Naš suvremeni svijet je na prvi pogled jedno veliko neprekidno bojište. Dovoljno je otvoriti medijske portale, uključiti televizijske kanale ili prelistati društvene mreže da bismo se našli usred ogorčenih sukoba: osim onih oružanih ratova, vode se političke bitke oko definicije obitelji i braka, oko migracija, vode se pravni i etički okršaji oko početka i završetka ljudskog života, vode se ideološki ratovi u školstvu, kulturi i jeziku. Sve djeluje kao bespoštedna stranačka i svjetonazorska borba u kojoj jedna strana nastoji drugoj nametnuti svoju viziju čovjeka i načina života.
Međutim, svoditi te procese isključivo na sociološke, političke ili zakonske okvire znači ostati na površini jedne dublje borbe koja se vodi u ovom trenutku. Kršćaninu koji promatra duh ovoga vremena jasno je da se iza kulisa dnevne politike i kulturnih institucija odvija nešto mnogo dublje i presudnije. Društvene krize i svjetonazorski potresi kojima svjedočimo nisu tek puki splet povijesnih okolnosti ili sukob različitih političkih programa. Oni su manifestacija jedne duboke duhovne borbe, borbe za samu narav čovjeka i za njegovu dušu.
Kada je rimski filozof Seneka zapisao da je „živjeti isto što i boriti se“, jedva da je mogao zamisliti narav sukoba u kojemu se danas nalazi suvremeni čovjek. Današnji ratovi ne vode se primarno samo oružjem i na zemljopisnim kartama; sukob s kojim se suočavamo i koji je znatno opasniji od fizičkih sukoba jest kulturni rat, onaj duboki, egzistencijalni i metafizički sraz oko samog poimanja čovjeka, njegova podrijetla, neotuđivog dostojanstva i konačne svrhe.
Ratišta ljudske povijesti stoljećima su imala jasnu fizički mjerljivu fizionomiju. Sukobi su se vodili oko konkretnih granica, obradivih posjeda, strateških citadela i geopolitičkih sfera utjecaja. Međutim, suvremeno doba svjedoči fundamentalnom i dalekosežnom premještanju težišta sukoba. Najpresudnije bitke našega vremena više se ne vode klasičnim oružjem na oružanim bojištima, nego simbolima, pojmovima, jezikom i narativima. One se odvijaju u školskim učionicama, na sveučilišnim katedrama, u medijima, unutar algoritamski oblikovanih društvenih mreža, u filmskoj i zabavnoj industriji, u zakonodavnim tijelima, obiteljskim mikrozajednicama, pa i u samoj Crkvi.
U tom ratu nema vidljivih rovova, nema prepoznatljivih vojnih uniformi ni zvučnih sirena za uzbunu, ali su posljedice ovog sukoba ontološke prirode jer dubinski preoblikuju samu strukturu ljudske stvarnosti i poimanje objektivne istine. Riječ je o kompleksnom fenomenu koji se u suvremenoj sociologiji i političkoj teoriji označava već spomenutim pojmom kulturni rat.
Vodeći analitičari društvenih procesa u ovome s potpunim pravom prepoznaju praktičnu realizaciju koncepta „kulturne hegemonije” talijanskog marksističkog teoretičara Antonija Gramscija. Gramsci je, dublje od mnogih svojih suvremenika, uvidio da se trajna društvena preobrazba ne postiže nasilnom, političko-ekonomskom revolucijom ili oružanim prevratom, nego postupnim, neprimjetnim preuzimanjem odgojnih, kulturnih i intelektualnih institucija, procesom koji je njemački marksist i jedan od osnivača Zelenih Rudi Dutschke kasnije nazvao „dugim maršom kroz institucije”. Kada se ovlada jezikom, sintaksom, vrijednosnim okvirom i kulturnom imaginacijom jednoga naroda, političke i legalne promjene dolaze same po sebi, kao neumitna i logična posljedica zrelog voća koje samo pada s grane.
Američki sociolog James Davison Hunter, koji je početkom 1990-ih godina teorijski uobličio i popularizirao pojam „kulturni rat“ (Culture War), uočio je da se u pozadini dnevnopolitičkih razmirica i zakonskih inicijativa kriju fundamentalno suprotstavljeni, nepomirljivi izvori moralnog autoriteta. Kako god formulirali tekuće javne debate, od pitanja zaštite života do definicije braka i spolnog identiteta Hunter jasno precizira bit problema: „U samoj srži kulturnog rata nalazi se borba oko političke i kulturne moći za definiranje stvarnosti – za definiranje onoga što je dobro, istinito i pravedno.”
Antropološki rascjep
Pogledamo li ovaj sukob iz dublje, filozofsko-teološke perspektive, postaje jasno da kulturni rat nije tek neka puka akademska debata niti prolazni politički trend, nego suvremena manifestacija prastare borbe dviju potpuno nespojivih antropologija i vizija svijeta. S jedne strane stoji klasična kršćanska i zapadna antropologija koja u čovjeku vidi stvorenje Božje, biće oblikovano na sliku Božju (imago Dei), prožeto neotuđivim, metafizičkim dostojanstvom od trenutka začeća pa sve do prirodne smrti. U toj viziji čovjek nije apsolutni vlasnik svoga bitka ni gospodar vlastitog podrijetla; on je njegov odgovorni upravitelj, čuvar reda prirodnog zakona (lex naturalis) i primatelj smisla koji mu prethodi i koji ga nadilazi.
S druge strane stoji radikalno sekularistički i individualistički projekt proizašao iz prosvjetiteljskog antropocentrizma, dekonstrukcije stvarnosti i postmoderne ideologije koji čovjeka proglašava apsolutno autonomnim autorom i arhitektom vlastite stvarnosti. U tom regresivnom pogledu na svijet, čovjek biva sveden na pukog promatrača, potrošača, nakupinu biokemijskih procesa ili društvenu konstrukciju bez ikakvog transcendentnog utemeljenja i trajne svrhe.
Iza modernih kulturno-političkih okršaja krije se zapravo najvažnije pitanje: Tko je zapravo čovjek? Je li čovjek samo produkt slučajne evolucijske biologije, biokemijskog hira i varijabilnih socioloških okolnosti? Iscrpljuje li se njegova istina u trenutačnim, proizvoljno odabranim identitetima i subjektivnim prohtjevima? Postoji li objektivni moralni zakon utkan u samu strukturu stvorenoga kozmosa koji ne ovisi o glasanjima u parlamentima, medijskim diktatima i dekretima međunarodnih organizacija? Ima li obitelj svoju naravnu, ontološku i teološku konstantu ili je riječ o beskrajno redefinirajućoj društvenoj konvenciji? To su bojišnice na kojima se danas lomi i rastače čitava zapadna civilizacija.
Zmijska napast autonomije
Klasična predaja već tisućljećima daje nedvosmislen odgovor na ove dileme: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka” (Post 1,27). Čovjek nije sam sebi izvor, nije sam sebi mjerilo niti je sam sebi konačni usud. On je biće u relaciji, darovan sebi i drugima, pozvan na prepoznavanje istine i življenje u skladu s poretkom stvorenja.
Suvremeni čovjek, nasuprot tome, obuzet je opasnom iluzijom apsolutne autonomije: želi sam konstruirati vlastiti spolni i osobni identitet, sam određivati narav istine te po vlastitom nahođenju redefinirati dobro i zlo. On nastoji zauzeti tron koji pripada Bogu i postati vlastiti stvoritelj.
No, ta ontološka pretencioznost uopće nije izum moderne arhitekture mišljenja. Već na prvim stranicama Svetoga pisma, u Knjizi Postanka, zmija izgovara prastari, prototipski obrazac svakog ideološkog prevrata: „Bit ćete kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo” (Post 3,5). U toj rečenici sažeta je najdublja i najrazornija napast cjelokupne ljudske povijesti: ne jednostavno činjenje ove ili one pogreške, nego cjeloviti antropološki projekt u kojem čovjek odbacuje ulogu primatelja i poslužitelja istine kako bi sam postao njezin vrhovni arbitar, zakonodavac i proizvođač.
Apostol Pavao podsjeća na jednu dublju, metafizičku dimenziju ove neumoljive borbe: „Nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništva, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga svijeta tame, protiv zlih duhova po nebesima” (Ef 6,12). Ovaj uvid jasno upozorava da sociološki i kulturni sukobi nisu tek nasumični politički šumovi, nego imaju svoju duboku duhovnu i metafizičku pozadinu. Zlo u svojoj esenciji nije samo nedostatak obrazovanja, sociološka deprivacija ili psihološki poremećaj; ono posjeduje ideološku zavodljivost i strukturalnu agresivnost. Isus naziva đavla „ocem laži” (Iv 8,44), dok apostol Petar poziva na intelektualnu i duhovnu budnost: „Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre” (1 Pt 5,8).
U doba informacijske hiperinflacije, algoritamske nivelacije svijesti i masovnog preodgoja putem digitalnih platformi, dar i vještina razlikovanja duhova postali su najrjeđi i najdragocjeniji resurs koji čovjek može imati, jer se danas lijepim i zavodljivim riječima vrlo lako može podvaljivati zlo i izopačeni sistem vrijednosti. Ivan izričito upozorava: „Ne vjerujte svakom duhu, nego provjeravajte duhove jesu li od Boga” (1 Iv 4,1). Bez te intelektualne i duhovne higijene koju treba svakodnevno njegovati, društvo neumitno klizi u kolektivnu amneziju i funkcionalno ropstvo pod krinkom lažne progresivnosti.
Suvremeni mediji i političke strukture mehanizam kontrole održavaju kroz sustavno plasiranje neprovjerenih narativa, osobito u trenucima visoke društvene napetosti. Oslonac na trenutnu ideološku etiketu postaje važniji od istine. Zorno se to očitovalo ovih dana na primjeru nedavnog terorističkog napada u Poljskoj kada su mainstream mediji i politički dužnosnici, uključujući samog ministra unutarnjih poslova Poljske, odmah nakon napada plasirali vijest kako je napadač na nevine ljude radikalni desničar i fašist. Taj je narativ odmah iskorišten za širu političku diskreditaciju neistomišljenika. Tako su ljevičarski i islamistički simpatizeri na zapadu – a i kod nas – koji inače djeluju sinergično u uništavanju temelja zapadne civilizacije, jedva dočekali priliku za moralno ruganje i ismijavanje Poljske koja godinama nije dopuštala ilegalne imigracije na svojem teritoriju naslađujući se „činjenicom“ da je napadač desničar, domoljub i vjernik, mada se kasnije sve pokazalo obrnutim od onoga što su plasirali u javnost. Kada su, naime, pojedini ljudi na tvitteru rasvijetlili pravu pozadinu napadača prenoseći njegove objave sa socijalnih mreža, pokazalo se da je počinitelj zapravo bio radikalni ljevičar, „antifašist“, deklarirani simpatizer LGBT pokreta, masovnih imigracija i osoba koja je ismijavala Katoličku crkvu i papu Ivana Pavla II. Tako su se početna medijska lažna konstrukcija i ruganje urušili kao kula od karata. Ipak, šteta je već učinjena, a lažna se vijest o desničaru punom mržnje – jer kakav pobogu desničar i domoljub inače može i biti nego pun mržnje, zatucan i neobrazovan – raširila medijskim prostorom brzinom svjetlosti. Naime, nadaleko je „poznato“, a i čitava povijest to pokazuje još od Francuske revolucije, preko Gulaga, Katinske šume, Bleiburga, Golog otoka (nastavite niz) kako su tolerancija, ljubav i uvažavanje drugog i drugačijeg rezervirani isključivo za ljevicu što se sve do danas može vidjeti u njihovim nastupima, posebno u slučajevima ako slijepo ne slijedite njihov narativ i ideološke postavke ili se slučajno ne složite s njima. Odstrel vam ne gine, doduše još uvijek ne fizički kao u „dobra stara“ titoistička vremena kada je „cvjetala“ demokracija i inkluzivnost u komunističkim zatvorima, ali vas čeka svaki drugi oblik profesionalnog i osobnog diskreditiranja i etiketiranja.
Upravo ovakvi primjeri potvrđuju da suvremenom čovjeku preostaje jedino zauzimanje pozicije radikalne intelektualne skepse prema političarima i kontroliranim medijskim kanalima. Kada institucije izgube objektivnost i pretvore se u ideološke poluge vlasti, povjerenje postepeno postaje oblikom naivnosti. Očuvanje slobodne misli i osobnog dostojanstva stoga zahtijeva odbacivanje površnih etiketa, strpljivo traženje provjerenih činjenica i odbijanje sudjelovanja u kolektivnim hajkama koje služe isključivo političkoj manipulaciji. Valjda je svima odavno više nego jasno da se medijima uopće više ne može vjerovati.
Kultura nije neutralna
Kultura nikada nije bila, niti može biti, neutralna sfera. Ona je uvijek izrazito vrijednosno nabijena i duboko formativna, ona sustavno odgaja ili deformira ljudsku dušu, oblikuje habitus i usmjerava moralni kompas. Svaki filmski uradak ili serija, književno djelo, školski kurikulum, pravni propis ili arhitektura društvenih mreža u sebi nose implicitnu ili eksplicitnu antropologiju. Oni jasno definiraju što znači biti uspješan, ostvaren, slobodan ili moderan čovjek. Stoga onaj tko gospodari polugama kulturne i medijske proizvodnje neizbježno diktira unutarnji život i vrijednosni sklop čitavih generacija. Zbog toga recimo u Hrvatskoj određeni krugovi fanatično žele uvesti u škole tzv. „građanski i spolni odgoj“ čime indoktriniraju djecu od najranije mladosti i žele ih preoblikovati po svojim željama.
Upravo na ovom planu i borbi svjedočimo nesnalaženju suvremene Crkve. Umjesto da budemo nepokolebljivi čuvari transcendentne istine i naravnog poretka, mi smo se u Crkvi pred naletom agresivne sekularističke ljevice povukli u defanzivu, pa i u potpunu privatnost. Obuzeti paralizirajućim strahom od optužbi za „rigidnost”, „zatucanost” ili „netoleranciju”, prečesto se odlučujemo za ulogu nečujnog, pasivnog promatrača. Dobrim dijelom smo se povukli iz obrazovanja, iz visoke znanosti, umjetnosti i medijskog prostora, predajući bez borbe javnu sferu i odgoj mladih u ruke raznih ideoloških inženjera koji im destruiraju dušu.
Kulturni rat nije neka prolazna nepogoda iz koje se možemo bez većih posljedica povući u samozadovoljni izolacionizam ili sterilni eskapizam. Povijest ne poznaje neutralne zone, onaj tko napusti bojište kulture, dragovoljno je predao budućnost vlastite djece u ruke ideoloških inženjera današnjice.
Prolazni trendovi i pomodne ideologije pojedinih stoljeća doživljavaju svoje agresivne uzlete, ali i neumitne, implozivne padove. Svaki politički i ideološki sustav koji je pokušao redefinirati naravni poredak i samovoljno stvoriti „novog čovjeka” na koncu se urušio pod teretom vlastite utopijske zablude. Istina o čovjeku i kozmosu ne savija se pred parlamentarnim većinama, medijskim harangama niti kapitalom multinacionalnih korporacija.
Zbog toga naša zadaća nije prilagodba diktatu vremena, niti podilaženje duhu ovoga svijeta, nego nepopustljiva obrana neprolaznih načela. Kršćanska misao i vjera ne postoje da bi ugađali suvremenim zabludama i pljesku medija, nego da utvrđuju bedeme civilizacije kada se sve ostalo rastače. U vremenu opće konfuzije, crkvenog lutanja i agresivnog zaborava, stajati čvrsto na braniku naravnog zakona, reda i stvorene stvarnosti nije samo intelektualna dužnost, to je vrhovni čin vjernosti Istini – Isusu Kristu i njegovu evanđelju koja jedini nadživljavaju sve povijesne oluje, političke sustave i ideološke agende današnjice. Svaka ideologija koja je pokušala izbrisati vertikalu i čovjeka svesti na pukog bezličnog potrošača svih mogućih ponuda završila je u moralnom pepelu i duhovnoj pustoši. Zato danas, više nego ikada prije, nemamo pravo na šutnju niti na povlačenje u sakristiju.
