotrenosti, poruši”. Baltić je kritičan prema tom činu. Ibrahim Pašić se u svojoj knjizi referira na taj Baltićev zapis, ali zaobilazi ono što mu ne odgovara. Naime, prisjećajući se velikoga broja stećaka iz svoga ranijeg životnog razdoblja, fra J. Baltić veli: „mlogo je više bilo ogromnih kamena (stećaka, narod zove) po grobljim. Sad takvih jedva tretina ima. Turci su ih mlogo isikli i na džamie oli mostove odnili.” Zatim navodi: „Ima veliko groblje starinsko, kod sela Faslići niže Jezeraca, šumom poraslo. Ovde ima množina stećaka odveć velikih na kojima različiti grbovi su liepo urezani a najviše pol miseca sa zvizdom. Ovo groblje sada je većom stranom porušeno; odnili turci izrazbiavši na svoje džamie.” (Godišnjak, 274–276). Dodajmo tomu i primjer „ugradnje 19 stećaka u sofe (trijem) i dvorišnu ogradu džamije u Ostrošcu na rijeci Neretvi” (D. Lovrenović, Stećci, 27). Ne zaboravimo, tijekom gotovo 400 godina turskoga vladanja franjevcima je bilo zabranjeno graditi crkve. A džamije su se gradile!

Pašić je istražio da su franjevci premještali stećke: onaj Vignja Miloševića (iz 1404) premješten je u župnu kuću u Kočerinu, jedan u samostan na Humcu (Ljubuški), te po jedan kod crkava u Ričici (Imotski) i u Turbetu. Nema spomena da je 21 stećak prenesen u vrt Zemaljskoga muzeja, među kojima je i jedan s Humca, te onaj najpoznatiji iz Donje Zgošće. Nadodaje da su dvojica fratara stećke stavili na grobove svojih majki (Lovreć u Dalmaciji /1795/, Dubočac u Posavini /1684/), a jedan je stećak na fratarskom grobu (Doljani /1893/). Tako Pašić i njegovi glasnogovornici iz lista Stav!

Nasuprot pokušajima difamacije franjevaca u duhovno-kulturnoj sferi, činjenica je da je djelovanje franjevaca ugrađeno u same temelje kulture Bosne i Hercegovine. Evo taksativno nekoliko odabranih podataka o njihovu pionirskom djelovanju u kulturi: fra Matija Divković objavio je prvu knjigu na narodnom jeziku (1611), a u svezi s tim književni kritičar i esejist Midhat Begić, s pravom kaže da je „fra Matija Divković bio utemeljitelj kako bosanske franjevačke tako i moderno rečeno, cjelokupne književnosti Bosne i Hercegovine” (Zbornik radova o Matiji Divkoviću, 1982, 20); nadalje, fra Filip Lastrić je začetnik znanstvene historiografije (18. st.), fra Mato Nikolić prvi diplomirani liječnik u BiH (1807), fra Ilija Starčević utemeljitelj prve pučke škole (1823), fra Ivan F. Jukić pokretač prvoga časopisa u BiH (1850), konačno franjevci su utemeljitelji prvoga muzeja u BiH u samostanu na Humcu / Ljubuški (1884). Stoga jeftina diskreditacija bh. franjevaca uzaludna je priča i ona više govori o onima koji je montiraju!

Ovaj tekst je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Ovdje se možete pretplatiti na reviju.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Stećci, Crkva bosanska i franjevci pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Središte svijeta

Europa se izdvaja svojom poviješću, kulturom, umjetnošću, znanošću, društvenim ustrojem i organizacijom, velikim geografskim i znanstvenim otkrićima milenijskoga značenja – po čemu je postala središtem svijeta. Kao svojevrsna simbolika te činjenice jest i tradicionalni uskrsni blagoslov koji papa i danas upućuje urbi et orbi (gradu /Rimu/ i svijetu). Europa je bila uzavrelo žarište ideja i dubokih težnji Europljana za otkrivanjem nepoznatih predjela globusa, njima nepoznate geografije, počevši od Kristofora Kolumba i njegova otkrića Novoga svijeta (1492). Europa, Stari svijet, istina nosi teret za promašene strane svojih kolonizatorskih osvajanja, ali također i autorstvo „na novovjeki pojam vrste: egzemplarno artikulirano u Konvenciji o ljudskim pravima”, ističe suvremeni njemački filozof Peter Sloterdijk u svojoj nevelikoj zbirci eseja (1994) pod naslovom: Ukoliko se Europa probudi (Falls Europa ewacht) – prevedeno i na hrvatski (1998). „Europa je u svojoj svjetskopovijesno ključnoj fazi bila ‘carstvo sredine’ – međutim ne kao tradicionalna Kina, jedne statičke i defenzivne sredine, već glavni stožer pokreta posezanja koji je sve što bi dotakao pretvarao u resurse i zone utjecaja”, kaže spomenuti filozof. Tako je bilo stoljećima od vremena Kolumba pa sve do konca Drugoga svjetskog rata: Europa je bila vrh svijeta, ona je bila svijet. Nakon toga, stjecajem okolnosti, pozicija Europe se korjenito mijenja. U sferi svjetskoga utjecaja od 1945. do 1989, tj. do pada Berlinskoga zida, ona je izgubila svoje središte. Gravitacijska žarišta pomaknula su se u smjeru Sjeverne Amerike i Rusije, a ona se našla ukliještena između dviju sila, jedne sa Zapada i druge s Istoka. Zapadna Europa, kao dio demokratskoga svijeta, bila je pod štitom Amerike, a istočna se našla u „željeznom kavezu” pod posvemašnjom kontrolom sovjetskoga represivnog režima. U istočnoj Europi zlo pobijeđenoga nacizma, umjesto očekivane slobode, samo je zamijenjeno novim zlom boljševičko-komunističkoga totalitarizma. Europljani su tijekom pola stoljeća utonuli u neku vrstu letargičnoga zatišja, oslobođeni od prinude da vode veliku politiku. To je vrijeme europske Odsutnosti i Vakuuma, zaključuje Sloterdijk.

No, nakon 1989, raspadom komunističkoga sustava, postalo je evidentno da Europljani moraju „iznova učiti tekst vlastite uloge u svjetskom kazalištu”. Moraju se razbuditi radi procjene novonastaloga stanja. U zapadnoeuropskom političkom okružju javljaju se različiti odgovori na pitanje što je Europa. Ugledni francuski državnik general Charles de Gaulle (+1970) u svojoj viziji doživljavao je Europu od „Atlantika do Urala”, a smisao je bio odbijanje i nepokoravanje „slici Hladnoga rata”. Nešto drukčije je viđenje Europe Carla Friedricha von Weizsäckera (+2007), njemačkoga fizičara i filozofa: po njemu ona seže „od San Francisca do Vladivostoka”. Ta tvrdnja nesumnjivo zaslužuje pozornost „budući da opuštenim tonom podsjeća na djelovanje svjetskocivilizacijskog karaktera europeizma”. A to će reći da su europski um i duh uvelike utjecali na duhovne, kulturne i civilizacijske tokove toga velikog geografskog prostora.

Europski duh maksimuma

Znakovit odgovor što je Europa, Sloterdijk je našao u ulomku djela Refleksija o Europi (1924) francuskoga pjesnika i esejista Paula Valérya, koji europski duh gleda kroz formulu procesa intenziteta i težnje za maksimalnim: „Posvuda gdje je zavladao europski duh javlja se maksimum potreba, maksimum rada, maksimum kapitala, maksimum prihoda, maksimum ambicije, maksimum moći, maksimum veza i razmjena. – Taj ansambl maksimuma tvori Europu, ili sliku Europe. S druge strane, uvjeti te tvorbe duha, zajedno s njegovim zapanjujućim nejednakostima, u svezi su s kvalitetom individua – srednjeg Homo europeusa. Neobično je da se europski čovjek ne definira ni rasno ni kroz jezik ili običaje, već kroz želje i kroz raspon volje…” Odatle Sloterdijk zaključuje da se novovjeku Europu „može razumjeti jedino kao iskonsku radionicu politike maksimuma: kao takva Europa ostaje majkom moderniteta”. Ako se Europa doista proteže od San Francisca do Vladivostoka, kao što je gore spomenuo Von Weizsäcker, to je zato što su i „Sjedinjene Američke Države kao i negdašnji Sovjetski savez predstavljali takoreći europske izrasline, točnije rečeno: historijske laboratorije u kojima se insceniralo motive europskog maksimalizma, testirajući ih na konkurirajuće puteve optimiranja”.

Od važnosti je u povijesnom stasanju Europe imati u vidu činjenicu niza poveznica koje ukazuju na dugi povijesni kontinuitet u kulturnom i civilizacijskom razvitku. Europljani od antike, preko srednjega pa sve do novoga vijeka, s manjim ili većim intenzitetom maštaju o ideji carstva, s prauzorom Rimskoga Carstva, radeći na njegovoj transformaciji i prilagodbi aktualnom povijesnom trenutku. Temeljna misao vodilja Europljana jest preobrazba carstva, s uvjerenjem u vlastitu izabranost i ponovno ostvarenje ideje rimskoga imperija – kao historiografskoga koncepta translatio imperii (prijenos carstva). Europske su sile na tome stoljećima ustrajno radile. Krunidbom Karla Velikog za cara u Rimu na Božić 800. godine od strane pape Leona III, te krunidbom Otona I. Velikog godine 962, također u Rimu od strane pape Ivana XII, gdje je potom i stolovao – punom je snagom zaživjelo Sveto Rimsko Carstvo Njemačke Nacije upravo na ideji antičkoga Rima i potrajalo do početka 19. stoljeća. Osim toga, također je i latinski jezik, koji su poznavali obrazovani slojevi društva, na širokom srednjoeuropskom prostoru osnaživao ideju obnovljenoga carstva jer je bio neposredna poveznica s rimskim imperijem.

Ukoliko se Europa probudi

U tom povijesnom okviru možemo promatrati današnju Europu, odnosno Europsku uniju, i otkrivati neke poveznice s daljom prošlošću i minulim carstvima. Izgledi za novo političko oblikovanje – jedno čini jasnim: „Politika budućnosti uvelike ovisi o moderniziranju vizionarske i proročke funkcije inteligencije. Putem vizija ljudi od početka svjetskopovijesnih vremena stupaju u odnos prema velikim i najvećim povezanostima. Tako nema bitne snage bez tradicije u njezinoj viziji velikoga – jer velik postaje onaj tko gleda veliko, pogled za veliko, međutim, školuje se i predaje kroz riskantne odgoje”, zaključuje P. Sloterdijk.

Za uspavanu Europu razdoblje 1945–1989. vrijeme je njezine Odsutnosti i Vakuma, neke začudne opuštenosti, vrijeme izgubljenoga središta one Europe koja je izgradila svjetsku civilizaciju, koja je bila središte svijeta i tvorac najvažnijih suvremenih civilizacijskih stečevina na kojima počiva današnji svijet. Nakon 1989. postojale su nade da se Europa probudi – da možda počnu „izbijati zubi novoj Europi”, – prerastanjem Europske ekonomske zajednice u Europsku uniju (1993).

Autora opravdano pogađa činjenica da su se Europljani pasivno ponijeli prema događajima u vrijeme raspada Jugoslavije, napose ističući slučaj Bosne i Hercegovine. „Možda je razmjerno uspješan sarajevski ultimatum veljače 1994. prva efektivna gesta jedne nove sveeuropske unije, koja bi bila u stanju učiniti više doli slati promatrače i nosila.” Moramo imati na umu da autor razmatra temu bivše države 1994. godine: već se dogodio Vukovar, progon nesrpskoga stanovništva u BiH i Hrvatskoj, muslimansko-hrvatski sukob, ali još ne i Srebrenica ni hrvatska oslobodilačka akcija Oluja. Kataklizmu Vukovara nije spomenuo.

Niz godina poslije nakon knjige Ukoliko se Europa probudi, Hans Magnus Enzensberger, njemački pjesnik, romanopisac i esejist, objavio je knjigu-esej: Tihi monstrum Bruxelles ili stavljanje Europe pod skrbništvo (Sanftes Monster Brüssel oder Die Entmündigung Europas) (2011), gdje analizira pravac razvitka vladajuće strukture EU-a u Bruxellesu. Nju opisuje kao birokratsku diktaturu koja građanima propisuje sve do u najmanju sitnicu. Detaljno analizira institucije EU-a, navodi činjenice, reda indicije… Enzensbeger nije protiv ideje ujedinjene Europe. Naprotiv, on piše o sretnom i poželjnom putu ujedinjenja Europe koje je započelo nakon Drugoga svjetskog rata pomirenjem između Njemačke i Francuske. No, od vremena utemeljenja Unije do danas u njoj je, smatra autor, izrastao monstruozan birokratski sustav koncentriran u Bruxellesu. Ogroman briselski birokratski aparat svojim je djelovanjem bezobzirno pregazio stotine milijuna Europljana i kao takav nema perspektivu, doživjet će neuspjeh, smatra Enzensberger. Ova oštra kritika vrha EU-a dana je benevolentno ponajprije s ciljem korekture političke prakse briselskih elita.

Kad smo već kod mogućega buđenja Europe, četvrt stoljeća nakon spomenute zbirke eseja Ukoliko se Europa probudi, pojavile su se tri knjige engleskog autora Douglasa Murraya: Čudna smrt Europe (2017), Ludilo gomile (2019) i Rat protiv Zapada (2022). Knjige su prevedene na hrvatski. U njima se razmatra trenutno stanje Europe koje nije nimalo ružičasto. Autor govori o „činu samoubojstva” Europe, zbog sve nižega nataliteta, nekontrolirane imigracije zbog sve većega nepovjerenja u sebe, štoviše mržnje prema sebi, što je dovelo do toga da se Europljani nisu u stanju zauzeti za sebe i ne mogu se oduprijeti promjeni vlastita društva, obuzeti, među ostalim, propalom i nepromišljenom idejom multikulturalizma. Danas je na Zapadu popularno slaviti nezapadne kulture i omalovažavati zapadne: prezirati vlastitu kulturu, tradiciju, vjeru, postalo je pomodno! „Nešto od ovoga je prijeko potrebno svođenje računa, ali velik dio toga kobno potkopava temelje na kojima počiva najveća, najhumanija civilizacija na svijetu.”

Čini se da se Europa djelomično probudila iz svoje pospanosti tek 2022. kada je Rusija izvršila agresiju na Ukrajinu i kada je postalo evidentno da se radi o osvajačkom pohodu. Europa je naivno vjerovala Putinovoj Rusiji, upustivši se, među ostalim, nepotrebno u energetsku ovisnost, sve dok Rusija nije otvoreno pokazala imperijalne apetite. Tek tada su se pojedine zemlje trgnule iz svoga sna i shvatile da Ukrajina ne bi bila zadnja žrtva ruskoga imperijalizma. Ali to je tek samo jedan aspekt buđenja!

Europa se ipak, možemo konstatirati, barem za sada, nije probudila. Još ostaje nada! I filozof Sloterdijk ostavlja mjesta zrakama optimizma: „Europa će, ukoliko se probudi, doći sebi u predvečerje razdoblja oluja. Suvremenici koji gledaju u budućnost, osjećaju se možda kao da listaju katalog najavljenih nevolja. Neka se razvedre riječju portugalskog junaka mora koji je oplovio svijet, a svojim je zdvojnim ljudima za orkana u Indijskom oceanu doviknuo: Naprijed, djeco, more drhti pred vama!” Razumije se, u takvim okolnostima prije svega potrebna je hrabrost, i upravo zahvaljujući njoj, svim opasnostima usprkos, prvi pomorci su oplovili svijet u dalekom 16. stoljeću. Hoće li tako Europa ukoliko se probudi!?

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi.
Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Europa na povijesnim raskrižjima pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Njihovo najdjelotvornije oružje jest ideologija političke korektnosti. To je, s jedne strane, pojam koji sugerira izbjegavanje uporabe onih riječi ili oblika ponašanja koji bi se mogli razumjeti kao uvreda ili prijezir neke skupine unutar društva ili pripadnikā manjinske zajednice. S druge strane, taj pojam ukazuje na očitu opasnost u kojoj se krije nastojanje da se kroz novogovor dijelu društva nametne određena ideologija, uvedu cenzura i autocenzura i time ograniči sloboda mišljenja i govora. Podsjetimo, nije tomu davno kada su te riječi zvučale sasvim bezazleno. U međuvremenu su se utvrdile i postale zajednički uporabni pojam na prostoru Europe (svojevrsna lingua franca) u ograničavanju sloboda. Tko bi to doveo u pitanje, morao bi biti spreman izložiti se medijskom linču. S tim se ciljem koriste sva svrhovita sredstva, kako bi se naš jezik, naše razmišljanje i naša savjest kontrolirali i usmjerili u prave tokove.

Bojno polje čuvarā vrlina

Jörg Schönbohm, autor nevelike knjige o političkoj korektnosti, taj je fenomen opisao kao „Bojno polje čuvarā vrlina” (Das Schlachtfeld der Tugendwächter). U toj, danas sve raširenijoj pojavi, on vidi opasnost za demokraciju, napose za slobodu mišljenja i govora. Lista žrtava inkvizicije političke korektnosti iz dana u dan je sve dulja. Mašinerija gnjeva se u međuvremenu dobro zahuktala. Promicatelji te ideologije imaju svojevrstan mehanizam za progon neposlušnih, a to je kultura otkazivanja (cancel culture) koja dohvaća one koji se usude njoj suprotstaviti. Nepridržavanje pravila ponašanja, što ih nalaže ta ideologija, može značiti gubitak radnoga mjesta, javno izopćenje i, uopće, egzistencijalnu ugrozu.

Navest ćemo nedavni paradigmatičan primjer britanske književnice Joanne K. Rowling (*1965). Ona je autorica niza od sedam romana Harry Potter, prevedenih na 80 jezika, tiskanih u 500 milijuna primjeraka. Došla je na udar policije, s mogućnošću uhićenja, jer je svjesno politički nekorektno oslovljavala transrodne osobe onakve kakve ih vidi tj. prema njihovu prirodnom spolu, a to je po novom škotskom zakonu „zločin iz mržnje”(!). Književnica je ubrzo reagirala na platformi X gdje je otvoreno rekla da u Škotskoj ne postoji sloboda govora „ako se točan opis biološkog spola smatra kriminalnim”. Budući da je izvan svoje zemlje, ako se njezin stav „kvalificira kao prijestup”, raduje ju „da će biti uhićena po povratku”, objavila je književnica. Nešto ranije bilo je prijedloga od strane progresivaca da se, iz istoga razloga, bojkotiraju njezine knjige. Naravno nisu joj mogli nauditi s obzirom na brojne prijevode i ogromne naklade, pa im je poručila da će tu odluku rado proslaviti uz šampanjac!

Kultura otkazivanja – „malj za vještice”

No, najveći broj onih izloženih tom obliku progona, bivaju egzistencijalno ugroženi ili društveno izopćeni. Promicatelji ideologije političke korektnosti sebe inače predstavljaju u najljepšem svjetlu: nazivaju se progresivnima, zagovornicima tolerancije i uključivosti, borcima za ljudska prava, protivnicima rasizma, diskriminacije po nacionalnoj, rodnoj, vjerskoj i bilo kojoj drugoj osnovi. Oni to zaista i jesu, ali samo na dijaloškoj razini s istomišljenicima tj. unutar svoga ideološkog spektra. Međutim, u susretu s onima drugačijega svjetonazora, preobraze se u suprotnost od onoga što propovijedaju. Odjednom postanu daleko gori u onome za što druge optužuju. Sva fama koja ih okružuje kao nositelje širokih pogleda, kao moralne vertikale, uzore društvenoga života, jednostavno potone u glib nesnošljivosti i diskriminatornoga ponašanja. Nije li to put stvaranju totalitarne svijesti i, konačno, totalitarnoga društva? Kultura otkazivanja u rukama progresivnih je poput „malja za vještice” (Malleus maleficarum). Tako je, naime, naslovljena knjiga Heinricha Kramera (Henric Institoris) izdana 1486. godine u svrhu razotkrivanja i progona vještica. Ta srednjovjekovna zabluda o navodnim vješticama imala je teške posljedice za nepravedno osumnjičene osobe. Danas je taj malj za vještice, zvan kultura otkazivanja,u rukama progresivnih „čuvarā vrlina”, modernih inkvizitora. Nekoć „avangarda oslobađanja čovječanstva”, i moralne vertikale, postali su „podupiratelji političke korektnosti”, i pritom uvijek spremni koristiti „malj za vještice”!

Francuski socijalni psiholog Gustav Le Bon (1841–1931), autor knjige Psihologija gomile (1895), piše da je već Napoleon I. Bonaparte (1769–1821), francuski car i vojskovođa, koristio jednu jedinu ozbiljnu jezičnu figuru, a to je ponavljanje: „Ponavljano se fiksira u glavama i ono se, u konačnici, prihvaća kao dokazana istina.” Naime, učestalo ponavljana tvrdnja oblikuje dominantnu duhovnu struju, koja ima snažnu moć širenja u masama koje zapravo „nikada nisu žeđale za istinom”. Od činjenica koje im se ne sviđaju, „oni se okreću i obožavaju zabludu, ako je zamamna”.

Nije li to ono što politička korektnost svakoga dana iznova čini? Ona svojim upornim ponavljanjem „propisuje što smijemo kazati, štoviše što smijemo misliti”. Ona funkcionira ne samo kao „govorna policija, nego je postala podmukli manipulator savjesti”. Ako je netko osumnjičen, taj „mora pod nadzor političke korektnosti” (Jörg Schönbohm). Je li netko „samo u jednoj točki izišao iz zone političke korektnosti, odmah je ubrojen među neprijatelje”, a progovori li, primjerice, o patriotizmu, diskreditira ga se „kao šovinističkog nacionalista”. Konačno, iza ideološki uvjetovanoga čišćenja jezika ne krije se ništa drugo doli netolerancija samozvanih „čuvara vrlina”. Pogubne posljedice te duhovne autocenzure su konformizam i uniformnost mišljenja. Time sami sebi dobrovoljno stavljamo brnjicu. Kukavičluk u mišljenju stupa na mjesto građanske hrabrosti. Slobodne demokratske rasprave guše se u zametku i cijela se tematska područja oduzimaju javnom diskursu. Ljudi trebaju slobodu misli, trebaju slobodu govora – i to ne prigušeno i tiho u nekom uskom krugu kao sigurnosnoj zoni!

Politička korektnost udara na ono civilizacijsko dostignuće, za čiju su se obranu tijekom prošlosti ljudi posebno zauzimali: a to je naša sloboda mišljenja. Obuzetost strahom i ravnodušnošću nikada ne smije biti jača nego što je sloboda riječi. Što je šezdesetih godina prošloga stoljeća počelo smislenim raspravama o diskriminaciji manjina, danas je završilo paušalnim demoniziranjem i stigmatizacijom onih koji drukčije misle. U kontekstu tih idejnih posrnuća našega vremena, zgodno je podsjetiti na riječi francuskoga književnika, filozofa i enciklopedista Voltairea (1694–1778), vezano za slobodu mišljenja i govora, koji kaže: „Moj gospodine, ja ne dijelim Vaše mišljenje. Ali ja ću se do posljednjeg daha boriti za to, da Vi svoje mišljenje mognete slobodno izraziti.” Rečenica je to koja razoružava politički korektne, prokazujući ih kao netolerantne, a nas bi trebala potaknuti na razmišljanje!

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava U kliještima političke korektnosti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.