Kada je, sada već davne 2002. godine, tadašnji glavni urednik revije Svjetlo riječi, fra Mirko Filipović, zaključivao svoje razmišljanje o bosanskohercegovačkim izborima, izrekao je misao koja i danas odzvanja s jednakom, ako ne i stravičnijom aktualnošću: „I ako ima ijedna stvar koja bi u ovom trenutku mogla postati zajedničkim projektom svih stranaka i institucija vezanih za hrvatski narodni korpus u BiH, to bi trebao biti angažman na animaciji za izlazak na izbore. To je mnogo važniji projekt nego bilo čija pobjeda. Postoje ružna povijesna iskustva: davnih dana kralj Pir je jedne prilike dobio bitku, ali nijedan vojnik mu nije preživio.”
Fra Mirko je tada, s gotovo proročkom preciznošću, detektirao središnju boljku i ukazao na gorući prioritet hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini. No, umjesto otrežnjenja, desetljeća koja su uslijedila donijela su tek produbljenje krize. Situacija se ne da nije promijenila nabolje, nego je skliznula u slobodan pad. Tragična novost našeg vremena jest da ova demografska i društvena pustoš više nije ekskluzivitet samo jednog naroda: ona je postala univerzalna bosanskohercegovačka dijagnoza. Bošnjaci nestaju iz entiteta Republika Srpska, Srbi iz Federacije BiH, dok Hrvati, ionako najmalobrojniji konstitutivni narod, nestaju s prostora cijele države. Nesreća je, nažalost, postala zajednička, ali nas ni ona još uvijek nije uspjela ujediniti.
A što je s onim spomenutim zajedničkim projektom i politikom svih hrvatskih stranaka i institucija? Činjenice su neumoljive i bolne: na tom se polju nije promijenilo apsolutno ništa. Izborna pobjeda po svaku cijenu ostala je vrhunaravni cilj i svrha samoj sebi, potpuno slijepa na činjenicu da su te pobjede već odavno postale klasične Pirove.
Danas je, ruku na srce, misija animiranja građana za izlazak na birališta teža nego ikad. Gotovo sve političke opcije usvojile su identičan i izlizan narativ straha: svaki je narod permanentno egzistencijalno ugrožen od onih „drugih”. Podjele se umjetno zaoštravaju, a rovovi produbljuju ne bi li se prepadnuti birači instinktivno zbili u nacionalne torove i svoj glas dali svojim dežurnim „spasiteljima”. Koliko god takav pristup bio apsurdan i poguban za državu, iz kuta naših političara on je savršeno racionalan, jer je jedino oružje koje im je preostalo. Opterećeni jalovošću vlastite vladavine, oni se odavno ne mogu pozvati na opipljive rezultate, vizije ili kvalitetne programe, jer takvih programa jednostavno nema. Kad nemaš što ponuditi, ponudiš strah.
Sveukupna slika Bosne i Hercegovine danas je slika apatije koja ne poznaje entitetske i nacionalne granice. Da je u bilo kojoj županiji, entitetu ili općini zaista znatno bolje, svjedočili bismo unutarnjim migracijama, ljudi bi selili tamo gdje ima nade. No, oni ne bježe samo iz svojih sela i gradova, oni masovno bježe iz cijele BiH, pa i iz cjelokupne, često jugonostalgično romantizirane „regije”. Kofer je, nažalost, postao najiskreniji glasački listić.
Evo, i ovi naši posljednji listopadski Opći izbori ponovno su se sveli na brutalno jednostavnu, gotovo tragičnu dilemu: ili uzeti glasački listić u ruke i pokušati odrediti svoju budućnost, ili uzeti putovnicu u ruke i prepustiti tuđim ljudima da nam kroje sadašnjost na svojim bauštelama. Očigledno, opet smo izabrali ono što biramo svih ovih godina, pa se taj naš zahrđali bosanskohercegovački politički ringišpil nastavlja vrtjeti ukrug, uz istu zaglušujuću buku, a na kojemu se sjedišta, odnosno fotelje, rezerviraju i na desetljeća.
Možda ćemo, ipak, na nekim sljedećim izborima biti zreliji. Možda ćemo u mutnom moru sitnih političara napokon početi tražiti prave državnike. Razlika je, naime, krucijalna: političari misle isključivo na sljedeće izbore, dok državnici misle na sljedeće generacije. Povedemo li se napokon tim načelom, možda će ovaj naš dotrajali ringišpil, skroz raskliman, opasan i potrošen od silnoga krpljenja, konačno ostati prazan. A mi ćemo, svi zajedno, umjesto vrtnje u krug, svoje poglede usmjeriti naprijed, prema vremenima koja možda neće nužno biti lakša, ali će svakako biti pravednija, poštenija i nuditi jednake mogućnosti svakom građaninu Bosne i Hercegovine, a ne samo povlaštenoj kasti stranačkih uhljeba.
