Početna stranica » Od teologije granica prema teologiji razlučivanja

Od teologije granica prema teologiji razlučivanja

7 min

Tehnologija više nije samo predmet koji čovjek drži u ruci. Ona ulazi u procese mišljenja, odlučivanja, pamćenja, komunikacije, pa čak i oblikovanja identiteta. Zato pitanje budućnosti neće biti samo „Kako čovjek koristi tehnologiju?” nego sve više „Kako tehnologija mijenja čovjeka koji je koristi?”

Susret teologije s umjetnom inteligencijom ne bi se smio svesti na sastavljanje popisa dopuštenoga i nedopuštenoga. Takav bi pristup bio preuzak za promjenu koja više ne zahvaća samo sredstva kojima se čovjek koristi nego postupno mijenja način na koji čovjek radi, komunicira, uči, odlučuje, razumije vlastitu inteligenciju i, konačno, samoga sebe. Upravo se zato kroz posljednje pontifikate može pratiti zanimljiv razvoj crkvenoga govora o tehnici. Sveti Ivan Pavao II. polazi od prvenstva osobe: tehnički napredak mora pratiti proporcionalan razvoj morala i etike. Pitanje nije koliko je civilizacija tehnički napredovala, nego čini li njezin napredak život čovjeka doista ljudskijim. Benedikt XVI. ide korak dublje i problem smješta u samu antropologiju. U Caritas in veritate upozorava na prometejsko iskušenje čovjeka koji, opijen vlastitim tehničkim mogućnostima, počinje vjerovati da može proizvesti samoga sebe. Tehnologija je za Benedikta autentično ljudska stvarnost i izraz ljudske kreativnosti, ali postaje opasna kada pitanje kako? potisne pitanje zašto?, a moguće se počne poistovjećivati s dobrim. Teologija tada mora podsjećati da čovjek nije vlastiti projekt bez granica: on je prije svega primljeni dar.

Papa Franjo tu liniju razvija u kritiku tehnokratske paradigme. Problem više nije samo pojedina tehnologija nego kultura u kojoj tehnička mogućnost postaje način razumijevanja cjelokupne stvarnosti. U govoru o umjetnoj inteligenciji pred čelnicima skupine G7 Franjo zato upozorava da UI može svijet zatvoriti u ono što je izrazivo brojevima i unaprijed određenim kategorijama. Nasuprot tomu traži „algoretiku” – etičko oblikovanje algoritamskoga svijeta – i očuvanje stvarne ljudske odgovornosti. Umjetna inteligencija mora ostati instrument, a odluka koja dodiruje ljudsko dostojanstvo ne smije izgubiti svojega ljudskog nositelja.

No s Lavom XIV. otvara se mogućnost još jednoga koraka. Njegov dosadašnji govor o umjetnoj inteligenciji pokazuje da više nije dovoljno razvijati samo etiku korištenja tehnologije. Potrebno je razvijati teologiju čovjeka u tehnološkoj civilizaciji. Lav XIV. izričito upozorava da isključivo etički pristup umjetnoj inteligenciji nije dovoljan te teologiju vraća temeljnom pitanju: Što je čovjek? Upravo je to možda najvažniji smjer teologije u desetljećima koja dolaze. UI ne zahtijeva samo odgovor na pitanje smije li algoritam učiniti ovo ili ono. Ona od teologije zahtijeva ponovno artikuliranje pojmova inteligencije, svijesti, slobode, odgovornosti, kreativnosti, odnosa, tijela i osobe.

Od bioetike umjetne inteligencije prema teološkoj antropologiji digitalnoga čovjeka

Tu bi mogla nastati prava nadgradnja teologije. Dosadašnja moralna teologija uglavnom je promatrala tehnologiju kao predmet ljudskoga djelovanja: čovjek proizvodi određeno sredstvo, a teologija prosuđuje je li njegova uporaba moralno dobra ili loša. Umjetna inteligencija, neuroimplantati i povezivanje mozga s računalnim sustavima zahtijevaju širi model. Tehnologija više nije samo predmet koji čovjek drži u ruci. Ona ulazi u procese mišljenja, odlučivanja, pamćenja, komunikacije, pa čak i oblikovanja identiteta. Zato pitanje budućnosti neće biti samo „Kako čovjek koristi tehnologiju?” nego sve više „Kako tehnologija mijenja čovjeka koji je koristi?”

Teologija bi zato morala prijeći od isključivo reaktivne teologije granica prema proaktivnoj teologiji razlučivanja. Njezina zadaća ne bi bila čekati pojavu svake nove tehnologije kako bi naknadno odredila što je dopušteno, nego unaprijed razvijati antropološke kriterije pomoću kojih ćemo razlikovati humanizirajuću od dehumanizirajuće tehnologije. U središtu takve teologije ne bi stajao strah od novoga, nego pitanje cjelovitoga čovjeka: povećava li određena tehnologija njegovu sposobnost za slobodu, odgovornost, odnos, solidarnost i darivanje ili ga postupno pretvara u funkcionalnu jedinicu velikoga informacijskog sustava?

Upravo ovdje pontifikati Ivana Pavla II., Benedikta XVI., Franje i Lava XIV. mogu biti čitani kao četiri međusobno povezana koraka: kod Ivana Pavla II. nalazimo primat osobe pred tehnikom; kod Benedikta XVI. kritiku samoproizvodnje čovjeka; kod Franje kritiku tehnokratske paradigme; a kod Lava XIV. sve jasnije dolazi zahtjev za pozitivnom antropologijom tehnološkoga doba. Nije više dovoljno kazati što umjetna inteligencija nije. Teologija mora ponovno uvjerljivo kazati što ljudska inteligencija jest i zbog čega je čovjek neusporediv s vlastitim tehničkim proizvodima.

Prema teologiji proširene ljudskosti

Možda se upravo ovdje otvara prostor za ono što bismo mogli nazvati teologijom proširene ljudskosti. Taj izraz ne bi označavao transhumanističku ideju prema kojoj čovjeka treba napustiti kako bi nastao postčovjek, nego kršćansko promišljanje mogućnosti da tehnologija proširuje čovjekove sposobnosti, a da pritom ne mijenja temelj njegova osobnoga dostojanstva. Naočale proširuju mogućnost vida, proteza mogućnost kretanja, pacemaker podržava rad srca, a neuroimplantat jednoga bi dana mogao paraliziranoj osobi vratiti mogućnost komunikacije. Teologija nema razloga takvo proširenje ljudskih sposobnosti smatrati protivnim čovjeku samo zato što je tehnološko. Granica se pojavljuje kada proširenje sposobnosti postane redefinicija osobe. Čovjek može biti tehnološki proširen, ali ne smije biti antropološki reduciran. Upravo bi ta distinkcija mogla postati jedan od ključnih principa buduće teologije tehnologije. Kršćanstvo, štoviše, posjeduje snažan temelj za takav pristup upravo u teologiji Utjelovljenja. Ako je Bog ušao u ljudsku povijest prihvaćajući tijelo, tada kršćanski odgovor na digitalno doba ne može biti bijeg iz materijalnoga svijeta ni prezir prema tehnici. Ali jednako tako ne može biti ni digitalni gnosticizam koji bi ljudsku svijest želio osloboditi tijela i pretvoriti je u prenosivu informaciju. Utjelovljenje potvrđuje vrijednost tjelesnosti, odnosa, povijesti i ograničenosti. Čovjek nije podatak koji slučajno boravi u tijelu.

Od „algoretike” prema „algorantropologiji”

Ako je Franjo popularizirao potrebu algoretike, sljedeći korak mogao bi se opisati kao potreba za svojevrsnom algorantropologijom – sustavnim teološkim ispitivanjem slike čovjeka koja je ugrađena u algoritamske sustave. Jer svaki algoritam koji donosi odluke o čovjeku već pretpostavlja neki odgovor na pitanje što je kod čovjeka važno. Što mjerimo? Što zanemarujemo? Što smatramo uspjehom? Koje ponašanje nagrađujemo? Što nazivamo pogreškom? Može li se čovjeka dovoljno dobro opisati njegovim podacima? Lav XIV. upravo na toj razini upozorava da UI nije moguće jednostavno smatrati moralno neutralnim sustavom: način na koji je sustav projektiran već uključuje određene izbore, prioritete i sliku čovjeka. Zato buduća teologija ne bi trebala razgovarati samo s filozofima i bioetičarima nego i s programerima, neuroznanstvenicima, matematičarima, liječnicima i inženjerima. Teolog mora razumjeti tehnologiju dovoljno dobro da može prepoznati antropologiju koja se skriva iza njezina koda.

Nova zadaća teologije: ne spašavati prošlost od budućnosti, nego čovjeka u budućnosti

U tome se možda nalazi velika zadaća teologije u vremenu umjetne inteligencije. Ona nije pozvana postati kočničar tehnološkoga razvoja niti religijski servis koji će svaku novu tehnologiju naknadno „blagosloviti”. Njezina je zadaća mnogo zahtjevnija: sudjelovati u oblikovanju same vizije budućnosti. To znači prijeći od pitanja: Smije li kršćanin koristiti umjetnu inteligenciju? prema daleko ozbiljnijem pitanju: Kakvu civilizaciju umjetne inteligencije želimo izgraditi? U toj civilizaciji kršćanska teologija mora braniti prvenstvo osobe pred podatkom, savjesti pred algoritmom, mudrosti pred informacijom, odnosa pred povezanošću, odgovornosti pred automatizacijom i dostojanstva pred učinkovitošću. Ali istodobno mora imati hrabrosti priznati da ljudska kreativnost, uključujući tehničku kreativnost, može biti jedan od načina čovjekova odgovornoga sudjelovanja u povjerenome svijetu. Zato teologija budućnosti ne treba biti teologija protiv umjetne inteligencije, nego teologija sposobna umjetnu inteligenciju smjestiti unutar širega pitanja ljudskoga poziva. Možda se zbog toga najvažnije pitanje pred Crkvom više ne može formulirati samo kao: „Dokle tehnologija smije ići?” Potrebno je postaviti zahtjevnije pitanje: „Kamo čovjek želi ići zajedno s tehnologijom – i vodi li taj put prema punini njegove ljudskosti ili prema njezinu postupnom nestajanju?” U tome bi se mogla sastojati nova zadaća teologije u 21. stoljeću: ne spašavati prošlost od budućnosti, nego sačuvati čovjeka ljudskim unutar budućnosti koju upravo stvara.