Više od sedam stoljeća Bosna i Hercegovina pamti franjevce – sljedbenike Franje Asiškoga. Jedina su ustanova na prostoru BiH koja opstoji od srednjega vijeka. Režimi su dolazili i prolazili – oni su ostajali. Na literaran način to je slikovito izrazio književni nobelovac Ivo Andrić u svojoj pripovijetki Za logorovanja: „I kad propadne sav svijet i sve države, vjeruj, ovi će fratri plivati kao zejtin pri vrhu.” Opstajali su i u krajnje nesklonim režimima, i, tomu usprkos, ostavili u mnogome pionirske tragove svoga duhovnog i kulturnog djelovanja. Nakon Gutenbergova otkrića tiska (1450), donijeli su prve tiskane knjige (inkunabule) u Bosnu, prvi su pisali i objavljivali djela na narodnom jeziku, utrli put kritičkoj historiografiji, objavili prvu medicinsku knjigu, dali prvoga školovanog liječnika, osnovali prvu pučku školu, pokrenuli prvi časopis… sve to u turskom (osmanskom) teokratskom sustavu u kojem su zajedno sa svojim pukom bili društveno marginalizirani. Ali na sreću, oni su za tadašnje prilike stjecali visoku izobrazbu školujući se u zapadnim zemljama i proširujući intelektualne vidike, što je odredilo njihovu duhovnu i kulturnu ulogu. Ovdje se zanimamo kulturom pisane riječi bosanskih franjevaca od njihova dolaska pa do početka 20. stoljeća.
Povijesni okvir
Prvi su franjevci na prostor današnje BiH stigli 1291. godine. Nekoliko desetljeća poslije uspostavili su Bosansku vikariju (1339/40), svoju krovnu ustanovu, koja se s vremenom teritorijalno proširila i izvan Bosne. Pri koncu 14. stoljeća obuhvaćala je krajeve od Apulije u južnoj Italiji do Ugarske na sjeveru, te preko Transilvanije do Bugarske i obala Crnog mora na istoku. Tijekom 15. stoljeća pojedini su se dijelovi osamostalili.
Godine 1463. Osmanlije osvajaju Bosnu. Poglavar franjevaca fra Anđeo Zvizdović izlazi pred sultana Mehmeda II. u Milodraž i ishoduje Ahdnamu, dokument kojim se franjevcima omogućuje da ostanu i duhovno se brinu o svojim vjernicima. Dio je katolika izbjegao, a od tridesetak franjevačkih samostana, dvije trećine ih je nestalo u osvajačkom naletu Osmanlija. Bosanska vikarija se 1514. dijeli na Vikariju Bosnu Srebrenu pod turskom vlašću i na Vikariju Bosnu Hrvatsku u slobodnom dijelu, a ubrzo su obje izdignute na rang Provincije.
Franjevci i njihov puk bili su povremeno izloženi nasilnim postupcima osmanskih gospodara. Tako je 1524. u provali nasilja zapaljeno nekoliko samostana. Najteže posljedice zbile su se u ratu između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva, u tzv. Bečkom ratu (1683–99). Porazi Osmanlija, te prodor vojvode Eugena Savojskog do Sarajeva (1697), pokrenuli su val iseljavanja katolika velikih razmjera u oslobođena prekosavska područja – u Slavoniju, Srijem i Bačku, te dijelom u Cetinsku krajinu, a muslimansko se stanovništvo povlačilo prema Bosni. Računa se da je oko stotinu tisuća katolika izbjeglo, a ostalo ih je tek dvadesetak tisuća. Nestali su samostani u Visokom, Olovu, Srebrenici, Gradovrhu, Tuzli, Modriči, Rami. U granicama današnje BiH preostala su samo tri: u Fojnici, Sutjesci i Kreševu. God. 1735. od Bosne Srebrene odvajaju se dalmatinski franjevci i formiraju svoju Provinciju, 1757. slavonski i ugarski, a sredinom 19. st. i hercegovački franjevci – što je zadnja podjela Bosne Srebrene.
Do konca 18. stoljeća katolici su se brojčano oporavili. Povećao se i broj franjevaca, ali se samostane i crkve nije smjelo graditi. Osmansko Carstvo je postupno gospodarski i vojno slabilo, a to je u konačnici dovelo do odluke na Berlinskom kongresu 1878. da Austro-Ugarska zaposjedne BiH. Time je započela nova epoha u povijesti ovih krajeva. Za katolički puk i franjevce to je značilo novu kvalitetu života na društvenom, duhovnom i kulturnom području.
Književni rad franjevaca
Književnu djelatnost franjevaca provincije Bosne Srebrene moguće je pratiti od srednjega vijeka. U ranom razdoblju, do konca 16. st., riječ je o fragmentarnim tekstovima manjega opsega na latinskom jeziku. Iznimka je fra Juraj Dragišić (1445–1520), pisac i humanist europskoga ugleda. Potječe iz Srebrenice u Bosni, ali je gotovo cijeli život proveo u Italiji kamo je kao mladi franjevac izbjegao pred osmanskim osvajačima. U Italiji je na latinskom objavio niz djela filozofskoga i teološkog sadržaja.
Spisateljstvo franjevaca na narodnom jeziku – franjevci su ga nazivali bosanski, slavobosanski, hrvatski, ilirski, dumanski, naški – započelo je u 17. stoljeću djelima fra Matije Divkovića (1563–1631) jednoga od najistaknutijih pisaca Bosne Srebrene. On je prvi na prostoru današnje BiH tiskao svoja djela na narodnom jeziku, pismom bosančicom/bosanicom (Nauk krstjanski za narod slovinski, tzv. veliki Nauk, i Sto čudesa /1611/, Besjede, Nauk krstjanski s mnoziemi stvari, tzv. mali Nauk /1616/). S pravom se smatra rodonačelnikom književnosti u BiH. Književni kritičar i esejist Midhat Begić, ovako je to formulirao: „A to narodno, pučko, koje je tekstovno pretežno, i presudno, bitno je zavičajno, bosansko, te se može reći da je fra Matija Divković bio utemeljitelj kako bosanske franjevačke, tako i, moderno rečeno, cjelokupne književnosti Bosne i Hercegovine” („Matija Divković – Djelo i vrijeme”, Zbornik o Matiji Divkoviću, Sarajevo 1982, 20).
Usputno napominjemo da ima i onih koji još maštaju o Divkoviću kao srpskom piscu. Na to ukazuje reakcija sa srpske strane na članak Svetlane Vjalove, ruske slavistice, o Divkovićevu Plaču blažene divice Marie (primjerak u biblioteci u Sankt-Peterburgu) u kojem autorica spominje bosančicu, hrvatsku (brzopisnu) ćirilicu, Hrvate i Bosance… (v. Slovo, sv. 60, Zagreb, 2010, 827-840) – na što su reagirali Žarko B. Veljković i Dragana Savin, tvrdeći kako je „jasno da je ovde reč o srpskom jeziku i o narodu srpskom, tj. Srbima katoličke vere” („Svetlana Vjalov i Plač blažene Djeve Marije”, Srpska baština, V/2, Nikšić, 2019, str. 159). No, takvim se fantazmama ovdje nećemo baviti.
Tijekom 17. st. javilo se, uz Divkovića, još nekoliko franjevačkih pisaca među kojima su fra Ivan Bandulavić, fra Stjepan Matijević, fra Pavao Posilović, fra Pavao Papić, fra Ivan Ančić, fra Mihovil Radnić… U 18. stoljeću je širi krug franjevačkih autora: fra Stipan Markovac Margitić, fra Toma Babić, fra Lovro Šitović, fra Filip Lastrić, fra Jeronim Filipović, fra Marko Dobretić, fra Stipan Badrić, zatim ljetopisci fra Nikola Lašvanin, fra Bono Benić i fra Marijan Bogdanović, čiji su ljetopisi objavljeni u 20. stoljeću. Spomenuti pisci pišu uglavnom o onim temama koje su od važnosti za franjevačku pastoralnu praksu i pouku vjernika. Koriste pismo bosančicu (pretežno u 17. st.), a poslije prevladava latinica. Osim na narodnom (hrvatskom) pojedini autori pišu i na latinskom (fra Filip Lastrić, fra Ivan Ančić).
Neka su djela, osobito Divkovićeva, Margitićeva, Kneževićeva i Babićeva doživjela brojna izdanja jer su ih prihvatili široki slojevi puka. Iako su mnoga od njih pisana prema stranim – latinskim i talijanskim – predlošcima, autori su ih nastojali približiti svome neukom puku i u tome nisu bili bez uspjeha. Donoseći kratke priče („ežemple” i „prilike”) koje su služile kao primjeri dobroga ili lošega življenja, autori su na pristupačan način objašnjavali kako živjeti po načelima evanđelja i koji je sadržaj duhovnoga života. Pisali su s jednim posve praktičnim ciljem: poučavati i odgajati u duhu kršćanske vizije čovjeka i svijeta. Također su pritom imali u vidu činjenicu da će se njihova pisana riječ više prenositi usmeno, tj. propovijedanjem nedjeljama i svetkovinama, nego čitanjem. Širili su pismenost u puku, makar skromno, a da je bilo uspjeha pokazuju gore spomenuta višekratno ponavljana izdanja pojedinih knjiga.
U djelima franjevačkih pisaca zapažaju se odjeci širokoga pokreta katoličke obnove koju je inicirao Tridentski crkveni sabor (1545–63) kao odgovor na protestantsku reformaciju Martina Luthera (†1546). Sabor je donio niz reformnih odluka koje su imale veliko značenje za daljnju povijest Katoličke Crkve. Odjek tridentskih reformi došao je preko katoličkih pisaca sa Zapada čijim su se djelima franjevci služili.
U europskim književnim tokovima
Zahvaljujući teološkoj i propovjedničkoj literaturi zapadnih katoličkih autora, književni rad franjevaca izrastao je iz neposrednoga dodira s europskom pisanom kulturom, po čemu ta književnost u biti pripada europskim kulturnim tokovima. Stalni duhovni i kulturni kontakt franjevaca s katoličkim Zapadom proizlazio je već iz činjenice njihove pripadnosti Katoličkoj Crkvi kao univerzalnoj instituciji. Bio je to katkad tek odškrinuti, ali ipak stalno i jedini otvoreni prozor prema zapadnoj kulturi i duhovnosti, i uopće kršćanskom svijetu, preko granica kulturno i politički zatvorenoga Osmanskog Carstva. Tomu je pridonosilo i školovanje franjevaca na Zapadu, najčešće u Italiji, ali i u habsburškim zemljama. Tamo su oblikovali svoje teološke poglede i dobrim dijelom formirali svoj svjetonazor, ali su se i upoznavali s općekulturnim tokovima. Takav svijet ideja i pogleda, uz prilagodbu domaćim prilikama, bio je prisutan i na domaćim filozofskim i teološkim učilištima Bosne Srebrene osnovanim tijekom 18. stoljeća: u Budimu, Baji, Osijeku, Našicama, Brodu, Požegi, Đakovu, Šibeniku, Splitu, Makarskoj… Te okolnosti pojašnjavaju činjenicu da je u franjevačkoj književnosti bilo većega ili manjeg odjeka suvremenih europskih književnih zbivanja i uključivanja likova i motiva iz europske, kao i likova iz klasične grčke i rimske književnosti s kojima su se franjevci upoznavali tijekom studija i čitanjem knjiga donesenim sa Zapada. U franjevačkoj književnosti mogu se nadalje otkriti slojevi koji ukazuju na književne utjecaje iz hrvatske glagoljske i dubrovačke književnosti, ali i književnosti širega dalmatinskog obalnog pojasa.
Originalnost franjevačkih doprinosa ogleda se prije svega u onom dijelu njihova književnoga stvaranja koji je bio namjenski pisan s ciljem da se posreduje širim slojevima pučanstva kao slušana ili čitana riječ kakvi su propovjednički spisi ili poezija koja s vremenom dobiva sve više prostora. Htijući se približiti slušateljima i čitateljima, autori su u svojim djelima nastojali biti što neposredniji i prisniji, unijeti pripovjedačke živosti i topline i time pobuditi pozornost slušatelja / čitatelja te potaknuti njihovu znatiželju. Svojim svjesnim naporima u tom pravcu uspijevali su se izdići iznad tek rutinskoga prenošenja vjerskih poruka. Time su njihova djela dobivala na pripovjedačkoj uvjerljivosti.
U 19. stoljeću na društvenom, kulturnom i duhovnom planu širom zapadne Europe zbivaju se dalekosežne promjene, među kojima je i hrvatski narodni preporod, što je imalo odjeka u franjevačkoj zajednici. Za razliku od franjevačkoga spisateljstva 17. i 18. stoljeća s naglaskom na praktičnim vjersko-poučnim temama, u 19. st. na djelu je prosvjetiteljska, kulturno i politički angažirana književnost, ali i književnost s izravnim umjetničkim ambicijama, što je novost u okviru franjevačkoga spisateljstva. Najistaknutiji reprezentanti tih novih pogleda na području pisane riječi su fra Augustin Miletić, fra Ivan Frano Jukić, fra Grgo Martić, fra Marijan Šunjić, fra Petar Bakula, fra Anto Knežević, fra Martin Nedić, fra Jako Baltić te pjesnici latinisti fra Blaž Josić, fra Andrija Barukčić, fra Ambroz Matić.
Franjevačka književnost i hrvatski jezik
Književnost bosanskih franjevaca utjecala je na stvaranje hrvatskoga jezičnog standarda zahvaljujući činjenici da je Bosna Srebrena pokrivala cijelo štokavsko područje od Jadrana do Budima i u tome je bila utjecajnija čak i od dubrovačke književnosti koja je u umjetničkom pogledu bila znatno iznad. Ona je odigrala odlučujuću „ulogu u oblikovanju općenitoga hrvatskog književnog izraza” (Rafo Bogišić, Sedam stoljeća bosanskih franjevaca, zbornik, Samobor 1994, 190). K tomu, svojim opredjeljenjem za latinicu u 18. stoljeću bosanski su franjevci faktički „odredili ne samo izbor hrvatskog književnog standarda nego i njegovu pismenu normu” (Ivo Banac, Hrvatsko jezično pitanje, Zagreb 1991, 48). Štoviše, niz bosanskih franjevaca djelovao je u Bugarskoj gdje se razvila „izvjesna književna djelatnost koja je svoj vrhunac doživjela u prvoj bugarskoj štampanoj knjizi, tzv. Abagaru, u kojem se još u nekim slojevima jezika mogu prepoznati odjeci djelovanja bosanskih fratara” (Herta Kuna, Hrestomatija starije bosanske književnosti, Sarajevo 1974, 109).
U cjelini gledano, značenje franjevačke književnosti nije toliko u njoj samoj koliko u njezinu djelovanju i utjecaju. U tome je njezina stvarna snaga. Zahvaljujući provinciji Bosni Srebrenoj koja se prostirala na cijelom štokavskom području, ta je književnost sudjelovala u pokretanju duhovnih integracijskih tokova u hrvatskom narodu, u povezivanju regionalnih književnosti, standardizaciji jezika, i konačno dubljem povezivanju razdvojenih dijelova hrvatskoga etničkog korpusa.
