Postoje u svijetu oni rijetki umjetnici čiji glas nije samo obična vokalna interpretacija, već žila kucavica jednog naroda, živi povijesni registar tuge, ponosa, ljubavi i opstanka. Kada se spomene ime Mate Miše Kovača, ne govorimo samo o estradi, zabavnoj glazbi ili o jednome pjevaču. Govorimo o fenomenu, o čovjeku čije su pjesme postale dio kolektivne memorije i intimni soundtrack tolikih generacija koje su stasale i živjele na ovim nemirnim prostorima, uključujući i generaciju kojoj i sam pripadam i koja je odrasla uz njegove pjesme. Mišin glas, ispunjen dubokom mediteranskom sjetom i nepatvorenom snagom, nosio je na svojim plećima teret povijesnih mijena. Mišo Kovač nije bio tek interpretator velikih ljubavnih serenada; on je bio i narodni tribun, pjesnik domovine, čovjek čije su note i stihovi grijali i hrabrili ljude u najtežim danima stradanja, rata i neizvjesnosti.
Dok se opraštamo od ovog velikog pjevača, valja se iznova podsjetiti na neke pjesme koje su cementirale njegov status simbola, ponajprije na vječnu himnu svih raseljenih, prognanih i onih koji u grudima nose neizbrisivi grumen svog zavičaja: „Poljubi zemlju“.
„Nemoj nikad dušu da prodaš“
Kad Mišo zapjeva „Poljubi zemlju po kojoj hodaš…“, u tom jednom jedinom stihu sažeta je sva filozofija opstanka, ukorijenjenosti i dostojanstva našeg naroda. No, ono što ostaje kao trajni, gotovo zavjetni odjek u duši jest ona silovita, proročanska opomena: „Nemoj nikad dušu da prodaš!“ U vremenima kada se moral topi pred naletom pragmatizma, raznih ideologija, interesa i prolaznih konformizama, Mišo je tim stihom postavio neprolazni moralni kompas jednoj naciji. Nije to bila tek fraza skrojena za estradni pljesak; bio je to vapaj i poziv čovjeka koji je znao što znači ostati čist pred licem povijesti, Boga i vlastite savjesti. Ta rečenica – nemoj nikad dušu da prodaš – ostaje kao oporuka budućim pokoljenjima, podsjetnik da se svako materijalno dobro može steći i nadoknaditi, ali izgubljena čast, obraz i prodana duša ostaju vječni, neizbrisivi ožiljak na licu čovjeka.
Osobna tragedija koja je slomila diva
A da bi čovjek mogao onako pjevati o boli kako je to majstorski umio Mišo, morao je i sam doživjeti vlastiti ponor i proći kroz čistilište patnje. Mišin život nije bio samo estradni uspon i niz trijumfa i popularnosti, već i teška, bolna korizma obilježena nezamislivom roditeljskom tragedijom, onom istom patnjom koju su tijekom ratnih godina dijelile tisuće majki očeva diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Kada je u vihoru rata život izgubio njegov sin jedinac Edi Kovač, mladi čovjek, pripadnih HOS-a i branitelj koji je pod nerazjašnjenim okolnostima skončao svoj premladi život, Mišo je stao. Glas koji je grijao milijune zaledio se u tami i boli od koje se čovjek nikada više ne oporavi. Izgubiti dijete ravno je rušenju vlastitog svijeta u kojem sve zemaljske pjesme gube smisao. Edijeva pogibija u to mutno, olovno doba slomila je Mišu. U njegovim očima i na njegovom licu mogla se lako vidjeti velika bol i tuga oca koji nad grobom svoga sina jedinca nosi teški križ patnje. Njegova osobna bol stopila se s općom nacionalnom tragedijom i stradanjem, jer su u tim godinama diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine mnogi roditelji dijelili istu tugu i ispraćali svoju djecu na vječni počinak.
Vrijeme licemjera
I dok se sjećamo tih Mišinih pjesama, nemoguće je ne osvrnuti se i na nepravdu i licemjerje koje već desetljećima pritišću naš javni prostor. Danas, s ove vremenske distance, prečesto svjedočimo jeftinom apsurdu u kojemu razni salonski analitičari, političari, kvazinovinari, ideološki revizionisti, nostalgičari za propalim totalitarizmima i „moralne vertikale“ iz udobnosti svojih toplih soba, mekanih fotelja i dobrostojećih pozicija vode prljavu kampanju i bacaju ljagu na hrvatske branitelje, a osobito na pripadnike HOS-a. Ti isti ljudi su svojevremeno ismijavali i samoga Mišu. Lako je iz sigurne daljine, daleko od mirisa smrti, baruta i razaranja, suditi onima koji su devedesetih, među prvima, kad je bilo najteže i najopasnije, stali u obranu svojih pragova, domova i golih života. Ti mladi ljudi, poput Mišinog Edija, nisu išli u rat iz mržnje prema drugima, već iz potrebe da obrane svoje obitelji i svoj dom. Oni su bili živi, čvrsti i neslomljivi bedem pred prvim naletom brutalne velikosrpske agresije u trenucima kada se tek organizirala vojska i obrana, a međunarodna zajednica zatvarala oči pred tolikim stradanjem nevinih ljudi. Ismijavati danas njihovu žrtvu, zabranjivati i sam spomen HOS-a te im imputirati ideologije koje s njihovom generacijskom borbom za slobodu nemaju nikakve veze mogu samo lažni moralisti i ljudi otupjele savjesti, bez empatije, bez mrve zahvalnosti i poštovanja prema onima koji su položili svoje živote da bismo mi danas živjeli u miru.
Mišine pjesme su više od glazbe
Mišine pjesme nikada nisu bile samo glazba za zabavu; one su bile i ostale utočište i molitva jednog naroda. Kada se ugase svjetla pozornice i utihnu reflektori, ostaje ono najdublje i najtrajnije, glas Mate Miše Kovača koji je nadživio i vrijeme i politiku i prolaznost estrade.
U vremenima kada se lako zaboravlja tko smo i odakle dolazimo te kroz što smo sve kao narod prošli, kada se kolektivno pamćenje pokušava izbrisati u ime lakomislenog zaborava ili ideološkog revizionizma, Mišin lik i djelo ostaju svjetionik u mraku nemirnog životnog mora. On je čovjek koji je, noseći neizlječivu ranu zbog izgubljenog sina, uspio postati glas utišanih. Njegov prepoznatljivi pokret ruke, podignut dlan prema publici koja u transu pjeva svaku njegovu riječ, više nije samo simbol koncertnog spektakla; to je topli pozdrav čovjeka koji nam poručuje da ne posustanemo, da ne prodamo svoju dušu i da ostanemo vjerni samima sebi.
Mišo Kovač je otpjevao svoju posljednju zemaljsku serenadu, ali njegov glas je odavno prešao granice prolaznosti i preselio se u vječnost. On ostaje trajno uklesan u dalmatinski kamen, u suzu svake majke koja još uvijek čeka da pronađe ostatke svog nestalog sina, u sjećanje na sve Edije ovoga svijeta i u svaki otkucaj srca koje zna što znači voljeti svoj dom i svoj narod. I dok god bude onih koji će s ponosom zapjevati „Poljubi zemlju“, živjet će i čovjek koji ju je volio više od života samoga, Mate Mišo Kovač, taj veliki, sjetni i tužni pjevač koji je dušu naroda sačuvao od zaborava, a hrvatski narod se sinoć od njega na Poljudu oprostio na veličanstven način, s puno ljubavi i poštovanja. Mišo, počivaj u miru Božjem skupa sa svojim Edijem i sa svim hrvatskim braniteljima!
