Prizori koji već dulje vrijeme potresaju ulice francuskih gradova više se ne mogu promatrati kroz prizmu sporadičnih socijalnih nemira, radničkih štrajkova ili izoliranih uličnih izgreda. Riječ je o dubinskom, sustavnom urušavanju temelja na kojima počiva moderna pravna država, koncept javnog reda i sama ideja građanske sigurnosti. Razbijeni izlozi, zapaljeni automobili, sustavno pljačkanje trgovina i ulični kaos neskriveno praćeni agresivnom ideološkom retorikom te isticanjem zastava i simbola pod kojima se slavi nasilje na Bliskom istoku postali su opominjuća svakodnevica zapadnoeuropskih metropola.
Ono što su političke, medijske i akademske elite desetljećima nastojale potisnuti iz javnog diskursa pod dogmatskim frazama o „uspješnoj integraciji“ i „multikulturalnom obogaćenju“, danas javno izgara u otvorenom uličnom plamenu. Što je najporaznije za budućnost Starog kontinenta, taj se požar društvene destabilizacije neminovno prelijeva izvan granica Francuske, u Belgiju, Italiju, sutra će doći u neke druge europske urbane centre u kojima čitave četvrti već godinama sve više poprimaju karakteristike eksteritorijalnih zona bezakonja, odvojenih od pravnog i kulturnog poretka država u kojima se nalaze.
Palež crkava i mržnja prema zapadnoj civilizaciji
Posebno zabrinjavajuća, a u vodećim europskim medijima sustavno marginalizirana dimenzija ovog vala nasilja, odnosi se na napade na sakralnu i kulturnu baštinu Europe. U proteklih nekoliko godina širom Francuske zabilježeno je na stotine slučajeva vandaliziranja, skrnavljenja i paljenja kršćanskih crkava, kapela i povijesnih spomenika. Iako mnogi od tih napada nose nedvosmisleni potpis vjerske i ideološke netrpeljivosti ekstremističkih skupina s islamskom pozadinom, političke i medijske elite pred tim činjenicama uporno zatvaraju oči.
Svaki pokušaj da se javno ukaže na vjersku motiviranost ovih napada i namjerno uništavanje simbola zapadne kršćanske civilizacije nailazi na institucionalni zid šutnje ili na nemušta objašnjenja u kojima se rušilački pohod nastoji prikazati kao čin „nestabilnih pojedinaca“. Zapadna Europa dosegla je točku u kojoj je spremna prešutjeti vlastito kulturno i duhovno zatiranje kako ne bi narušila ideološki konstrukt o idiličnom multikulturalizmu.
Lijevo-liberalni komentatori i dežurni sociolozi desetljećima nas pokušavaju uvjeriti kako su ulični nemiri u Francuskoj i diljem Europe tek opravdana reakcija na „loš obrazovni sustav“, „diskriminaciju na tržištu rada“ ili „zapostavljenost predgrađa“. Međutim, ta je teza potpuno neodrživa pred licem stvarnosti. Prizori koje ovih dana gledamo nemaju nikakve veze sa školstvom, socijalnom skrbi ili borbom za radnička prava. Riječ je o nečemu znatno opasnijem, o otvorenom izrazu duboke mržnje i prezira prema zapadnoj civilizaciji, njezinim zakonima, povijesti i vrijednostima.
Nasilnici koji ruše ulice ne traže bolju integraciju niti bolje obrazovanje; oni otvoreno odbacuju društvo u koje su došli ili u kojem su odrasli. Kroz ulice europskih gradova marširaju skupine koje vijore palestinskim zastavama i javno slave akcije Hamasa i srodnih islamističkih organizacija po svijetu. Ulični kaos tako postaje geopolitički poligon na kojem se uče i primjenjuju obrasci militantnog ekstremizma (na djelu je savez islamista i ljevičara), dok izbezumljene državne institucije uzmiču pred silom u vlastitim gradovima.
U pozadini današnje europske krize rađa se duboko neprirodan i ideološki perverzan savez između radikalnih islamista i zapadne ljevice, takozvani „crveno-zeleni“ savez koji naizgled suprotstavljene svjetonazore ujedinjuje u zajedničkom cilju: rušenju postojećeg poretka zapadne civilizacije. Dok islamističke strukture zapad i njegove kršćanske temelje vide kao krajnjeg neprijatelja kojeg treba pokoriti i iskoristiti njegovu vlastitu otvorenost za nametanje vlastitih pravila i šerijata, post-marksistička i radikalna ljevica u migrantima i islamskim radikalima vidi svoju biračku bazu i novu revolucionarnu „proletersku“ snagu predodređenu da razori kapitalistički, suvereni i nacionalni okvir države. Taj bizaran brak koristi se obostrano: ljevica kroz dogmatski multikulturalizam hrabri rušenje tradicije jer u njoj vidi samo povijesnu krivnju, dok islamisti tu istu slabost i ideološku naivnost koriste kao savršen poligon za tiho preuzimanje prostora, stvaranje paralelnih društva i konačnu eroziju europskih sloboda.
Arhetip zapadne naivnosti: Suze pred silom
Među brojnim vizualnim svjedočanstvima koja ovih dana kruže suvremenim medijskim prostorom, jedan se prizor izdvaja kao gotovo arhetipski simbol zapadnoeuropske duhovne i političke krize. Mlada Francuskinja, vidno potresena i kroz suze, stoji ispred trgovine njezinih roditelja (tako prenose mediji) dok je skupine izgrednika bezobzirno pljačkaju. Ona ih, u stanju dubokog moralnog šoka, moli da prestanu, podsjećajući ih kako ih je godinama „podržavala, javno branila i borila se za njihova manjinska i socijalna prava“.
U tom dramatičnom mikro-događaju sažeta je cjelokupna tragična zabluda suvremenog zapadnog čovjeka. S jedne strane nalazi se naivna, gotovo infantilna vjera da će razumijevanje, tolerancija i jednostrano odricanje od vlastitih granica i identiteta biti uzvraćeno poštovanjem i zahvalnošću. S druge strane stoji ogoljena sila, ideološki fanatizam i duboki prijezir prema društvu koje ih je primilo, ali čije vrijednosti, zakone i način života izričito odbacuju. Njezine suze i apeli nisu naravno zaustavili pljačku niti su probudili osjećaj suosjećanja. U svijetu utemeljenom na moći i radikalizmu, pokazana slabost i bezuvjetna popustljivost ne rađaju poštovanjem, nego djeluju kao otvoreni poziv na daljnju agresiju i dominaciju.
Kao što je točno primijetio engleski filozof i književnik Roger Scruton: „Tolerancija je vrlina ljudi koji u ništa ne vjeruju.“ Kada jedna civilizacija izgubi vjeru u vlastiti duhovni identitet, povijesno naslijeđe, granice i vladavinu prava, ona ne stvara neutralan prostor za miran i harmoničan suživot raznolikosti, nego stvara duhovni i politički vakuum koji neumoljivo popunjavaju znatno agresivnije, samouvjerenije i ekspanzivnije ideologije.
Prekretnica 2015. godine: Kobna odluka Angele Merkel
Pitanje koje se danas opravdano nameće glasi: kako se proces urušavanja europske sigurnosti i društvene kohezije odvio tako brzom i razornom dinamikom? Odgovor je nemoguće formulirati bez analize političke prekretnice iz 2015. godine i odluke tadašnje njemačke kancelarke Angele Merkel. Njezin populistički i moralno obojeni poklič „Wir schaffen das“ („Uspjet ćemo“) te jednostrano suspendiranje važećih europskih pravnih mehanizama i otvaranje granica bez ikakve ozbiljne sigurnosne i administrativne provjere, označili su početak najmasovnije demografske i sigurnosne transformacije u modernoj povijesti Europe.
U srcu te odluke nalazio se duboki diskretni kolaps pravnog poretka. Razbijen je sustav azila Europske unije, de facto je poništen Dublinski sporazum, a globalnim migracijskim rutama poslana je nedvosmislena poruka da su vanjske granice Europe postale tek opcionalne linije na karti. Pod krinkom lažnog humanizma, u Europu su u kratkom vremenskom razdoblju ušle stotine tisuća i milijuni ljudi. I dok su među njima zasigurno bili i pojedinci koji su zaista bježali od ratnih strahota, potpuno odsustvo sigurnosnog nadzora omogućilo je neometan ulazak neutvrđenom broju sigurnosno opasnih osoba, radikaliziranih pojedinaca i pripadnika ekstremističkih islamističkih mreža.
Ono što su vladajući krugovi u Berlinu i Bruxellesu slavili kao „trijumf humanizma“, pokazalo se kao kardinalna geostrateška i demografska pogreška koja ruši temelje današnje Europe. Umjesto planirane, kontrolirane i zakonite useljeničke politike, stvoren je kaos čije posljedice zapadnoeuropska društva danas plaćaju konstantnim stanjem pripravnosti, strahom na ulicama prilikom javnih okupljanja, porastom stope kriminala i nepovratnim razbijanjem društvenog tkiva.
Lažne optužbe
Sadašnji kaos nije nastupio kao iznenadna prirodna katastrofa. Desetljećima su pojedini sociolozi, politolozi, intelektualci i lokalni dužnosnici upozoravali na opasnosti od nekontroliranih ilegalnih migracija, na formiranje zatvorenih paralelnih društava u kojima vrijede običajni i vjerski šerijatski zakon neuskladiv s europskim pravnim tekovinama te na postupnu radikalizaciju unutar europskih urbanih središta.
Umjesto pokretanja otvorenog, činjenicama vođenog dijaloga, aktiviran je agresivni mehanizam ideološke stigmatizacije. Lijevo-liberalni mediji koji su u površnom, politički korektnom „humanitarizmu“ pronašli zamjenu za vlastiti duhovni i nacionalni identitet, sustavno su ušutkavali svaku kritičku misao. Tko god bi usudio ukazati na stvarne razmjere integracijskog neuspjeha ili na opasnosti od gubitka sigurnosti, po automatizmu bi bio žigosan jeftinim etiketama „islamofoba, „ksenofoba“, „rasista“, „desničarskog ekstremista“ ili „osobe bez kršćanske empatije“. Prirodna i legitimna zabrinutost građana za vlastiti dom, sigurnost svoje djece i očuvanje kulturnog identiteta proglašavana je moralnim zastranjenjem i mržnjom.
U tom procesu posebno zabrinjavajuću ulogu odigrali su pojedini crkveni ljudi i i teološki krugovi. Umjesto da djeluju s razboritošću i odgovornošću prema vlastitim vjerničkim zajednicama, često su prednjačili u simplificiranom moraliziranju. Osnovno pravo i dužnost svake uređene države da štiti svoje granice i jamči sigurnost svojim građanima izjednačavani su s nedostatkom kršćanske ljubavi i milosrđa. S druge strane, lijevo-intelektualni kružoci gradili su perverznu zamjenu teza: u tom narativu, europsko društvo uvijek je iznova optuživano kao „strukturno rasističko“ i „nedovoljno otvoreno“, čime se krivnja s izgrednika i kršitelja zakona prebacivala na žrtve i autohtono stanovništvo.
O tom duhovnom i intelektualnom porazu Zapadne Europe uvjerljivo piše Douglas Murray u svojem djelu „Čudna smrt Europe“: „Europa danas čini samoubojstvo. Ili barem njezini lideri odlučuju izvršiti samoubojstvo… Zapadna Europa je odlučila da je njezina prošlost bila toliko loša da nema pravo na budućnost.“
Suočeni s razrušenim ulicama i narušenom sigurnošću, kreatori ove politike i dalje odbijaju preuzeti odgovornost i priznati potpuni slom vlastite ideološke premise. Milosrđe i empatija bez sumnje predstavljaju temeljne stupove kršćanske etike i europske humanističke tradicije. Međutim, kada se empatija potpuno odvoji od razuma, političke odgovornosti, zakona i objektivne procjene realnosti, ona prestaje biti vrlina i pretvara se u instrument samouništenja. U tome se krije nešto duboko bolesno i perverzno: ta ista selektivna empatija fanatično se pokazuje prema kriminaliziranim migrantima koji vrše razne prijestupe, silovanja, pljačke i nasilje, dok istodobno potpuno nestaje kada se radi o žrtvama tih istih ljudi, o domicilnom stanovništvu koje se, čim digne glas i zatraži sigurnost za sebe i svoje obitelji, bezdušno etiketira kao rulju i ekstremističku desničarsku prijetnju.
Europa se danas nalazi pred sudbonosnim raskrižjem. Pitanje više nije hoće li Stari kontinent u očima globalnih elita izgledati „progresivno i otvoreno“, nego hoće li uopće preživjeti i uspjeti sačuvati vlastitu civilizacijsku supstancu, slobodu i sigurnost za generacije koje dolaze. Oni koji su godinama i desetljećima opravdano opominjali na opasnosti nekontroliranih migracija nisu bili vođeni nikakvom ksenofobijom ili mržnjom, nego odgovornim realizmom, „normalnim“ korištenjem razuma i uvidom koji je jasno ukazivao kako ovakvo kapitulantsko ponašanje zapadnih političara i medija vodi Europu u sigurnu propast. S druge strane, oni koji su ih intelektualno terorizirali, moralno ucjenjivali i ideološki diskreditirali, danas snose izravnu povijesnu, političku i moralnu odgovornost za svaku zapaljenu ulicu, svaku opljačkanu trgovinu i sve dublji osjećaj nesigurnosti među građanima Europe. No poznajući im mentalni sklop i umišljenu bezgrešnost, nikada to neće priznati niti se pokajati što svjesno sudjeluju u razaranju zapadne civilizacije.
