U 92. godini, u Aulhausenu kod Rüdesheima, u pokrajini Hessen, 28. listopada 2024. umro je Franz Kamphaus – biskup u miru biskupije Limburg (kojoj pripada i Frankfurt na Majni).
Uz mnoštvo vjernika, prijatelja i poštovalaca pokopan je 5. studenoga 2024. u biskupskoj grobnici u znamenitoj limburškoj katedrali na gori. Kratku vijest o tomu prenijele su crkvene izvještajne agencije IKA, KTA, FIA. Zašto bi međutim smrt jednoga inozemnoga biskupa u miru zanimala javnost u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini?!
Dobrotvor Hrvatske i Bosne
Zato što je biskup Kamphaus (rođen 2. veljače 1932. u Lüdinghausenu kod Münstera), kao predsjedavajući povjerenstva Njemačke biskupske konferencije za „Crkvu u svijetu” u ratnim i poratnim godinama pohodio napadnutu i ugroženu Hrvatsku početkom devedesetih godina. U redakciji „Žive zajednice”, lista hrvatskih katoličkih misija u Njemačkoj, sa sjedištem u Frankfurtu, postoje crno-bijele fotografije Franza Kamphausa, sklonjene u nekom podrumu u Vinkovcima, za vrijeme opće opasnosti.
Zato što je u vrijeme potpune opsade Sarajeva i djelomične opsade srednje Bosne usred rata 1993. pohodio Sarajevo i srednju Bosnu. Nije se zadovoljio boraviti u koliko-toliko sigurnim i čvrstim crkvenim zgradama, nego je s fra Mirkom Majdandžićem posjetio malu katoličku zajednicu na Dobrinji, koja se okupljala u prostorijama jedne bivše prodavaonice obuće gotovo na prvoj crti borbenih djelovanja. Tada se, prilikom posjeta kardinalu Puljiću, rodila ideja o suradnji između Limburške i Vrhobosanske biskupije, koja je rezultirala limburškom konkretnom financijskom pomoći u preživljavanju u ratu, u obnovi razorenih crkvenih objekata, u poticanju povratka prognanika i izbjeglica, u organiziranju katoličkih škola, te drugim zajedničkim projektima, koji su zaključeni sporazumom o partnerstvu dviju biskupija 2018. godine.
Zato što je samo nekoliko tjedana nakon sklapanja i potpisivanja Dejtonskoga mirovnog sporazuma 1995., s potpisnikom ovih redaka, koji mu je bio vozač, vodič i prevoditelj, unatoč brojnim kontrolnim točkama i opasnostima, prevalio put od Splita do Kiseljaka, s namjerom da ponovno posjeti Sarajevo. Iz župnoga ureda u Kiseljaku uspjeli smo telefonski dobiti kardinala Vinka Puljića i franjevačkoga provincijala fra Petra Anđelovića koji su nam preporučili prenoćiti u Kiseljaku i sutradan krenuti u Sarajevo. Iako se bila spustila teška i hladna zimska noć, a ceste ratom oštećene, blatnjave i nesigurne, biskup Kamphaus je ustrajao da ipak još te noći uđemo u Sarajevo. Čak i nakon što mu je rečeno da je u tijeku kaotično i opasno povlačenje iz nekoliko naselja na našoj dionici oko Sarajeva, da bi ceste mogle biti zapriječene, a putovanje pogibeljno po život, Kamphaus je ostao prvi svojoj odluci, što će se pokazati posve ispravnim. S posuđenoga terenskog vozila „Kruha svetoga Ante”, kojim smo putovali od Splita, skinuo sam hrvatske registarske pločice, te smo krenuli u neizvjesnu noć prema Sarajevu. Na Ilidži je vladao potpuni kaos. U tijeku je bilo povlačenje vojske i ljudi. Ljudi su bili još pod oružjem. Mnoge su kuće gorjele. Cestu su osvjetljavale i priječile zapaljene automobilske gume. Iako smo kao civili bili laka meta, nitko nas nije zaustavljao niti kontrolirao. Tako smo, uz providonosno pouzdanje Franza Kamphausa, stigli u Sarajevo. U tih nekoliko dana posjetili smo i nekoliko župa u srednjoj Bosni. Franz Kamphaus je donio obilatu novčanu pomoć za obnovu razorenih crkvenih objekata te za nekoliko socijalno-karitativnih projekata. U Potkraju nas je jedan povratnički stariji bračni par, unatoč oskudici, pozvao u polusrušenu kuću na kavu. Tu kavu Kamphaus nije htio propustiti. Učinila mu se poput dara siromašne udovice iz evanđelja.
Ni nakon toga posjeta nije prepustio Crkvu u Bosni samoj sebi. Dokle god je bio limburški biskup (do 2007.) imao je posebnoga povjerenika za projekte pomoći u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. To njegovo zauzimanje za pomoć Crkvi u Bosni nastavili su i njegovi nasljednici na biskupskoj stolici u Limburgu.
Biskup Kamphaus je svojim očima i na licu mjesta vidio ogromne ratne štete i razaranja. Znao je kolike su potrebe, pa je, uza sve svoje obveze i poodmaklu dob, te načeto zdravlje, pomagao koliko je mogao. Nipošto nije želio pomagati samo obnovu razorenih crkava i župnih kuća, nego je pomoć uvjetovao i pružao potrebitim ljudima, napose povratnicima. To je bilo njegovo stvarno zauzimanje za mir i pravednost. Više djelom i primjerom, a manje riječima. To iskustvo ratne i poratne Bosne zasigurno ga je nadahnulo da na crkvenim prosvjedima za mir 2003. u Frankfurtu izjavi sljedeću, još uvijek aktualnu poruku: „Bog, u kojega mi vjerujemo, nije nikakav Bog rata, nikakav Bog nekakve vojske, nikakav Bog jedne nacije. On je Bog i Otac svih ljudi na jugu i sjeveru, na istoku i zapadu, u Iraku i Americi. Svi su ti ljudi njegova stvorenja. Stoga se nitko ne smije pozivati na Boga, kad se sprema na rat.”
Siromašnima navješćivati Evanđelje
Tu nesebičnu socijalno-karitativnu osobinu ovaj biskup pokazuje još od samoga dolaska za biskupa biskupije Limburg. Na tu funkciju imenovao ga je papa Ivan Pavao II. 1982., a biskupsko ređenje prima na blagdan svetog Ante Padovanskoga 13. lipnja 1982. Njegovo biskupsko geslo glasi „Siromašnima navješćivati Evanđelje” (Evangelizare pauperibus, usp. Lk 4,18). Da to sve ne ostane samo na praznim riječima, Kamphaus odmah konkretno pokazuje vjernost svome geslu time što ne useljava u limburški biskupski dvor, nego ga prepušta izbjeglicama, a sam, do odlaska u mirovinu (2. veljače 2007.) stanuje u skromnom stanu u svećeničkom sjemeništu u Limburgu. Tridesetak godina poslije sličan će potez napraviti novoizabrani papa Franjo, koji ne useljava u znamenitu papinsku palaču na Trgu sv. Petra u Vatikanu, nego u gostinjac sv. Marije. Zanimljivo je pritom navesti da se i naš biskup Franz i papa Francesco na hrvatskom zovu – Franjo, po uzoru na svetoga Franju Asiškoga.
Njegovu dobrotu i konkretnu pomoć osjetile su i druge limburške partnerske biskupije s Filipina, iz Kameruna, Zambije i Slovačke, a ponajviše naša Vrhbosanska nadbiskupija. Njemu su na prvome mjestu bili ljudi u potrebi, dakle, siromašni, ugroženi, obespravljeni, bolesni, osobe s invaliditetom… S ovim potonjima on je proveo 17 godina svoga života u mirovini. Nakon odlaska u mirovinu Kamphaus naime ne useljava, poput većine biskupa, u kakvu biskupsku reprezentativnu kuću, nego stanuje i kao dušobrižnik radi u zakladi sv. Vinka u Rüdesheimu-Aulhausenu, koja je najveća ustanova za osobe s invaliditetom u biskupiji Limburg. Kamphaus je svjesno odabrao jednu takvu ustanovu, kako bi i u mirovini praktično svjedočio svoje biskupsko geslo, dijeleći život s najslabijima sve do same smrti u toj istoj ustanovi.
Kao jedini njemački biskup staje na stranu žena s neželjenom trudnoćom u poznatom sporu oko crkvenih savjetovališta Caritasa za žene u trudnoći u konfliktnim situacijama. Kod pape Ivana Pavla II. izborio je iznimno dopuštenje, koje je savjetovalištima u Biskupiji Limburg sve do 2002. godine omogućavalo savjetovanje i ostanak u okviru državnoga zakonodavstva. Njemu nije bila važna potvrda da se savjetovanje dogodilo, nego je tu vidio izuzetnu i izvanrednu priliku za spašavanje života nerođenih, za pomoć ugroženim trudnima ženama. Time je zapravo želio zaštiti život najugroženijih, nerođene djece! Svako dijete, koje bi se nakon savjetovanja i pod utjecajem savjetovanja rodilo, bilo je živa potvrda ispravnosti zauzimanja za zaštitu života i borbe protiv pobačaja. Za biskupa Kamphausa to je pitanje bilo i ostalo pitanje savjesti. Usred teškoga spora on pješači „Putom sv. Franje” od Asiza do Rima. Stigavši pješice u Rim na doručak ga prima papa Ivan Pavao II.
Ostavština
Franz Kamhaus je bio profesor pastoralne teologije i homiletike. Njegove propovijedi su bile teološki i pastoralno utemeljene i konkretno životne. „Biskup Kamphaus je bio ljudima prijatelj. Kao biskup Limburga bio je neumorno u pokretu u biskupiji i svijetu. On je tražio razgovor s ljudima; volio je slaviti s njima bogoslužja te im naviještati i tumačiti Riječ Božju”, istakao je sadašnji biskup Limburga dr. Georg Bätzing.
Biskupu Bätzingu, koji je slavio zadušnicu za Kamphausa te vodio pokopne obrede u katedrali 5. studenoga 2024., Kamphaus je svojom skromnošću i oporukom prije smrti taj posao učinio donekle kompliciranim. Franz Kamphaus je oporučno obvezao propovjednika na njegovu pokopu da propovijed nipošto ne bude slavopjev njegovoj osobi i njegovu životu, nego navještaj evanđelja, naznaka nade u vječni život. On je citirao Kamphausa iz njegove knjige pod istoimenim naslovom „Mach´s wie Gott – werde Mensch!” („Radi poput Boga – budi čovjek” te bacio pogled na zadatak, koji iz toga proizlazi. „Ako međusobno želimo biti takvi, da to odgovara Kristovu životu, tada to znači: ulazak i silazak u sve odnose, koji opterećuju ljude, koji ih pritišću, koji im otimaju zrak za disanje i najnužnije za preživljavanje… On (Kamphaus) svojom karizmom nikad nije škrtario. Jer radi se uistinu o mnogome. Naše svjedočanstvo riječima i djelima je način, kako Isus do danas želi prilaziti ljudima, da bi obnovio njihova srca.”
Pokojni biskup Kamphaus napisao je tridesetak knjiga teološkoga i propovjedničkoga sadržaja. U vrijeme službovanja kao biskup svake je godine pisao pastirsko pismo vjernicima. Bio je jedan od rijetkih biskupa koji je surađivao i pisao za ugledne frankfurtske dnevne novine „Frankfurter Allgemeine Zeitung”. Svoje, za neke ponekad kontraverzno, djelovanje kao biskup pojasnio je i jednom izjavom 2003. godine: „Želim po mogućnosti raditi na tomu, da razlikujući izvorni profil kršćanstva snažnije dođe do izražaja. Samo tako možemo pravedno ocijeniti naš zadatak u svijetu. Mi ne moramo ponavljati ono što drugi kažu i čine. To bi bilo dosadno. Najnapetije kod nas jest i ostaje Isus Krist!”
U sjećanju ostaju slike ovoga hrabrog i skromnog biskupa, koji usred rata u Hrvatskoj nalazi sklonište u nekakvom podrumu u Vinkovcima; koji usred rata posjećuje opkoljeno Sarajevo; koji u vrijeme pauze prilikom putovanja šeta bosanskim livadama unatoč opasnosti od mina; koji moli na ruševinama posve razorene crkve na Kupresu; koji se srdačno odziva pozivu na kavu siromašnim povratnicima u Potkraju; koji pomaže u obnovi kuće jedne povratničke obitelji; koji hrabro i pun darova ulazi u kaotično poratno Sarajevo odmah nakon sklapanja mirovnoga sporazuma… S pravom ga možemo smatrati iskrenim prijateljem i dobrotvorom Bosne.
U znak zahvalnosti na njegovu pokopu bili su predstavnici Vrhbosanske biskupije i Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Iako bi on sigurno bio protiv toga, zasigurno je u Bosni zaslužio jednu ulicu ili trg sa svojim imenom. Neka ga Gospodin nagradi vječnim životom u svome kraljevstvu.
(Fra Anto Batinić, Kalendar svetog Ante 2026)
