Slapove grade četiri glavne poprečne kamene pregrade u koritu rijeke te nekoliko manjih. Sve te kamene grede više nalikuju na velike kamene ploče poredane jedna na drugu, a slične kamene ploče nalazimo i uzvodno u rijeci Bosni kod mjesta Lašva. Voda je tisućama godina oblikovala ovo mjesto, tako da su sve kamene grede glatke što je posljedica kretanja suspendiranoga nanosa rijekom. Samo su mekši i rastresiti dijelovi nestali, dok fizički otpornije stijene i dalje stoje. Također, na tom dijelu se vide veliki ulomci stijena koji su nekada bili dio tih kamenih greda, ali su se zbog stalnoga pritiska rijeke urušili, a razina vode na slapovima se spustila. To se jako dobro vidi na litici koja se diže iznad desne obale rijeke, gdje možemo pratiti geološke slojeve.

O specifičnostima ove geološke strukture svjedoče i kamene kule na lijevoj obali rijeke, na liticama obližnjega brda. Te kamene kule stražare nad cijelom dolinom rijeke, a nastale su erozivnim procesima jer je vodena erozija i njih oblikovala u pretpovijesnom razdoblju kada je riječni tok bio visoko, a rijeka se probijala ka sjeveru. Kamene kule se nalaze iznad regionalne ceste koja spaja Zenicu s Kaknjem i Vitezom, a smještene u liščarskoj šumi, ostavljaju dojam nekih stražara.

Zbog svoje pozicije u šumi su manje primjetne izdaleka, ali ako im se priđe, vidljiva je njihova monumentalnost. Svojim geološkim podrijetlom su organski povezani sa slapovima jer su istoga podrijetla. To su čvršće i trajnije stijene od onih koje ih okružuju i koje je voda tijekom stoljeća oblikovala.

Još jedna zanimljivost o slapovima je da, prema nekim stručnjacima, sva voda iz rijeke koja dolazi do slapova ne prelazi preko njih, odnosno ona malo ispred slapova ponire i nestaje u podzemlju, a potom se, nakon slapova ponovno vraća u riječno korito blizu naselja Janjići kroz brojne izvore u dnu korita rijeke. Do ovoga zaključka stručnjaci su došli na temelju promatranja rijeke u vrijeme dugotrajnih ljetnih suša kada protok vode rijeke Bosne na Janjičkim slapovima bude jako malen u odnosu na protok vode prije slapova i poslije.

U florističkom pogledu, nema nekih zanimljivosti o ovom dijelu rijeke Bosne. Obale su obrasle johama, topolama i vrbama, a uz samu vodu se, pored običnoga jasena, može naći i crni jasen. Također je izražena i pojava brojne invazivne flore.

S druge strane, slapovi su zanimljivi u pogledu ihtiofaune jer se u brzacima slapova koji su bogati kisikom povremeno mogu naći pastrve i mladice, ribe čistih rijeka bogatih kisikom. Od ornitofaune važno je spomenuti da su se zadnjih 25 godina počeli pojavljivati kormorani (vrsta ptica poznata pod nazivom crni vranac) koji desetkuju riblji fond rijeke na mjestu slapova.

Objava Janjički slapovi i kamene kule pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U zoni u kojoj su nastale piramide trebali bi se nalaziti vapnenci, ali se tu javlja specifična sedimentna geološka struktura koja se veže za vulkansku aktivnost. Tako su pješčane piramide nastale erozivnim radom na zemljištu koje je građeno od vulkanskih tufova. Osnovu tufova grade magmati veće veličine. U ovom slučaju radi se o andezitu, magmatskoj stijeni neutralnoga sastava, sa 60 % SiO₂. Zbog toga predstavljaju idealnu osnovu za formiranje morfoloških konusnih i piramidalnih oblika. O specifičnoj geološkoj strukturi toga područja svjedoči obližnji rudnik mrkoga ugljena u Miljevini.

Cijela zona oko piramida je obrasla liščarskim šumama u kojima dominiraju hrast kitnjak, medunac i cer, te bukva s grabom. Pored šuma tu su i bojne poljoprivredne površine, livade i oranice. S druge strane, same piramide nemaju biljni pokrivač jer su vrlo ekstremno stanište za zeljaste biljke. Na podlogama oko piramida rastu samo neke vrste koje su svojstvene za topla i ekstremna staništa. Na rubovima uz pješčane piramide može se primijetiti drveće koje visi u zraku jer je erozija ogolila korijenski sustav. Tako se danas korijenje nalazi iznad provalije i erozijom je potpuno isprano od zemlje. Zbog toga nam se može činiti da će se svakoga trenutka odvojiti od tla i otkotrljati u dolinu.

Za ove piramide je zanimljivo da su izgrađene od pjeskovite gline koja se tu pojavila tijekom miocena. Ta glina je vrlo porozna i podložna erozivnim procesima. Tako su dugotrajnim djelovanjem erozije vode i vjetra, odnosno kiše, snijega, mraza, sunca i vjetra kao glavnih čimbenika nastale pješčane piramide. U početku se na tom mjestu erozivnim procesima odlomio i skliznuo dio brda, a potom je započeo proces nastanka piramida. Tim erozivnim procesima je godinama odnošen lakši sitniji i porozniji materijal, dok su dijelovi blokova od čvršće sedimentne stijene ostali netaknuti. Kako erozija nije djelovala samo u jednom pravcu, danas imamo različite oblike kamenih nakupina, koje malo nalikuju na piramide. Erozivni procesi traju i dalje i taj proces se stalno ponavlja. Zbog toga piramide iz godine u godinu postaju sve veće i veće.

Piramide su prilično zbijene jedna uz drugu, na jednoj relativno maloj površini, a dostižu visinu koja ide do 20 m. U svom donjem dijelu su šire, a pri vrhu se sužavaju i zbog toga podsjećaju na piramide iako su im strane konusne a ne ravne piramidalne.

Nažalost piramide nisu pošteđene negativnoga utjecaja čovjeka te je jedna od njih, ona koja je bila najveća, srušena. Razlog rušenja je bio taj da se vidi od čega je izgrađena, što je potpuno banalan razlog s obzirom na to da se sve moglo vidjeti i bez njezina rušenja.

Svojom neobičnom pojavom ove pješčane piramide bude maštu kod posjetitelja i ostavljaju dojam da ste se našli u nekom drugom svijetu.

Zbog svoga specifičnog izgleda na piramidama su snimani i neki igrani filmovi u SFRJ od kojih su najpoznatiji Kapetan Leši (1960.) i Winnetou(1963.).

Sličan prirodni fenomen javlja se i u susjednoj Srbiji, kod Kuršumlije gdje se nalazi poznato Đavolje selo, a ovaj fenomen je poznat i u drugim zemljama u svijetu. U Turskoj su u području Kapadocije poznati vilinski dimnjaci koji podsjećaju na naše piramide. Tu je još i Grand Canyon u SAD-u, a slične geološke fenomene nalazimo i u talijanskim Dolomitima.

Objava Zemljane piramide pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Prolaz se nalazi na 2000 metara nadmorske visine, visoko iznad kanjona Neretve koja je tu na nepunih 200 m nadmorske visine i manjega povremenog potoka Grabovice. Potok Grabovica duboko ispod prolaza izvire u vrhu velikoga vapnenačkog amfiteatra poznatoga kao Diva Grabovica. Do samoga prolaza dolazi se iz više pravaca, a najbolje i najlakše je dužom šetnjom iz pravca Muharnice, te ga posjete samo odvažni koji se usude na jedan takav put. Taj put vodi prvo kroz prelijepe šume obične jele, koje lagano prelaze u munikove šume. Na kraju munikove šume prelaze u skoro nepregledne šume bora krivulja koji osvaja svaki slobodni dio, a iz tih borova tu i tamo još raste poneka munika. Nekad je ovo bila staza ovčara koji su vodili nebrojena stada ovaca iz doline Neretve na velike livade Dugog polja.

Sve je to smješteno na istočnom dijelu planine Čvrsnice iznad zelenih dolina i kamenih goleti, odnosno na obroncima Čvrsnice poznatim kao Plasa. To je vapnenačko područje gdje dominiraju jurski vapnenci posloženi u velikim slojevima koji se dobro vide pored rijeke Neretve. Neretva je svojim tokom usjekla jedan od najljepših svjetskih kanjona, a razlog je poroznost i topivost tih stijena, što je utjecalo i na nastanak Mijatova prolaza.

Mijatov prolaz je kameni prsten (otvor) u stijeni, čiji se promjer kreće oko 5 metara, a nastao je raznim prirodnim djelovanjima. Sve je počelo od urušavanja pećinskoga stropa. Potom su na to došla razna djelovanja veoma surove planinske klime koja je dala konačni oblik prolazu, te na kraju i raznih tipova erozije koje ga i danas oblikuju. Zbog toga je ovo veoma osjetljiv prolaz koji se lako može urušiti, ako se ne bude čuvao.

Prolaz je okružen niskom šumom bora krivulja, koja je kod nas vezana samo za visoke planine gdje vlada subalpska klima, s kratkim vegetacijskim razdobljem i dugim zadržavanjem snježnoga pokrivača. Pored bora krivulja, u okolini prolaza možemo naći i nekoliko veoma rijetkih endemskih vrsta, od dalmatinskoga i hercegovačkog zvonca pa nadalje.

Dolazak do prolaza nam omogućava jako lijep pogled na susjedni Prenj, dolinu Neretve i Dive Grabovice. Također se dobro vide i dijelovi Čvrsnice od stijene Velikog Kuka, Mezića stijene, Pešti brda, te u daljini i vrhovi planine Čabulje.

Ovaj prirodni fenomen od 1985. ima status spomenika prirode.

Objava Mijatov prolaz ili Hajdučka vrata pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Iznad izvora jedan je od manjih vrhova Bjelašnice, poznat kao Obalj, s lijepom bukovom šumom koja pokriva samo manji dio ovoga vrha. Inače šuma je lokalnim stanovnicima osiguravala ogrjev, drvo. Također od toga bukovog drva rađene su stare štale za stoku. Upravo ta bukva te posebni geološki slojevi osiguravaju u određenim dijelovima godine dovoljno vode za Studeni potok. Kada su u pitanju geološki slojevi, dominira vapnenac, a na obližnjim Crvenim stijenama verfeni, te stare geološke strukture koje su tu stigle tektonskim pokretima zemljina tla prije više desetaka milijuna godina.

Cijeli tok potoka smješten je u prostranoj dolini, danas livadi koja se kosi, a koja se nekada i obrađivala i sijala. Ta prostrana dolina je blago nagnuta k jugu i cijeli dan osunčana. U zimskom razdoblju kada dolinu pokrije snijeg, dolina blješti u duginim bojama. Zbog te blago nagnute zaravni potok nema veliku i jaku maticu, već voda mirno putuje na rubu kanjona Rakitnice. Kako potok protječe kroz zaravan s dubljim zemljišnim slojem, a što predstavlja erozivnu naplavinu s Oblja, voda je formirala veliki broj meandara. Ipak zadnjih 550 m vodotoka je s brzom maticom te su duž potoka bile mlinice u kojima se od pšenice i češće od kukuruza dobivalo brašno. Nakon toga malo bržega toka voda dolazi do ruba platoa te počinje, kroz više slapova i vodopada, padati k Rakitnici. Tako je zabilježeno da taj glavni vodopad s nekoliko malih kaskada i slapova ima visinu više od 250 m.

Ako ste u prilici posjetiti Studeni potok u zimu te ako je pao snijeg, velika je vjerojatnost da ga nećete vidjeti. Biva potpuno prekriven i teče ispod snijega. Ako pak nema snijega, za velikih hladnoća koje u ovom području idu često ispod –20 °C, voda nekad zamrzne. Tada i vodopad zamrzne te dobiva nestvarne oblike.

Ako Studeni potok posjetite ljeti, a ljeto je s dugim suhim razdobljem, potok je na izdisaju, ili s jako malom količinom vode koja na vodopadima nestaje dok stigne do Rakitnice. Zadnjih godina zbog nedostatka oborina potok sve češće potpuno presuši. Nažalost i razdoblja presušivanja tijekom godina postaju sve duža i duža te često mislim da ćemo ovaj potok trajno izgubiti.

Zato je potok najbolje posjetiti u proljeće kada je u njemu obilje vode, a obale se zašarene proljetnim cvijećem među kojima dominira žuti jaglac i plava sirištara koja vas svojim plavilom privlači. Lijep ugođaj je i tijekom jeseni kada okolne planine dobiju specifičnu boju od raznih faza jesenskoga bojenja lista, od zelene i žute do crvene i smeđe.

Da bismo pak posjetili kamenoga zmaja, moramo od vodopada malo krenuti ka selu Lukomir te gledati stijene iznad puta. U jednom trenutku će nam se od stijena učiniti da je tu kameni zmaj o kojem se pričaju legende među lokalnim stanovništvom.

O fauni Studenog potoka ne zna se ništa jer povremeno presušivanje ne odgovara brojnim vrstama, ali sigurno postoje insekti koji opstaju i u sušnim dijelovima godine u koritu potoka i na njegovim obalama. Kako duž rijeke nalazimo bukovu šumu, vjerojatno do potoka dolaze razne vrste sisara koji obitavaju u šumi. Najčešći posjetitelji su vukovi, lisice, medvjedi, jazavci, ali tu su i srne. Nekada su ova područja bila poznata po divokozama, ali se danas rijetko susreću zbog prekomjernoga krivolova.

Danas veliku prijetnju potoku predstavljaju brojni posjetitelji koji dolaze da vide ovo čudo prirode, ali i da uživaju u prirodi koja nestaje. Među posjetiteljima najveću prijetnju predstavljaju vozači kvadova koji se često voze i samim koritom potoka.

Objava Studeni potok pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Do sada je na području lokaliteta Grab – Mećevići kod sela Junuzovići u općini Zavidovići registrirano oko 60 kugli, od kojih je 10 izvrsno očuvano, dok druge imaju manja ili veća oštećenja nastala tijekom geološke povijesti. Kada je u pitanju njihova veličina, ima ih promjera oko dva metra, pa sve do malenih od nekih dvadesetak centimetara. Ove manje kugle su lagane pa su predmet stalnih otuđivanja. Najveća kamena kugla otkrivena je u ožujku 2016. godine, u blizini Zavidovića u mjestu Podubravlje. Njezina analiza je urađena na Rudarsko-građevinsko-geološkom fakultetu u Tuzli. Analizom je određena gustoća čvrstih čestica, odnosno njezine mase čestica prema njezinoj zapremnini, te je određena masa kugle od 37,32 tone. Urađena je i petrografska makroskopska i mikroskopska analiza i zaključeno da je tekstura kugle vrlo složena i da u sebi sadržava kvarc, muskovit, okside željeza, magnetita, a da osnovu građe čini karbonatna osnova od bazalnoga cementa.

Nekima je ovo jako misteriozno mjesto, s obzirom na to da do sada nitko nije sa sigurnošću rekao kako su ove kugle nastale i dospjele na ovo mjesto. Posjetitelje fascinira njihov gotovo pravilan oblik i to što su sve poredane uz potok u šumi. Također je zanimljivo da se nalaze veoma blizu jedna druge. Kako se ovim fenomenom nije bavila nauka, pojavilo se nekoliko teorija o tome kako su ove kugle nastale. Neki vjeruju da predstavljaju ostatke meteorita, drugi da su ih napravile drevne civilizacije, a pojedini su mišljenja da su nastale kao rezultat povlačenja ledenjaka. Postoje i seoske priče koje, po sjećanju starih stanovnika, opisuju da su se kugle pojavile nakon jedne velike kiše na ovom području. Sigurno tada kugle nisu nastale, ali je voda otplavila rahli dio zemljišta i na površini su se pojavile kugle. Ipak tu ostaje pitanje koliko su godina do tada već bile pod zemljom.

Objašnjenje je pak jednostavno, nastale su u razdoblju vulkanskih aktivnosti na širem području Zavidovića, kada je nastala planina Tajan koja je vulkanskoga podrijetla. Tada su vulkani izbacivali lavu na površinu i ako je lava bila eruptirana eksplozijom, usijani komadi tekuće lave su letjeli u okolinu. U području današnjega sela Junuzovića vjerojatno je bilo jezero u koje je ta lava padala i odmah se u vodi stvrdnjavala u obliku kugli. Daljnji geološki procesi s erozijom su ih još dodatno oblikovali. Pretpostavka za ovo se može ilustrirati primjerom rastopljenoga olova koje kroz sito pustimo da pada u hladnu vodu. Na taj način su stari lovci pravili sačmu za svoje lovačke puške, ali je to s vremenom zaboravljeno. U ovisnosti od gustoće sita, dobivali su sitniju ili krupniju sačmu. U slučaju nastanka kamenih kugli, u prirodi nije bilo sita, ali kretanje tekuće lave kroz zrak i naglo padanje u vodu je u osnovi, po istom principu, oblikovalo kugle. Iako ovim pojašnjenjem sve misterije gube na važnosti, ne treba zanemariti da se ipak radi o jednom veoma zanimljivom geološkom spomeniku.

Osim u Zavidovićima, kamene kugle su nađene na većem broju lokacija u našoj zemlji. Nažalost sve su manjih dimenzija od ovih u Zavidovićima, ali ima i onih promjera jedan metar i teških po nekoliko tona. Najpoznatije su one iz sela Zlokuće kod Kaknja, a u pitanju su magmatske kugle. U Banjoj Luci, u selu Trn, pronađene su kugle promjera 30 – 40 cm, ali su neke uništene i iskorištene kao građevinski materijal. U području Laktaša, nedaleko od centra naselja Slatina, pronađena je kugla za koju se procjenjuje da teži oko 10 tona i promjera je oko 2 metra. Kugla je nađena i u Teočaku kod Fethija džamije, uz još ukupno osam kamenih kugli prilično pravilnoga oblika, a osnova im je granit. Na području Vareša u selu Ponikve, postoji jajasta kugla pronađena 1970. godine u Javorničkom potoku, te je u osnovi magmatska stijena. Kod Maglaja je sredinom sedamdesetih godina nađena jedna manja kugla koja se danas nalazi se u Samostanu u Kraljevoj Sutjesci. Osim ovih navedenih, bilo je pronalazaka kamenih kugli i kod Mostara, Olova, Žepča, Gračanice i Doboja, ali najčešće u zonama gdje su nekada bili vulkani.

Objava Kamene kugle pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kloštar je malo naselje 10 km istočno od Vrsara u Općini Vrsar, a nalazi se iznad sjeverne obale kanala. Danas, a i tijekom povijesti, njegovi mještani su se bavili gotovo isključivo poljodjelstvom i stočarstvom.

Krajem 10. stoljeća na tom mjestu je osnovan benediktinski samostan – sv. Mihovil nad Limom, San Michele di Leme, koji je ubrzo postao središtem velikoga posjeda što su ga uvećavale darovnice brojnih istarskih plemića, te je na kraju samostan upravljao cijelom šumom Kontija. Danas samostan ne izgleda kao kada je bio u svom usponu, prilično je ruševan iako je jedan njegov dio obnovljen. U samostanu je neko vrijeme boravio sv. Romuald. Benediktinci su u njemu ostali do 1652., a potom je posjed postao feudom. Tako je samostan napušten, a od 1691. godine Mletačka Republika predaje zaljev u posjed obitelji Barbabinaca, koja upravlja i napuštenim samostanom.

Limski kanal je zaljev na zapadnoj obali Istre između Vrsara i Rovinja. Nastao je kao rijas (potopljeno riječno ušće) rijeke Pazinčice koja danas ponire u Pazinskoj jami kod Pazina, a u prošlosti se ulijevala u more u Limskom kanalu. U njezino staro korito prodrlo je more te je tako nastao današnji zaljev. Limski zaljev je značajno uzgajalište školjaka. Ime mu dolazi od latinske riječi limes = granica (tuda je u rimskom razdoblju prolazila granica provincija Italije i Dalmacije).

Dosta kasnije, već od 1771. godine samostan dospijeva u posjed obitelji Colleti iz Coneliana, te biva preuređen u dvorac, a i danas ima taj oblik o čemu svjedoče ostaci impozantne građevine. Te 1771. godine braća Colleti zamijenila su svoj posjed u blizini Venecije za kompleks samostana. Samostan ostaje u posjedu obitelji Colleti sve do 19. stoljeća, kada izumire obitelj pa u drugoj polovici 19. stoljeća samostan – dvorac prelazi u državno vlasništvo (Austro-Ugarske). Tada dobiva drugu ulogu, a za vrijeme vladavine Italije nakon Prvoga svjetskog rata tu su bili smješteni karabinjeri. Danas su samostan i dvorac u ruševnom stanju, okruženi zidom i nedostupni, ali se očekuje da se u sljedećem razdoblju uredi za posjetitelje.

U blizini samostana nalazi se i šuma Kontija – poseban rezervat šumske vegetacije na površini od 65 hektara. Njezin prirodni fenomen je šuma bijeloga graba, stara više od 140 godina, znanstveno vrlo zanimljiva i vrijedna, najbolje sačuvana površina ove zajednice u Istri. Naziv šume Kontija potiče od obitelji Colleti (Conte Colleti).

Osnivanje samostana

Prema legendi, samostan sv. Mihovila osnovao je sveti Romuald, utemeljitelj reda kamaldoljana. Uz obalu Limskoga kanala nalaze se mnogobrojne špilje s tragovima neolitskoga života. Pretpostavlja se da je u jednoj od njih živio sveti Romuald, osnivač benediktinskoga samostana svetoga Mihovila. Romuald se nakon gradnje samostana potpuno povlači u samački život i nastanjuje u spilji.

Danas je ta spilja turistička atrakcija i poznati geološki fenomen Limskoga kanala, poznata kao Romualdova spilja. Nalazi se 120 metara iznad mora. Ulaz u nju je visok samo pola metra, njezini hodnici dugi su 105 metara, a glavna dvorana špilje visoka je čak 6 metara. Poznata je i po tome što u njoj živi kolonija zaštićenih šišmiša vrste Myotis myotis, jedna o posljednjih kolonija te vrste u Europi.

Samostan danas

Danas, od nekada velikoga i ekonomski moćnoga samostana svetoga Mihovila koji je tijekom rane povijesti bio u sukobu s porečkim biskupima, ostao je napušten i zapušten objekt s dvije crkve koje su sazidane jedna uz drugu. Manja je ranobizantska građevina crkva svete Marije iz 6. stoljeća, a veća je titularna crkva svetoga Mihovila iz 11. stoljeća, građena između 1001. i 1002. godine.

Crkva svete Marije mala je stara ranokršćanska kapelica s trostranom apsidom i (uništenim) bačvastim svodom s pojasnicama na lezenama. U njoj se mogu vidjeti tragovi zidnih slika s figuralnim prikazima i natpisima.

Veća samostanska crkva svetoga Mihovila građena je u ranoromaničkom slogu s polukružnom apsidom, i ujedno je titularna crkva. Ta je crkva mnogo viša, polukružna, s izvana istaknutom apsidom. Na jednom od bočnih zidova, visoko ispod krovišta, sačuvane su originalne tranzene s tradicionalnim pleternim ukrasom.

U apsidalnom dijelu crkve svetoga Mihovila nalaze se ostaci romaničkih fresaka, na kojima je prikazano suđenje sv. Stjepanu i njegovo kamenovanje, rad nepoznatoga majstora otonske škole. To je jedini prizor koji se još može rekonstruirati u apsidi, od nekada bogato ukrašene crkve freskama, a zanimljivo je da je to najstariji osvrt na ovu temu u crkvama Istre. Najbolje očuvani prikaz sveca je na desnoj strani trijumfalnoga luka crkve. Tu se vidi mladolik lik s tonzurom i opatskim štapom koji vjerojatno prikazuje benediktinskoga sveca, pretpostavlja se samoga svetog Romualda. Također je važno napomenuti da su ljudski likovi i arhitektura predočeni stilizirano i sumarno. Svi likovi na freskama su iscrtani i oblikovani konturama svijetle i tamne boje, a na jagodicama lica javljaju se karakteristične crvene mrlje za što se pretpostavlja da je izravni utjecaj Bizanta. Kada su u pitanju ikonografski i likovni uzori, može se reći da su prilično raznoliki, od karolinških elemenata u ornamentici do helenističko-orijentalnih motiva u odjeći, što upućuje na utjecaj različitih škola na ikonografiju. Tako je vladarska kruna karolinškoga tipa, kakvu su nosili germanski kraljevi, a drugi elementi ukazuju na utjecaj istočnoga mediterana, posebno grčke. Ipak, većina elementarnih obilježja tipična je za benediktinsku umjetnosti otonskoga razdoblja.

Za samostan se veže još jedna zanimljivost: katastarski plan koji obuhvaća posjed samostana svetoga Mihovila u Kloštru najstariji je sačuvani katastarski plan za područje Istre. Izradio ga je 1433. fra Mauro, a smatra se da je riječ o precrtu izvornoga plana iz 11. stoljeća pa je zapravo riječ o najstarijem katastarskom planu na području hrvatskih zemalja.

S obzirom na to da je samostan bio smješten visoko na strmom brijegu iznad mora, a brodovi i čamci bili su osnovna komunikacija, zbog sigurnosti su izvlačeni iz mora do samostana. Za tu svrhu je bila uređena posebna staza, odnosno niz stuba uklesanih u stijeni, danas poznato kao fratarsko stepenište (fratarske škale). Preko njih, a uz pomoć drvenih oblica izvlačeni su čamci na sigurno. Danas postoji samo jedan mali dio tih stuba, koje su prilično zarasle u makiju, ali se još dobro vide, a iako ih je zub vremena značajno nagrizao, i dalje stoje kao svjedoci i podsjetnik na jedno drugo vrijeme.

(Kalendar sv. Ante 2025)

Objava Samostan svetoga Mihovila kod Kloštra u Istri pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Arhitektura

Nakon što su ga preuzeli Teutonci, grad je bio dio Hanzeatske lige i do 17. stoljeća vodeća trgovačka točka što je uvelike utjecalo na gradsku arhitekturu čija raznovrsnost seže u rasponu od ciglene gotike koja je vidljiva na svakom koraku u staroj gradskoj jezgri do manirizma i baroka iz kasnijih epoha razvoja grada. Iz epohe gotike danas je najpoznatija stara gradska vijećnica (Ratusz Staromiejski) koja je izgrađena u 13. stoljeću. Inače grad ima najveći broj očuvanih gotičkih kuća u Poljskoj, mnoge s gotičkim zidnim slikama ili stropovima od drvenih greda iz 16. do 18. stoljeća. Grad je nekada imao i veliki most preko Visle, što je doprinosilo njegovu putnom značaju tijekom povijesti, a time i razvoju grada kao trgovinskoga središta. Danas su ostaci toga mosta jedna od turističkih atrakcija.

Najpoznatija građevina u gradu je katedrala sv. Ivana Evanđelista i Ivana Krstitelja, sagrađena u 14. stoljeću i proširena u 15. stoljeću. Unutrašnjost katedrale krase izvanredne gotičke skulpture i slike, posebno Mojsija, sv. Marije Magdalene, kao i nadgrobni spomenik Johanna von Soesta. Tu su još renesansni i barokni epitafi i oltari, a među njima i Kopernikov epitaf iz 1580. godine. Katedrala je poznata i po najvećem srednjovjekovnom crkvenom zvonu u Poljskoj tzv. Tuba Dei koje je ujedno i jedno od najvećih crkvenih zvona u Europi.

Klima

Toruń se nalazi na prijelazu između blažih klima na zapadu i sjeveru Poljske i onih ekstremnijih poput ljetnih vrućina i hladnih zima. Tako se klima grada može opisati kao vlažna kontinentalna jer je grad dolinom rijeke Visle otvoren obližnjem Baltičkom moru, koje tijekom ljeta ublažava vrućine, a zimi ublažava hladnoće.

Grad se razvio u ravnicama Polesja, te je okružen velikim poljoprivrednim površinama na kojima se uzgajaju žitarice, većinom pšenica i kukuruz, ali i brojne biljke kao krmiva. Te velike poljoprivredne površine su ispresijecane ostacima starih šuma koje su tijekom povijesti krčene. Tako na suhim lesovima nalazimo šume bijeloga bora, dok na vlažnim staništima nalazimo hrastove lužnjake s pratećim vrstama. Grad ima mnogo zelenih površina, od drvoreda, do malih i velikih parkova. Ovdje treba spomenuti brojne uređene okućnice koje krasi velik broj egzotičnih vrsta drveća i grmlja, ali i zelene površine oko zgrada koje su posađene u razdoblju socijalizma. Danas su jedne od turističkih atrakcija Toruńa upravo zoološki i botanički vrt koji su otvoreni 1965. godine, odnosno 1797. godine.

Ulaganje u obrazovanje

Za vrijeme Poljskoga kraljevstva, Toruń je bio jedan od kraljevskih gradova i jedan od četiri najveća poljska grada. Propašću Poljskoga kraljevstva i njegovom podjelom došao je u posjed Pruske, zatim kratkotrajnoga Vojvodstva Varšave, služeći kao privremena poljska prijestolnica 1809. godine, a zatim ponovno u posjed Pruske, Njemačkoga Carstva i, nakon Prvoga svjetskog rata, ponovno rođene Poljske Republike. Tijekom Drugoga svjetskog rata Toruń je bio pošteđen bombardiranja i razaranja; njegov Stari grad i kultna središnja tržnica u potpunosti su sačuvani.

Trgovački značaj grada tijekom povijesti je zahtijevao obrazovano stanovništvo pa je u gradu oduvijek ulagano u obrazovanje. Tako je još davne 1568. godine osnovana prva gimnazija, koja je nakon 1594. postala jedna od vodećih škola sjeverne Poljske. Također, 1594. godine u školi je osnovan prvi muzej, čime je započeta bogata muzejska tradicija grada koji danas ima 10 muzeja.

Tijekom povijesti grad je bio dom značajnim ličnostima, znanstvenicima i državnicima. Ipak najvažniji od njih rođen je 1473. godine, a to je Nikola Kopernik, tvorac heliocentrične teorije svemira. Danas se u staroj gotičkoj kući iz 15. stoljeća nalazi muzej, a vjeruje se da je u njoj rođen Kopernik. On je iz Toruńa nakon školovanja u Italiji otišao djelovati u Krakov jer je bio progonjen od protestantske inkvizicije.

Tijekom protestantske reformacije grad je prihvatio protestantizam 1557. godine. Potom isusovci stižu u grad 1595. godine i promiču protureformaciju i ponovno preuzimaju kontrolu nad crkvom sv. Ivana, a uskoro kontroliraju većinu crkava, ostavljajući protestantskim građanima samo crkvu svete Marije. Godine 1645., u vrijeme kada su se u mnogim europskim zemljama odvijali vjerski sukobi kralja Władysława IV., Vasa je u Toruńu organizirao tromjesečni skup europskih katolika, luterana i kalvina, poznat kao Colloquium Charitativum. To je bio veoma važan događaj u povijesti međureligijskoga dijaloga u ondašnjoj Europi.

Objava Toruń: Gotički dragulj Polesja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Vrhovi

Zanimljivo je da se većina velikih vrhova ovoga planinskog lanca nalazi u Slovačkoj. Masiv ima 29 vrhova koji prelaze 2500 m. Najviši vrh je Gerlachovský štít, sa svojih 2655 metara, a slijede nešto niži vrhovi: Gerlachovská veža, Lomnický štít, Ľadový štít, Pyšný štít, Zadný Gerlach, Lavínový štít, Malý Ľadový štít, Kotlový štít, Lavínová veža, Malý Pyšný štít, Veľká Litvorová veža, Strapatá veža, Kežmarský štít, Vysoká i vrh Kriváň koji Slovaci nazivaju „najljepšom planinom Slovačke”. Među navedenim vrhovima zanimljiv je i vrh Lomnický štít koji se nalazi na 2642 m i do kojega se može doći žičarom za lijepoga vremena. Na samom vrhu nalazi se hotel i često turisti koji odu gore moraju tamo i ostati dok vrijeme ponovno bude pogodno za povratak. Ispod toga vrha se nalazi i zvjezdarnica koja pruža nezaboravan noćni pogled na svemir.

Jezera

Pored svojih planinskih vrhova, masiv je zanimljiv i po svojim brojnim planinskim jezerima. Ona su različite veličine i dubine, a predstavljaju prave dragulje ove veoma zanimljive planine. Jezera nalazimo s obje strane granice, a ima ih nekoliko desetina. Najznačajnija su: Veľké Žabie pleso jezero (ili Mengusovské jezero) u dolini Žabia na nadmorskoj visini 1921 m i sa 7 m dubine. U blizini je i Vyšné Bielovodské Žabie pleso na 1699 m i s 25 m dubine, kao i Nižné Bielovodské Žabie pleso jezero na 1675 m, te s dubinom od 21 m. S poljske strane nalazimo tri značajnija jezera: Morskie Oko na 1395 m nadmorske visine i 51 m dubine te Czarny Staw podno vrha Rysami na 1583 m i sa 76 m dubine. Na kraju je najdublje jezero Wielki Staw Polski koje se nalazi na 1664 m nadmorske visine i sa 79 m dubine. Pored pobrojanih većih i dubljih jezera, i ona manja su veoma lijepa, a to su: Zaleđeno jezerce, Teška lopta, Ledeno jezerce, Batizovské pleso i Veľké Spišské pleso.

Klima

Klima planine je veoma zanimljiva, u podnožju vlada kontinentalna klima sa značajnim utjecajem atlantskoga klimata, dok s nadmorskom visinom klima postaje oštrija i dobiva alpski karakter. Kontinentalnom klimatu pridonosi blizina Ukrajinskog i Panonskog bazena, a vlagu donose zapadna strujanja zraka s Atlantika. Ljeta su topla i suha, a zime su hladne i sa snijegom koji u Visokim Tatrama dosegne i više od 2 m.

Uz masiv Južnih Karpata, ovo je jedini planinski masiv koji ima alpski karakter klime, a to se odražava i na staništa u njegovoj cijeloj dužini. Također, specifičnoj vegetaciji doprinosi i geološka podloga same planine, a većim dijelom je izgrađena od granitnih stijena, koje su većinom nepropusne za vodu. To je razlog postojanju brojnih jezera, ali i malih i većih potočića koji se s hukom spuštaju u dolinu. Ovdje treba naglasiti da je masiv ujedno i vododijelnica, te sve što teče na istočnim i južnim padinama ide k Crnom moru, a sjeverni i zapadni vodotoci idu k Baltičkom moru. Ti bistri potočići za sunčanih dana blistaju jer u bistroj vodi nalazimo veliki broj malih liskunskih minerala koji daju sjaj i boju vodi.

Flora i fauna

Obilje vode, kao i alpska klima pogodovali su razvoju šuma četinjača, a najbrojnija vrsta u šumama je smreka. Nažalost, njezinoj brojnosti je doprinio i čovjek koji ju je stoljećima sadio, dok su borovi, jele, ariši i cembre bili potisnuti, kao i bukva na nižim nadmorskim visinama. To je zadnjih desetljeća, kako su nas zahvatile klimatske promjene, dovelo do nagloga i velikoga sušenja šuma smreke s nesagledivim posljedicama za okoliš. Sada se pokušavaju rekonstruirati stare iskonske šume, ali to ide jako teško i zahtijeva ogromna sredstva.

Šume su pridonijele i razvoju faune te na masivu nalazimo mnoge rijetke i endemske životinjske vrste. Tu je najbitnija endemska tatranska koza i kritično ugrožena tatranska divokoza koja se morfološki neznatno razlikuje od naših. Među predatorima su smeđi medvjed, ris, kuna, vuk i lisica, kao i neke druge male vrste predatora. Ovdje je važno napomenuti da na masivu nalazimo i alpskoga svisca ili marmota, koji je i maskota nacionalnoga parka.

Što se tiče flore, već smo spomenuli cembru, poznatu kao kameni ili švicarski bor, a koja raste na nadmorskim visinama iznad 1500 m. Ona s borom krivuljom gradi gornji pojas šumske vegetacije, odnosno šume s obiljem borovnica i brusnica. Tu je još na ogoljenim površinama i većim nadmorskim visinama endemska tatranska skorbutka, žuta planinska kamenjarka, mrtvačka vrbica i brojne druge vrste.

Rekreacija i turizam

Cijelo područje Visokih Tatra poznato je po zimskim sportovima, a tradicija zimskoga odmarališta ide unatrag 140 godina. Tu su i poznata skijališta kao što su Štrbské Pleso, Starý Smokovec i Tatranská Lomnica u Slovačkoj te Zakopane u Poljskoj. Planinski masiv posjetiteljima je zanimljiv i tijekom ljeta kada ožive brojni planinarski domovi, u kojima se može veoma jeftino pojesti neki od njihovih nacionalnih specijaliteta i popiti dobro slovačko pivo.

Objava Prekogranični nacionalni park pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Danas je Hum malo naselje u sastavu grada Buzeta s oko 50 stanovnika, s očuvanim starim gradskim institucijama. Samo naselje nalazi se u brdskom dijelu središnje Istre, jugoistočno od gradskoga središta. Nadmorska visina na kojoj se nalazi je 349 m, a okruženo je brojnim brežuljcima i malim selima.

Običaj biranja župana

Povijest Huma je veoma duga. Vjeruje se da su prvobitno utvrđenje podigli stari ilirski stanovnici, poznati kao Histri. Pisani dokumenti i spomenici s prvim navodima o ovom gradu vežu se za Sveto Rimsko Carstvo, odnosno za 11. stoljeće kada Hum dobiva svoju fizionomiju. Tada je cijela Istra pripadala tom Carstvu, a uz kaštel su se gradili mali nizovi kuća za stanovanje. Novi kaštel, odnosno grad podignut je na temeljima stare utvrde koja je tu još od ranije postojala, tako da je povijest mjesta stara deset stoljeća. Ipak, sama povijest Huma vezana je za Marka grofa Ulricha I. koji je na svom posjedu podizao niz kaštela, pa je tako 1102. godine podigao i Hum, da bi kasnije Hum darovnicom pripao akvilejskom patrijarhu. Uz taj kaštel kasnije se podižu kuće i oko njih bedem. Tada se u kaštel moglo ući samo iz grada, da bi kasnije bio otvoren i predstavljao glavnu kapiju za ulazak u ovaj mali grad. Ipak, treba znati da je nekada gradić imao čak troja gradska vrata. Danas su sačuvana glavna kroz koja se ulazi u gradić.

Danas svaki dio ovoga malog mjesta podsjeća na tu povijest. Ona je vidljiva samim ulaskom u ovo zanimljivo mjesto, kroz portu, odnosno stari kaštel koji je mješavina više stilova, više fortifikacijskih rješenja. Tako nalazimo bedeme koji su se radili za vrijeme kada se koristilo samo hladno oružje, a samo neki dijelovi na kapiji podsjećaju i na razdoblje kada se koristilo vatreno oružje. Na ulazu nalazimo i malo zatvoreno rimsko dvorište, odnosno ulaz s dvije kontrolirane kapije. Kako je u pitanju zatvoreni pokriveni prostor, mjesto se koristilo i za skupove humskih stanovnika, odnosno za skupove na kojima se birao gradski župan, čiji je mandat trajao jednu godinu. Biranje se obavljalo na raboš, odnosno urezivanjem glasova na štap. Taj dan u godini svi su punoljetni muškarci zarezom na štapu davali svoj glas, a sve se obavljalo u gradskoj loži. Taj običaj je ostao i do danas, te se svake godine bira župan ili upravnik grada.

Sakralne građevine

Nakon što se uđe u grad sa zapadne strane i prođu bedemi koji se nalaze odmah s lijeve strane, nalazimo romanički toranj crkve te župnu crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije. Današnja crkva je relativno mlada ako gledamo starost Huma. U današnjem obliku je izgrađena 1802. godine, za vrijeme Napoleonove vladavine, a podignuta je na temeljima starije građevine. Sama građevina je zanimljiva jer predstavlja kombinaciju romaničkoga stila gradnje i baroknoga interijera crkve. Hum ima i drugu crkvu, mnogo manju. To je romanička crkva svetoga Jeronima koja je podignuta u 12. stoljeću te je oslikana freskama. Freske su plod majstora bizantske škole, a na zidovima uz freske nalazimo i brojne glagoljske natpise. Freske su djelo majstora Antuna iz Padove, odnosno iz obližnjega mjesta Kašćerge.

U gradu su smještena tri paralelna niza kuća koji se pružaju od istoka k zapadu, a dvije od njih polaze od gradskoga trga ispred crkve dok treća ide cijelom dužinom mjesta. Kako su se kuće naslanjale na sjeverni dio bedema sve kuće su imale prozore okrenute ulicama. Najstariji niz je onaj centralni, odnosno srednji niz kuća. Nastao je poslije izgradnje kaštela, a nastanili su se u njemu kolonizirani graničari koji su činili posadu kaštela. Sama koncepcija gradića bila je takva da se iz kaštela gdje su bili vojnici moglo brzo i lako stići u bilo koji dio grada.

Kasnije Hum doživljava svoj procvat, a to je razdoblje od 12. do 15. stoljeća, kada Akvilejski patrijarsi upravljaju njime. Tad se u gradu razvija umjetnost te se podiže kapela svetoga Jeronima. Nakon toga grad potpada pod Veneciju te svoj razvoj nastavlja u drukčijem političkom okruženju i jača mu komunalna uprava. To je razdoblje rušenja gradskih zidina, ali ubrzo i izgradnje novih koje vidimo i danas. Tada se preuređuje i sam kaštel.

Kako je u pitanju mali grad, ni broj stanovnika nije velik. Prema zadnjim popisima stanovništva, 2001. godine grad je imao 17 stanovnika, 2011. godine broj stanovnika skoro se udvostručio te je iznosio 30, dok posljednji popis stanovništva iz 2021. godine daje broj od 52 stanovnika. Tako da je ovaj grad, gledajući brojke, trenutno u ekspanziji, s obzirom na lošu demografsku strukturu Hrvatske. Ipak, nekada je u gradiću bilo puno više stanovnika – preko 150.

Hum je poznat i po svojim gastronomskim specijalitetima, odnosno specijalitetima od tijesta, mesa, raznoga domaćeg povrća, ali s dodatkom obaveznih crnih tartufa. Gastronomsku ponudu upotpunjuju lokalna istarska vina i poznati liker biska koji se pravi od plodova imele.

Objava Hum – najmanji grad na svijetu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ipak najviše scena iz ovoga filma je vezano za Njemačku, odnosno za samostan Eberbach. Samostan, opatija ili kloster Eberbach ima dugu i burnu povijest tijekom koje je rušen i paljen, ali se ponovo uzdizao iz pepela kao feniks. To je bivši cistercitski samostan nedaleko od Wiesbadena u središnjoj Njemačkoj. U umjetničkom pogledu prošao je sve značajnije graditeljske epohe, te u njemu nalazimo tragove romaničkih i ranogotičkih dijelova građevine i baroka, pa se smatra jednim od najznačajnijih graditeljskih spomeničkih baština u njemačkoj pokrajini Hessen.

Vratimo se na povijest samostana, koja je vrlo duga, preko 880 godina. Njegovi su počeci vezani za prvu samostansku kuću koju je 1116. godine podignuo tadašnji nadbiskup Adalbert iz Mainza, a bila je to monaška kuća reda augustinaca. Ne zadržavaju je dugo te je već 1131. godine darovana redu benediktinaca. Ni oni se tu nisu dugo zadržali, pa samostan ubrzo mijenja vlasnike. Od 1136. godine su to cisterciti s Bernardom iz Clairvauxa kao prvim priorom, a u to vrijeme je to bio i prvi cistercitski samostan na desnoj obali rijeke Rajne.

Time samostan Eberbach počinje igrati važnu ulogu u životu ovoga dijela Njemačke, te ubrzo postaje jedan od najvećih i najaktivnijih samostana. Iz njega se šire tadašnje duhovne ideje, a počinje i gradnja drugih samostana kao što su: samostan Schönau u blizini Heidelberga koji je podignut 1142. godine; samostan Otterberg u Falačkoj iz 1144. godine; samostan Gottesthal u blizini Liegea iz 1155. godine i samostan Arnsburg u Wetterauu iz 1174. godine. To je ujedno i vrijeme prosvjetiteljstva u Njemačkoj, a za sam samostan se procjenjuje da je tada na njegovu vrhuncu u 12. i 13. stoljeću brojao oko 100 redovnika i preko 200 braće laika. Osim toga, ovaj je samostan odigrao značajnu ulogu u pokretanju prvoga križarskoga rata.

Gospodarski značajan

Samostan Eberbach nije bio samo duhovni centar, nego je bio uspješan i u ekonomskom smislu. Rezultati uspjeha su se uglavnom temeljili na uzgoju grožđa i proizvodnji vina što je u to doba bila rijetkost na lijevoj obali rijeke Rajne.

Tada samostani nisu mogli opstati ako nisu imali zaštitu lokalnih moćnika koji su im davali sigurnost, pa je tako i samostan bio povezan s okolnim grofovijama. Zbog toga su ti moćnici imali prava na ukope u samostanskoj crkvi, te je u njoj pokopano najmanje 14 članova obitelji grofova Katzenelnbogena. Među njima je bio i grof Johann IV od Katzenelnbogena, za kojeg se drži da je bio prvi koji sadi vinovu lozu sorte rizling u svom vinogradu nedaleko od samostana, odnosno u selu Rüsselsheimu. To je bila bijela sorta, a monasi samostana Eberbach tada su uzgajali crno grožđe poput grobrota, što je prva sorta grožđa sađena na poljima samostana.

Za samostan su vezani i podaci o velikim bačvama za vino, pa se tako vjeruje kako je oko 1525. godine u samostanu bila ogromna bačva za vino sa zapremninom između 50 i 100 tisuća litara. Ipak nisu samo ovdje imali tako velike bačve, jer su se i drugi samostani i dvorci tog vremena hvalili sličnim dimenzijama bačvi. Bačve su pak stradale u njemačkim seljačkim pobunama 1525. godine kada su ih uništili pobunjenici iz Rheingaua koji su logorovali nedaleko od samostana. Time započinje teško vrijeme za samostan, jer tek što se oporavio, započinju vjerski reformatorski sukobi, a ubrzo slijedi Tridesetogodišnji rat. Tijekom njega samostan je teško stradao, a ponajviše napadom i rušenjem koje je izvršila švedska vojska 1631. godine. Tada je samostan potpuno razrušen, a brojni su redovnici pobijeni. Iz crkve i samostanske riznice nestali su mnogi vrijedni predmeti, a knjižnica je opljačkana i spaljena. Preživjeli redovnici bili su prisiljeni bježati, da bi se njih 20 vratilo 1635. godine i započelo obnovu samostana.

Ponovni sjaj

Slijedi 18. stoljeće, a samostan je bio obnovljen i u punom sjaju. To je razdoblje velikoga gospodarskoga uspjeha o čemu svjedoče brojni sačuvani računi iz toga vremena koji pokazuju da se profit samostana redovito ulagao na frankfurtsko tržište novca. Slijede uspjesi iz godine u godinu, sve do Francuske revolucije i dolaska Napoleona na vlast. Okupacijom Rajnske oblasti i stvaranjem Rajnskoga saveza, samostan dolazi pod utjecaj Napoleona, a po njegovom dekretu se raspuštaju brojni samostani, uz konfiskaciju samostanske imovine dok je samostan raspušten 18. rujna 1803. godine. Sva imovina samostana sa zemljištem prešli su u vlasništvo princa Friedricha Augustusa od Nassau-Usingena. Nakon pada Napoleona, u doba restauracije, nažalost ništa nije učinjeno na vraćanju posjeda te imovina samostana ostaje u posjedu lokalnih vlastodržaca. Kada su zemlje prinčeva od Nassau-Usingena 1866. prešli u Prusku, prešao je i bivši posjed samostana, a od 1945. godine su dio vlasništva države Hesse.

U tom razdoblju samostan je ostao bez svoje duhovnosti, a prostori su bili korišteni za različite namjene. Tako je jedno vrijeme služio kao azil za psihijatrijske slučajeve do 1873. godine, a nakon toga do 1912. godine kao zatvor. Nakon značajnih restauratorskih radova na obnovi samostanskih objekata, stari samostan Eberbach služi, između ostaloga, i kao mjesto održavanja kulturnih događanja i predstava, te kao mjesto za snimanje povijesnih filmova. Odlukom pokrajinske vlade od 1. siječnja 1998. država Hesse prebacila je cijeli kompleks samostana u vlasništvo dobrotvorne fondacije u javnom vlasništvu, zaklade Kloster Eberbach, koja ima za cilj očuvanje arhitektonskoga i kulturnog spomenika, nadgledanje njegove primjene, te kontroliranu i održivu uporabu kao i održavanje povijesne tradicije proizvodnje vina.

Upravljanje zemljištem i vinogradima, odnosno proizvodnja vina nastavljena je i u državnim rukama sve do danas. Vinogradi samostana Eberbach bili su na 300 hektara i najveći u srednjovjekovnoj Europi. Tada se uređuje i prostor s velikim prešama za grožđe koje su tu još i danas. Sve preše su napravljene od hrastova drveta i još i danas mogu biti u funkciji, a plijene svojom veličinom, dok svaka preša ima ugraviranu godinu kada je proizvedena. Tu je i poznati vinski podrum s arhivom starih vina, kao i s brojnim bačvama u kojima dozrijeva vino. Inače, vinogradi su danas većinom u vlasništvu države Hesse. Njima upravlja Hessische Staatsweingüter GmbH Kloster Eberbach, koja ujedno upravlja najvećim povezanim područjem proizvodnje vina u Njemačkoj. U to područje ulaze i vinogradi na obroncima doline rijeke Rajne kao i oni iz vinogorja Hessische Bergstrasse. Od današnjih 200 hektara koji su obrađeni, a nekoć su pripadali samostanu, tri četvrtine su zasađene rizlingom, ali uzgajaju se još chardonnay, bijeli, sivi i crni pinot te dornfelder.

Samostan je danas poznato kulturno središte, te je glavno mjesto koncerata festivala Rheingau Musik od 1988. godine, a redovito se održavaju u crkvi. Prostor se koristi i za druge koncerte.

Cijeli kompleks je javna površina muzejskoga tipa i može se pregledati svakodnevno, s ili bez vodiča. Tu su i prostori koji se mogu rezervirati za konferencije i događaje, te sam na taj način i sam imao mogućnost posjetiti ovo zdanje. Osim toga, vino se može degustirati, a dvaput godišnje organiziraju se aukcije vina.

Objava Opatija poznata po vinu i filmu “Ime ruže” pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.